Ove godine Festival ima četiri programa i 25 filmova, izložbu i niz
razgovora sa gostima. Fokus PLJ17 je na temama koje se tiču preživljavanja,
političkog djelovanja, odnosa ljudi prema okolišu i migracijama.
PLJ17 otvorila je trilogija Nike Autor koja djeluje kao dio kolektiva „Obzorniška
fronta“ u Sloveniji. U svojim radovima, pa i ovom trilogijom, Nika Autor
aktualizira formu filmskog eseja. Ova trilogija pokazuje živote ljudi u pokretu
dok se kreću kroz BiH. Festival zatvara
film „Suho tlo gori“ Joane Pimenta i Adirleya Queirósa iz Brazila. Film je
dokufikcija i portret je života grupe žena na marginama društva uoči izbora u
Brazilu.
Na pitanje kako se osjeća, naša sagovornica odgovara: „Kao i svi
prekarijatni radnici ovog svijeta i ove države, malo sam umorno i malo sretno.“
Govoreći o ovogodišnjem izdanju Pravo Ljudski Film Festivala, Hasanbegović
ističe: „Počeli smo i ovogodišnje izdanje u suženom formatu u kojem imamo 25
filmova. Potrudili smo se da svaki dan predstavlja mikrokosmos toga u šta
vjerujemo, a to znači da je u svijetu u kojem
živimo potrebno samo ono esencijalno, bez dodataka i formalnosti. Tu smo
samo zbog filma i razgovora. Svaki dan u popodnevnim satima imamo projekcije
bitnih, hrabrih i mnogozvučnih filmova iz cijelog svijeta kao nešto veoma
posebno za nas. Sa svakom projekcijom imamo neku formu diskusije sa
autorima/cama, aktivistima i aktivistkinjama iz regiona, novinarima i ljudima
koji promišljaju o teoriji nade.
Pravo Ljudski se već nekoliko izdanja bavi temom okoliša u smislu odbijanja
antropocene forme razmišljanja. Život u teškim uslovima tjera ljude da budu
sebični i da se brinu samo za sebe. To je na jednu stranu dozvoljeno, ali mi
živio sa prirodom, sa stvarima koje volimo, ideologijama koje nas muče i nismo
odvojeni od svijeta. Ne postoji antropocentrična interpretacija svijeta koja će
nas spasiti. Ove godine Festival nastavlja istraživati tu liniju razmišljanja. Bavimo
se i konceptom nade, kao nečega što se u političkom smislu mora pronaći, a naše
vjerovanje kroz filmove ove godine je da se nada nalazi u pukotinama u sistemu,
u mjestima koja nisu postojala prije i moramo da ih napravimo.“
Govoreći o tome kako je Festival nju kao filmsku autoricu oblikovao, budući
da je samo malo mlađi od nje, naša sagovornica priča: „Biću nevjerovatno
zahvalna PLJ jer je on jedini Festival koji već godinama organizuje ozbiljne
škole kreativnog dokumentarnog filma za tinejdžere i dopušta djeci koja nikada
nisu imala priliku da pogledaju kameru ili dođu u Sarajevu da uđu u taj svijet.
Ja sam produkt jedne od tih filmskih škola koje su me poslije načinile filmskom
djelatnicom. Kada putujem po festivalima i kada stvaram, ekipa Pravo Ljudskog i
ono što sam naučila i vidjela tu me vode kroz svijet na neki način.
Veoma je bitno u svim državama svijeta, a naročito u specifičnim zemljama
poput BiH koja je veoma lijepa i unikatna, ali veoma zbunjena, da postoje
mjesta koja nude prostor da budete slobodni. Pravo Ljudski je slobodan i ostaće
tako do bilo kojeg izdanja do kojeg dođe. Ta sloboda je njegova ključna misija
i dar gradu, publici i ljudima koji sudjeluju u njemu. Ovaj Festival je produkt
ljubavi kao i sve nedovoljno fundirane kulturne institucije u BiH. Ta ljubav i
sloboda pokreću i one koji ga prave i koji na njega dolaze.“
Film „Rebra“ Farah Hasanbegović je ove godine prikazan na Sarajevo Film
Festivalu. O tom velikom priznanju, naša sagovornica kaže: „Nadam se da radnici
u kulturi u BiH, naročito u Sarajevu postoje u jednom solidarnom kontekstu i na
solidaran način. Prikazivati filmove na način na koji to radi dokumentarna
sekcija Sarajevo Film Festivala je jedan veoma rijedak čin solidarnosti u kojem
se različiti radovi autora u različitim stadijima karijera predstavljaju
potpuno jednako. Istinita solidarnost u kreativnoj i filmskoj industriji i
prepoznavanje ljudi dolazi kada prihvatimo da je jedino rješenje i za
etabliranje umjetnika i za istinsku komunikaciju koja je poenta naročito nefikcijskog
filmskog rada, činjenica da je mnogozvučnost najbitnija i da budemo što
različitiji. Moj film „Rebra“ se osjećao veoma prihvaćeno, ali i jednako na SFF-u.
Postoji ta neka potreba da se od autora koji su na početku karijere očekuje da
budu ponizni i uzbuđeni na jedan veoma naivan način. To je odbacivanje ideje,
jer ako stvarate ono što želite i izražavate se na način na koji želite vi ste
čitavi u filmu, umjetnosti i političkim akcijama. To je najbitnija stvar za
mene kao filmsku autoricu, da se osjećam čitavo i da me neko razumije.“