6yka.com Vuci siti, a ovce na broju Vlatko Vukotić 06.11.2005.
BEZ ĆAĆE I MATERE MOGU, AL' BEZ PARTIJE NE MOGU...
Ovdje je neplodna pustinja. Pustinja u kojoj nema priviđenja. To je stanica na kojoj čovjek, zaboravljen na peronu, gleda za prijateljima koje odvozi voz. Umjesto njih ostaje crni dim lokomotive. " ( Elie Wiesel, Nesretni slučaj )
Obećavalo se i obećavalo. Šta god im je palo na pamet oni su obećali. Obećavali su obećanja koja se zdravom razumu ne mogu obećati. I ponovo smo bili najljepši, najpametniji, generacija na koju se računa, na koju stalno misle, zbog koje ne spavaju, za koju rade. Možda ste, na trenutak, pomislili da postoji most između njih i nas. Ako je i postojao sigurno je bio montažni, jer nakon izbora je postalo jasno da je između samo rub ponora. Obećanja sada zvuče kao neko daleko zvono, a mi smo još uvijek na istom mjestu kao da osluškujemo one glasove i one riječi. Da li je ponavljanje odlučujući faktor tragike naše sudbine? Gdje su sva ona silna obećanja da više neće biti podobnosti? Gdje nestadoše priče da će za svako mjesto, za svaki položaj biti raspisan konkurs? Gdje su oni najbolji koji će dobiti povjerenje bez obzira na svoje političko opredjeljenje? Desilo se da oni koji su doskora stolovali u Banja Luci uranjaju u fotelje u Sarajevu, a u Banja Luci stari poslije tri godine postaju novi. Doduše, ovi drugi sada imaju nešto moderniju šminku, ali se bojim da vonjaju na isti način. Jedni se smjenjuju sa jedne funkcije kao nesposobni, da bi odmah kao obećavajući kadar novoj funkciji ubrizgali "svježu krv". Ismijavanje građana ovakvim potezima opravdava se stranačkim interesima i interesima skupštinske većine. Nigdje se više ne priča da su narodni interesi iznad uskostranačkih i niko ne nudi ostavku zbog nagodbenjaštva kojem prisustvujemo.
Da bi eliminisali takvu opasnost mladog čovjeka se želi ukalupiti, nakon čega ćutanje postaje njegova vrlina. Postaje pas koji trči za bačenom kosti na kojoj je, uglavnom, sve već davno oglodano.
Omladina je za staratelje dobila one kojima su se, još prošlog ljeta, na crnim majicama sa otporovom pesnicom priviđali crnokošuljaši i pozdravi nacističke Njemačke. Prebijena mladost Srbije za njih nije bila dokaz nasilja Miloševićevog režima. Njihove uši parala je riječ režim, jer je to, zaboga, bila demokratski izabrana vlast. Danas, iz kancalarija "našeg" ministarstva, oni se brinu o nama. Biti mlad znači biti potencijalno opasan. Opasna je mladost koja ima znanja i hrabrosti. Tu tezu najbolje potvrđuje 5.oktobar u Srbiji, ali i niz prijašnjih godina. Da bi eliminisali takvu opasnost mladog čovjeka se želi ukalupiti, nakon čega ćutanje postaje njegova vrlina. Postaje pas koji trči za bačenom kosti na kojoj je, uglavnom, sve već davno oglodano. Najbolji su oni koji ne znaju strane jezike ( izuzetak je možda ruski ) ili ne daj bože da znaju uključiti kompjuter. Gornja granica je imati digitron u džepu i to, po mogućnosti, sa osnovnim funkcijama. Preporučuje im se da usavrše tehniku pljeskanja. S toga je najbolje da vježbaju još dok su u krevetu, uz prvu kafu, u WC-u i na svakom mjestu skrivenom od znatiželjnih pogleda koji žele prepisati vašu tehniku. Generalne probe pljeskanja održavaju se, pod budnim stručnim nadzorom, na koncertima turbo folk zvijezda naše estrade. Vrlo je važno da uvježbate i osmjeh te nekolicinu laskavih upadica. Ako ste sve ovo uspješno okončali onda je pred vama zasigurno zavidna karijera aparatčika. Ali i pored toga nije vam lako jer na tržištu vlada zavidna konkurencija. Za godinu i po opet ćemo im biti zanimljivi i opet slijedi isti scenario. Oni sretniji će dobiti posao na štandu sa predizbornim materijalom ili će kačiti njihove glave na stabla naših sela i gradova. Ponovo ćemo dobiti šansu da pokažemo da nismo rođeni samo kao Sizifovi pomoćnici. Da li će tada u mraku oblaka sijevnuti munje? Imamo li ih, uopšte, vremena čekati? Znate li što su učinili mudraci kada su vidjeli kakav je kralj Herod? Nisu pobjegli. Ni sjedili. Nisu se naljutili na svijet. Otišli su u svoju zemlju drugim putem. Dugačak je to put.