Miodrag Miša Stanisavljević, foto: Vesna Pavlović
Pre trideset godina veliki, a potisnuti pesnik Miodrag – Miša 
Stanisavljević (1941-2005) ostao je bez posla u TV Beograd i izišao na 
ulicu da prodaje svoje artefakte. I pre i posle toga pisao je pesme, 
drame kritičke eseje i oštre satire. Među pesmama – u sabranim delima 
objavljenim posthumno – one iz devedesetih godina prošlog veka svrstane 
su u poeziju bunta i otpora. Obično se pesnika sećamo o godišnjicama 
rođenja ili smrti. Ovaj pesnik je poseban po mnogo čemu, a taj čovek je 
bio poseban po beskompromisnoj hrabrosti. Izašao je iz sistema zato što u
 njemu nije hteo da živi. Ove, 2022. godine prošlo je 30 godina od 
njegovog izlaska. Duboko verujem da je, posmatrajući sistem spolja, 
dobro uočio zašto je trajno moguć u ovoj sredini. Ne toliko zbog 
vladalaca, koliko zbog nas. Zato nam se ponavlja isti ciklus. Zato nam 
njegovo delo liči na proricanje. „Sve je oko vas privid: vaša nova 
partija, njeno fantomsko članstvo, sablasni projekti burnog razvoja i, 
povrh svega, vrhunsko kraljevstvo privida – vaša televizija.“ Ovo je
 samo jedna rečenica iz otvorenog pisma Slobodanu Miloševiću. I danas bi
 mogao napisati isto, samo je ime adresata drugačije.
Zar 
nije dosta? Eto i predsednik sâm usred Skupštine poziva na napuštanje 
mitova. Mitova prošlosti, posebno kosovskog. Jašući na lažima spletenim 
oko baš takvih mitova, došao je na vlast, baškari se po njoj, zauzima 
sve širi prostor, sve duže vreme.
Najzad – pomisliće mlad 
poslanik, ovo je XXI vek, krajnje je vreme da mitove ostavimo 
besposličarima, da se vratimo životu u realnosti, ma kakva ona bila. 
Mediji podvlače predsedničku demitologizaciju, tumače je predsedničkom 
stiskom, zapadnom/istočnom iznudicom, sirotinjskom nuždom, sve samim 
racionalno obrađenim razlozima, svejedno što su zasnovani na ovakvoj ili
 onakvoj ideologiji.
Da li je odista razum na velika skupštinska 
vrata ušao u ovdašnji društveni život? Bilo bi lepo čak i samo verovati u
 to. Ali, visoko leteće reči da se manemo mitova, znače samo: narode 
moj, mitovi koje znate su out, jer ja stvaram istoriju, novi mitovi su in.
Tek što je okončana rasprava (sa samim sobom i o sebi), ustanovljen je novi mit, začet još 2015. filozofskom Babićevom sintagmom:
 „Zahvaliću se i Vama gospodine Vučiću, jer danas priznajem, izlazio sam
 nekoliko puta iz ove sale, svi su izlazili, a vi niste, gospodine 
Vučiću. Vi ste bili ovde. Ja Vam se divim, fizički i mentalno i bilo 
kako.“ Ponavljanjem predsednikovog stoicizma istog tipa, pažljivo 
izmerenim u sate i minute inženjerskim okom predsedavajućeg, pre neki 
dan iskovan je za samo sedam godina (novo vreme, brzi mitovi) 
nov-novcijat mit. Vučić nema fiziološke potrebe! Takvog nad-čoveka još 
nismo imali za vođu. Ni sličnog nećemo naći, zato što svi ljudi imaju 
fiziološke potrebe, a ovaj – ovaj se do sad neviđenom 
skupštinskom apoteozom već divinizovao, ne možemo naći boljeg! Davnašnji
 zastareli metodi divinizacije, rezervisani za stvarne ili mitske 
utemeljivače zemalja i gradova, ili za ljude herojskih gestova, u 
modernoj Srbiji više ne važe. A i nije ovo vreme heroja. Dovoljno je i 
svakog divljenja vredno da se uzdržiš od odlaska tamo gde čak i carevi 
idu pešice.
Ali odista nepravedno bi bilo zaustaviti se samo na 
ovoj sekvenci nove srpske mitologije. Nije istina da mit počiva samo na 
uzdržavanju. Predsednik je i Graditelj. Istina, bilo je i drugih, ali 
oni su gradili nekako nemaštovito, na čvrstom tlu. Dok naš novi mitski 
heroj – gradi na vodi. Imao je kaže, viziju, javila se po svemu sudeći 
dok je špartao, tad još doduše u čamcu ne hodom po vodi, sa 
nekadašnjim gradonačelnikom Njujorka. Bez sna, bez vizije, seća se 
predsednik, nema ni stvaranja. To što je za ostvarenje tog sna pre 
stvaranja bilo potrebno razaranje, a nekažnjeno razaranje traži 
suspenziju države, nije ga brinulo. Ta, on ne krije da je samodržac koji
 sanja ulazak u istoriju. Zašto tu ne bi bilo izvesne umetničke 
podlosti?
„Uostalom, u svakom tiraninu čmava umetnik. Izopačen možda malo više željom da odmah sagleda dejstvenost svog umeća. I da zatečenom publikumu vikne: ha, štakore, zgrabio sam te, Moja ars je arsenik za te!“ (Miodrag Stanisavljević, Književne novine, 1992).
Ne
 može čoveka da ne muči pitanje da li je gotovo zaboravljeni pesnik imao
 profetske moći ili je onaj mitski pacov (štakor), koji istrajno pravi 
društvo zmiji i narkomanu, rezultat Vučićeve nastrane apoteoze ili je 
možda čitao ovu pesmu? Ili, što je možda najbliže realnosti, u Vučićevoj
 viziji pacov je simbol svih nas zatečenih, zabezeknutih doživljajem 
njegove ars kao otrova? Nećemo saznati. Mitovima se u zube ne gleda.
Svi novomitovi,
 a ovde su samo neki i to po ličnom šmeku (bez naučno-istraživačkog 
pristupa), naslućujem da će se uliti – ne, nekako je uzvišenije napisati
 sublimirati – u jedan jedinstveni mit: Vučić je tvorac narodnog 
pokreta. Kome prethodi narodni polet. Svejedno je da li je polet 
razgoren udvorištvom dvorjana, koruptivnim sporazumom, strahom od 
mitskog heroja, strahom od svega. Narodni pokret izbrisaće barijere 
izmedju heroja i „naroda“, te glupe i dosadne institucije koje ne mogu 
bez procedura. Ustav? Čemu ako imamo reč predsednika. Preteću, 
nestabilnu, neverodostojnu, elastičnu, lako se menja, nasuprot Ustavu. 
Sud? Šta će nam sud, kad imamo „Informer“ koji objavljuje presude na 
naslovnim stranama. Tužilaštvo? Taman posla, Vulin je tu. Skupština? 
Nikako, ne može se mitski heroj nazivati bebastim stihovima iz 
turbo-folk registra, daleko je to od uzvišene epike. Narodni pokret 
uvešće nas u novo, dosad neviđeno državno i društveno uređenje. Ni zapad
 ni istok, ni demokratija ni autokratija, ni republika ni monarhija. 
Pokret će gustiozno sažvakati državu adekvatnom mržnjom prema ma kakvom 
poretku. Razume se, ne očekuje nas hipi raj, tad je propovedana ljubav, 
dok pretnja pokretom odiše mržnjom: ko je u njemu živeće dugo, pokorno i sretno. A ko je van – pa ko mu/joj je kriv? Digitalizovani sistem takve ne prepoznaje. I gotovo.
A
 kako će izgledati zemlja pokreta izazvanog poletom? Za to je potrebna 
poetska imaginacija, te opet moram da posegnem za Miodragom 
Stanisavljevićem.
„Strepeć od teatralnog pada, od banalnog prelaska u ništa opsenar putuje od grada do grada, menja imanja i konačišta. Dostigao je savršenstvo umeća. Cela zemlja je – vašarska scena. Svi veruju u njegove moći i sama od sebe buja opsena.“
Napisana
 je pesma davno, 1980. godine. Reč je, jasno, o maršalu – opsenaru. Od 
tada, Srbija gotovo da ne može bez opsenara. Svaka opsena odozgo ima ovde potencijal za mit. Jedan predsednik Vlade koji nije hteo da bude opsenar, rado je govorio: mi, narod.
Danas smo mi, narod, inače vladaru savršeno nepotrebni, ipak nužni za čuvanje opredmećene ili oživotvorene opsene, zapravo novomita. Samo treba to da odbijemo – bez velikih reči, bez argumentacije. Život, ma kako teskoban. Ne vašarska scena. Ne čuvanje opsene.