6yka.com
Biće kao što je bilo ili da li će ostati isto
Igor Bjelić  06.11.2005.

Ne postoje slobodni ljudi, već samo ideološki sljedbenici/ce! Da je tako pokazuje cjelokupna istorija i sadašnjost čovječanstva. Cijelo društvo je ispunjeno ideološko-političkim terorom, koji guši sva ljudska prava i slobode umrtvujući ljudske stvaralačke potencijale. Samo aktivnošću progresivnih nezavisnih pojedinaca/ki, grupa i organizacija moguć je progres. Nema napretka bez onih koji bi ga stvorili/e, jer on ničim nije unaprijed predodređen ni objektivnim zakonima istorije, ni tehničko-tehnološkim razvojem, ni prirodnim osobinama ljudi. Sve ovo ukazuje na to da je pitanje napretka u osnovi humanističko pitanje - jer sve se vrti oko čovjeka kao pokretača i cilja društvenog razvoja. Podrazumijeva se da do napretka neće doći dok ne bude dovoljnog broja svjesnih pojedinca/ki koji će biti dovoljno jaki i istrajni da izmijene odvratnu patrijarhalnu svakodnevnicu.

 Od najranije dobi dijete se suočava sa prinudom, prisilom, represijom i sankcijom. U porodici se uče uloge podređivanja, pokornosti, poslušnosti, privatno-svojinskih odnosa i apsolutnog poštivanja autoriteta.


U porodicama se konstantno ponavlja proces učenja po modelu, u kome je očev autoritet neosporan. Porodica unutrašnje nagone, sposobnosti pa i individualni revolt zamjenjuje unutrašnjom prinudom na bezuslovno izvršenje dunosti. Tako većina očeva iako u društvenom životu imaju bijedan položaj i moraju da "savijaju kičmu", kod kuće nastupaju kao gospodari i obavljaju svoju "društveno prihvatljivu" funkciju - navikavaju djecu na "red, skromnost i pokornost". Zbog toga ne samo iz slojeva bogataša - kapitalista, nego iz mnogih grupa radnika i nezaposlenog stanovništva izlaze generacije koje ne dovode u pitanje strukturu privrednog i društvenog sistema - već je priznaju kao prirodnu i vječnu. Čak dozvoljavaju da se njihovo nezadovoljstvo i bunt pretvori u izvršne snage vladajućeg poretka.
Od najranije dobi dijete se suočava sa prinudom, prisilom, represijom i sankcijom. U porodici se uče uloge podređivanja, pokornosti, poslušnosti, privatno-svojinskih odnosa i apsolutnog poštivanja autoriteta. Ona funkcioniše kao sredstvo za ideološko prilagođavanje u izrabljivačkom društvu, a njeni uzori ponašanja se temelje na kontroli, pokoravanju ličnosti. U vaspitanju porodica je postala instrument za oblikovanje uloga za svoje članove, a ne za slobodno usvajanje identiteta. Neprikosnovena vlast oca, osnovica je za izdizanje apsolutne vlasti države. Za sadašnju porodicu možemo reći da izrabljuje i indoktrinira tako što vaspitava, jer vaspitanje ima funkciju nametanja društvenih uloga i normi.
Zbog takvih odnosa u porodici djeca se isprogramirano utapaju u gomili, koju karakteriše "duševno jedinstvo", pod kojim se podrazumijeva nesposobnost razmišljanja, niskost postojanja kolektivne logike i nedostatak kritičkog mišljenja. Gomilu gotovo isključivo vodi nesvjesnost, ona je igračka u rukama vanjskog podražaja i rob impulsa koji prima. Gomile su bez sumnje uvijek razdražljive i impulsivne, u njoj se individualnost gubi, a individualne razlike negiraju. Pojedinci/ke iz gomile su hipnotizirane osobe, pod uticajem sugestije iz njih izbija njihova primitivna priroda, izbijaju nagoni i predrasude, pa čak i okrutnost. Gomila je spremna na sve. Osjećaj odgovornosti slabi jer su u gomii personalnost i individualnost izgubljeni. Gomila je autoritarna i netolerantna - pojedinac može trpiti da mu se protivriječi da se sa njim raspravlja - no gomila to nikad ne podnosi. Autoritazam i netolerantnost su za gomilu jasni, te ih ona lako shvaća i jednako brzo prihvati čim joj se jednom nametnu. Gomile slijepo slušaju silu i prave paradoks - ruše slab autorite da bi se podrvgli/e jakom vođstvu i vođi kao hipnotizera. Njegava/njezina je volja žarište oko koga se stvaraju i usklaćuju mišljenja. Vođa im je putokaz - njihovom dušom vlada potreba ropstva, a nikada potreba slobode. Postoje razni tipovi gomila a kod nas sigurno najveću kočnicu ljudskom razvoju i napretku pored vjerskih fanatika/kinja predstavljaju nacionalisti/kinje koji/e su prepoznatljivi/e po parolama: "Jedan narod - jedan vođa, jedna partija, ili ti si ništa, narod je sve, krv, ponos i istorija, za istoriju vredi poginuti..." i slične gluposti.
U nacionalističkoj ideologiji i državi "nacionalni interes" i tzv. "nacionalno jedinstvo" se uzdižu iznad klasnog interesa i klasnog sukobljavanja. Ništa sa stanovišta valdajućih klasa nije tako prozirno kao jedan od temeljnih tema nacionalizma - tvrdnja da svi građani/ke, ma ko oni/e bili/e "duguju" najvišu privrženost nacionalnom interesu koji zahtijeva spremnost ljudi da sve ostale interese potčine sveobuhvatnijem, koji u toj privrženosti 'sjedinjuje" bogate i siromašne, one što žive udobno i one u oskudici, one što naređuju i one koji primaju naređenja. Za nacionaliste/kinje je svojstveno vjerovanje u organsku pripadnost grupi i povezanost s njom krvnim vezama, a sa druge strane šovinističko osjećanje mržnje i neprijateljstva prema drugim etničkim grupama. Nacionalizam iskorištava ova primitivna osjećanja sijući mržnju prema drugim narodima, na koje se ukazuje kao na vanjsku opasnost te time učvršćuje i disciplinuje redove vlastitih pristalica. Ideja nacionalnog duha se politički koristi kao osnova nacionalističke legitimacije i borbe protiv drugih naroda i pojedinaca, njihovog fizičkog proganjanja pa i istrebljenja.

 Veličanje nacije završava u veličanju države, partije i vođe - koji je "heroj" spasilac nacije - nadčovjek.


Za nacionalizam je karakteristično: 1. veličanje nacije za koju se ističe da svoju nadmoć stiče biološki ili istorijski/povijesno te da se njena veličina manifestuje kroz njenu istorijsku/povijesnu misiju koja ima za cilj da ustvari velike nacionalne ideale otvo nastojanja da se iz društvene svijeti "ukloni" klasna protivrječnost, klasni sukobi i antagonizmi i na njihovo mjesto postavi teza o jedinstvu 2. Diskriminacija i poricanja ideje ravnopravnosti među ljudima i narodima, što ima za posljedicu formiranje militntnog mentaliteta, militarizma i rata. 3. Kult borbe kojim se podstiče agresija pogodna za mobilizaciju masa i kroz isticanje tvrdnje o nacionalnoj ugroženosti zadobija biološko zračenje samoodržanja. 4. Totalitarna politizacija cijelog društva - utemeljena na represivnoj političkoj prinudi i snažnoj propagandi koja ima za cilj političko angažovanje u kontroli ličnosti. 5. Stvaranje autoritarnih ličnosti, pokornost prema višem autoritetu i dominacije prema nižem. 6. Iracionalizam - apostrofira ulogu osjećanja emocija i nagona, nacionalnog osjećanja, duha, mentaliteta - te otud ističu teme o krvi i tlu, tradiciji, istorije ili povijesti. 7. Dogmatizam / negacija racionalnog pristupa stvarima što za posljedicu ima odbacivanje sumnje u dominaciji propagande.
Veličanje nacije završava u veličanju države, partije i vođe - koji je "heroj" spasilac nacije - nadčovjek. On ima najvišu vlast i najčešće samostalno donosi odluke i nalazi se iznad nivoa odgovornosti. Propagandnom pretvara jezik instrument - stroj. Propaganda fiksira sistem ljudi kakav su poprimili - manipuliše čovjeka - tamo gdje hvale slobodu protivrječi sama sebi. Lažljivost je njezin sastavni dio za propagandu je čak i istina sredstvo sticanja sljedbenika, ona je iskrivljuje već time što je izriče. Stoga pravi otpor ne zna za propagandu. Propaganda je neljudska - nastoji da se nametne kao moć i ubjeđivanje. Neophodno joj je da bude takvom, kako bi sačuvala mehanizme reprodukcije sopstvenog društvenog bića kojeg želi održati i ovjekovječiti. Svaki subjekat propagandne poruke eksponira sebe kao neophodnog sastojka svakodnevnog života. Propaganda proizvodi masovnu isfabrikovanu psihologiju i manipuliše ljudima dajući im iluzije moći i snage. Suština njene metode je otklanjanje kritičkog mišljenja, otupljivanje individualne sumnje i samoobmanjivanje, ali tako da se stvori ubjeđenje da odluke koje pojedinac/ka donosi ima apsolutno obilježe ličnog izbora. Mistifikacijaje očigledna jer ljudi ne shvataju da se nalaze u začaranom krugu koji kontroliše njihove čulne precepcije i emotivne reakcije, ne shvatajući da se izgrađuju prema odgovarajućim podelima i doziranim političkim pilulama koje čvrsto kontroliše cjelokupan metabolizam njihove socijalne kontrole. Propaganda je neophodna vladajućim grupama koji njome žele zadržati svoje privilegije i klasne interese prikazati opšte-društvenim i opšte čovječjim i kao takva proizilazi iz određenog odnosa moći i autoriteta onemogućavajući susret istine sa političkom praksom.


Copyright © 2006 Centar za informativnu dekontaminaciju Banja Luka. Sva prava zadržana.