6yka.com
Patriotizam, nacionalizam, fašizam i naše vrijeme
Slobodan Nagradić 06.11.2005.
Potpisnik ovog teksta, koji u žanrovskom smislu stoji na sredokraći između eseja i stručnog članka, ne skriva, sve kad bi to i bilo moguće, a nije, da će sadržaj i intonacija njegovog promišljanja i pisanije na zadatu temu nositi na sebi i "odisati" snažnim pečatom duha vremena u kojem su nasta(ja)li. Drugim riječima, ovovremeno promišljanje i kazivanje o patriotizmu, nacionalizmu i fašizmu, što je tema ovog članka, jeste i mora biti značajno različito, mora biti posmatranoiz drug(ačij)e perspektive u odnosu na propitivanje istih fenomena i njihovih međusobnih relacija u nekom drugom
vremenu njemu svojstvenim okolnostima, vrijednostima i kriterijima istine i sl.
| ...teško je ozbiljno istraživati i pisati o nacionalizmu a da se pri tome ne zna ili ne pokaže šta je to patriotizam, odnosno deplasirano je kazivati o fašizmu bez potpunog razumijevanja svih značenja i konzekvencija nacionalizma |
To isto vrijedi i za budućnost, što znači da će neko naredno promišljanje ovih kategorija i fakticiteta koji one p(re)okrivaju morati akceptirati to nadolazeće vrijeme, njegove uzuse i vrijednosne performanse. Sa tog, dakle nekog budućeg stanovišta i kriterija, ove reminiscencije se mogu učiniti sasvim deplasiranim, simplifikovanim, netačnim čak, ali im se neće moći poreći biljeg svog vremena, tj. da su na neki način reflektovale potrebe i stremljenja povijesnog trenutka u kojem su nastale.
O patriotizmu, nacionalizmu i fašizmu pišem sredinom juna mjeseca prve godine trećeg milenijuma ili, ako neko više voli tako da kaže, dvadeset i prvog vijeka, u Republici Srpskoj, jednom od dva ravnopravna državotvorna entiteta Bosne i Hercegovine. Dakako, posljednji dio prethodne rečenice zvuči zaista rogobatno, stilski "neispeglano", značenjski nerazumljivo, doduše pravno-politički mjereno on je ispravan, ali suštinsko pitanje je: zašto ne govorimo i ne pišemo jasnije, npr. u slučaju pomenute gornje rečenice zašto ne kažemo prosto- dijela Bosne i Hercegovine. Sa lingvističkog i filološkog stanovišta to bi zaista bilo racionalnije, ekonomičnije, semantički preciznije, ali bi to nesumnjivo izazvalo političku, pa i pravnu polemiku, osporavanja, a zatim i isključivost, netoleranciju, konflikt i nasilje.
Ovaj pledoaje ima smisla i opravdanja utoliko što upozorava na delikatnost i od govornost pri upotrebi riječi, a posebno kategorija koje imaju prevashodno političku konotaciju i implikacije. Rečene kvalifikacije upravo imaju pojmovi/termini koji su predmet ove novinske opservacije. Dakle, bez obzira što je ovo tekst namijenjen tzv. široj čitalačkoj publici a ne samo stručnjacima, nužno je, ukoliko pretendujemo da budemo jasni, sasvim precizno definisati pojmove nacionalizma, patriotizma i fašizma i onda se dosljedno pridržavati definisanog značenja kategorija koje ekspliciramo i povijesno situiramo u naše vrijeme i habitus. Samo tako će čitaoci i ovdašnja javnost moći recipirati sadržaj i poruke ovog članka, čak i kad se ne slažu sa svim tezama i eksplikacijom koja je u njemu izvedena, a uz to i ponešto novo/drugačije saznati ili obnoviti ranija saznanja o fenomenima koje ovdje promišljamo.
Razumije se, zadana tema o patriotizmu, nacionalizmu i fašizmu, danas i ovdje, nije nimalo slučajna. Ona je teorijski, ali konkretno-politički i egzistencijalno aktuelna i interesantna, a naš odnos spram nje bitno determiniše stanje svijesti i duhovnu situaciju vremena zajednice u kojoj obitavamo, kao i sliku o nama i njoj i to ne samo sada i ovdje, nego i ubuduće i izvan nje. Nema sumnje, problematizovanje tema o patriotizmu, nacionalizmu i fašizmu u kontekstu ovdašnjih političkih "gabarita" i determinantni, ima i sasvim konkretan, neposredan povod, a on je sadržan u faktu da su neki skorašnji "događaji", kako se to eufemistički i neprecizno kaže, u Republici Srpskoj - mislim na medijski isforsirane i ispolitizovane manifestacije u vezi sa polaganjem kamena-temeljaca za
džamije (islamske bogomolje) u Trebinju i Banjoj Luci početkom maja 2001.godine, koje su od, intencionalno i primordijalno, religijsskog/sakralnog karaktera, poprimile političke sadržaje par exellance bili definisani i javno, aksiološki čak, tretirani kao fašistički. Da bi se odgovorilo na pitanje o karakteru, ishodištu i utočištu rečenih "događanja", da bi se dalo nepristrasno objašnjenje njihovih uzroka, geneze, svojstava i konzekvencija, treba posegnuti za vavilonskom bibliotekom prethodnih uvida, spoznaja i objašnjenja, definicija i kontraverzi samih pojmova i fenomena patriotizma, nacionalizma i fašizma, i sve to dovesti u logičku, istorijsku i egzistencijalnu vezu vezu sa procesima i sadržajima odnosa u socijalnom tkivu ovih prostora i ovog, današnjeg vremena. Prema tome, iako bi rečene kategorije najlakše bilo obraditi tako što bi se "zavirilo" u neke leksikone i enciklopedije pri tome, odrednice patriotizam nema gotovo ni u jednoj enciklopedije ili rječniku pojmova iz nauka o društvu kod nas, a nismo škrti u eksploatisanju, pa i manipulaciji sa tom riječju i parafrazirala deskripcija njihovih značenja, to nije dovoljno jer bismo tako, zapravo, "promašili" temu, tačnije: ne bismo kazali ništa o nama, danas i ovdje.
Drugim riječima, naš zadatak smo definisali i on je suvisao tek u mjeri u kojoj problematizovanje pomenutih kategorija nema za cilj samo njihovu puku teorijsku aktuelizaciju nego i dovođenje značenja ovih pojmova u potpunu korespodenciju sa socio političkom fenomenologijom koju smo i iskustveno registrovali i verifikovali u proteklim godinama, a naročito u danima događanja koja su unaprijed, bez ikakve validne analiza proglašeni fašističkim i koji dodatno legitimišu ovo propitivanje smisla i implikacija riječi/termina patriotizam, nacionalizam i fašizam. To nikako ne znači da je nesuvislo i neopravdano, štetno samo teorijsko, naučno istraživanje, uz korišćenje stroge naučne aparature i kriterija, rečenih kategorija ili nekih drugih, poput pojmova agresija, građanski rat, tolerancija, separatizam, unitarizam, ljudska prava i sl. koje su aktuelizovane u društvenim procesima i odnosima i istorijskim događajima u posljednjih desetak godina. Naprotiv.
Prvi uvid kojeg nudimo potencijalnim čitaocima ovog članka sadržan je u ocjeni da "hijerarhija", bolje kazati: gradacija po kojoj smo složili/poredali "naše" katego -rije, uključujući i njihov redoslijed u naslovu, nije slučajan, nije prezentovan reda radi, nego ima svoje puno pokriće u socijalnoj zbilji na koju se odnose i koju izražavaju. Hijerarhija je, po našem mišljenju, konstituisana i opravdana i po aksiološkom dakle vrijednosnom kriteriju, zatim po kompleksnosti samog pojma i fenomena kojeg supsumira, po složenosti i zahtjevnosti naučne elaboracije istog, ali i po kriteriju ozbiljnosti i dalekosežnosti socijalnih i istorijskih implikacija koje praktikovanje, tj. društvena i povijesna egzistencija ovih kategorija, a to znači i pojava, ima za život ljudi, grupa, kolektiviteta i zajednice u cjelini. I to ne samo danas i ovdje, tj. kod nas, nego i na drugim prostorima, u drugim geopolitičkim i duhovno-kulturnim ambijentima, ishodištima i okolnostima. To znači, naše je uvjerenje, da pojmovi, a još više fenomeni, sadržaji socijalne egzistencije koje nazivamo patriotizam, nacionalizam i fašizam, jesu u međusobnoj vezi, da se na neki način uslovljavaju, prožimaju, povijesno suodnose i da elaboraciju nijednog od njih, uzevši ih pojedinačno, ne može biti validna ukoliko se bar ne dotakne propitivanja smisla i reperkusija onog drugog pojma i fenomena. Drugim riječima, teško je ozbiljno istraživati i pisati o nacionalizmu a da se pri tome ne zna ili ne pokaže šta je to patriotizam, odnosno deplasirano je kazivati o fašizmu bez potpunog razumijevanja svih značenja i konzekvencija nacionalizma. Ali, još je važnija spoznaja da rečene kategorije i fakticitet koji stoji ispod njih, nisu isto, da među njima nema i ne može biti znaka identiteta. Istorijska srodnost i analogije nisu identitet. Pogotovo u aksiološkom pogledu, što će reći u vrijednosnom, moralnom smislu te riječi, ove kategorije i sadržaji društvenog života čiji su one izraz, se nalaze na bitno različitom mjestu tabele, ljestvice sa koje iščitavamo moralnu/vrijednosnu poziciju i značenje svakog fenomena, procesa, događaja, konkretnog ljudskog, individualnog ili grupnog, postupka/ponašanja itd. Osim naučnika, političkih analitičara i hroničara, o ovoj diferenciji moraju voditi računa posebno političari i svi oni koji hoće da i koji utiču na aktuelne socijalne odnose i procese, da ih artikulišu, vode, javno tumače, podređuju svojim potrebama i interesima i sl.
U skladu sa gornjim reminiscencijama i nekim njenim implikacijama, najlakše bi bilo "izaći na kraj" sa pojmom i "praksom" patriotizma. U najkraćem, patriotizam se definiše i ma koliko to bilo bizarno i simplifikovano, on jeste ljubav prema otadžbini ili domovini, ukoliko ovo dvoje nisu podudarni, isto, a istorijsko iskustvo, pogotovo ovdje na Balkanu, upozoravaju da to nisu istoznačnice. Etimologija, pak, kaže da sam termin patriotizam ima porijeklo u latinskom jeziku i izveden je od ili iz riječi patria, a nju, opet, na srpski jezik nije moguće drugačije prevesti nego riječju domovina ili otadžbina. O kakvoj se ljubavi ovdje radi? Naravno, ne o ljubavi kakva jeste i kako se manifestuje kad je posrijedi odnos dvoje mladih (zaljubljenih), muškarca i žene, roditelja i djece i sl., nego je u pitanju doživljaj i odnos prije svega spram države, otadžbine, zajednice koja sa prihvata kao svoja, kao najbolji socijalni okvir i habitus za individualnu i kolektivnu egzistenciju. To podrazumijeva da se ta zajednica, država poštuje, uvažava, da joj se ponekad, u skladu sa potrebama i mogućnostima, na oltar prinese i vlastita žrtva, odricanje od nekih ličnih privilegija i komoditeta zarad njenih potreba i interesa, opstanka ili napretka, odbrane i perspektive. Patriotizam je istorijska kategorija, što znači da je ne samo nastao u jednom istorijskom periodu i za njega karakterističnim uslovima i mjerilima, nego i to da je njegovo značenje istorijski determinisano. Šta to znači? Prije svega to da pod pojmom patriotizma ne možemo uvijek i u svim socijalnim i istorijskim okolnostima misliti isto, odnosno da se patriotizam u jednoj epohi manifestuje kroz sadržaje i oblike jedne vrste i značenja, dok se pak u drug(ačij)im prilikama patriotizam ispoljava putem bitno različitih sadržaja, postupaka/ponašanja, formi i modusa egzistencije. Na konkretno-istorijskom materijalu to znači, primjera radi, da je sa stanovišta građana/pripadnika/podanika Republike Srpske, makar onih srpske nacionalne determinacije i opredjeljenja nacija je koliko objektivna činjenica, toliko i stvar subjektivnog doživljaja, odnosa, svjesnog izbora, svrstavanja i pripadanja nekome ili nečemu; ona je i zamišljena zajednica na početku građanskog rata u bivšoj Bosni i Hercegovini 1992. godine patriotizam bio i mogao se manifestovati, praktikovati sa-mo putem jasnog podržavanja prava na odbranu, samoopredjeljenje i ravnopravnost srpskog naroda sa drugim narodima u toj novokonstituisanoj samostalnoj državnoj tvorevini oktroisanoj izvana, a ne slobodnom voljom njenih državljana/podanika, što je za konzekvenciju imalo i odazivanje vojnom pozivu na mobilizaciju i učestvovanje u oružanoj borbi, uz poštovanje i primjenu međunarodnopravno normiranih i verifikovanih pravila i običaja rata. I ništa više od toga. Danas, deset godina poslije, u promijenjenim uslovima i vrijednosnim koordinatama, patriotizam ima nešto drugačije konotacije; on i dalje jeste ljubav, bolje reći respektovanje otadžbine, spremnost da se za nju, za njen opstanak, prosperitet i slavu da ne(koli)ki svoj lični obol, ali sadržaj sa kojim se ta obaveza realizuje/ispunjava, odužuje dug otaxbini je bitno različit od sadržaja preko kojeg se patriotizam demonstrirao za vrijeme i tokom rata. Drugim riječima, ovovremeno značenje riječi patriotizam, a posebno postupanje kojim se ono popunjava i dokazuje, sasvim je drugačije od onog koje se simbolično manifestovalo oblačenjem uniforme i uzimanjem oružja u ruke, ali i stvarnom spremnošću da se na "braniku otadžbine" i život položi. Danas otadžbina ili domovina traže nešto drugo; patriotizam se mora drugačije ispoljiti, možda i na teži način, sa više ličnog odricanja, a za manje priznanja i slave. To vrijedi i za budućnost. U ovom času teško je, sve kad bi i bilo potrebno, a nije, anticipovati ta neka buduća mjerila, sadržaje i forme demonstracije patriotizma, pa čak i procijeniti hoće li on opstati kao vrijednost, ideal, odnosno neće li ga potisnuti i supstituisati neki drugi ideal, npr. kosmopolitizam ili globalizam.
U vezi sa patriotizmom, danas i ovdje, važno je naglasiti da se on (još) uvijek pri -marno, ponekad i spontano, dovodi u relaciju, asocira, implicira i inklinira enti - tet(u) zvanom država, odnosno državna zajednica i njenim svođenjem/poistovjećiva-njem sa otaxbinom, odnosno domovinom - otuda i domoljublje - a ne sa nacijom, mada je istorijsko iskustvo zabilježilo i redukovanje patriotizma na njegovo nacionalno is -hodište. Zbog toga su češći atributi patriotizma izvedeni iz naziva države, čak ikad je ona sastavljena od/iz više nacija, npr. svojevremeno je bio legitiman izraz ju-goslovenski ili sovjetski patriotizam, odnosno danas američki, britanski, liban-ski ili švajcarski patriotizam, premda nikada nisu postojale jugoslovenska ili sov- jetska nacija (pokušaja, neuspješnih, sintetičkog stvaranja tih nacija je bilo), odno- sno ni danas ne postoje švajcarska, libanska, britanska ili američka nacija, bar ne u tradicionalnom značenju tog pojma. Ali, nije nelegitimno uz ime(nicu) patriotizam pridjevati i nacionalnu etiketu, pogotovo tam i onda kad i gdje se nacija poklapa sa državnim granicama ili, pak, kad je jedna nacija apsolutno većinska u jednoj zemlji, npr. u Norveškoj, Grčkoj, Poljskoj, Sloveniji, Kubi, pa se onda bez ikakvih rezervi i nedoumica može koristiti naziv kubanski,slovenački ili poljski patriotizam a da to nikoga ne iritira, što, na žalost, nije slučaj kad se pomene odrednica srpski pat-riotizam, čak i među samim Srbima. A koliko tek nesporazuma, kontraverzi, sumnji, negativnih emocija, resantimana i sl., pobuđuje, podstiče i "proizvodi" pominjanje i forsiranje naziva bosanskohercegovački patriotizam? Toliko da ga je u ovom istori-jskom trenutku, pri ovakvom stanju društvene svijesti, aksioloških kriterija i psi- ho-socijalnog statusa i aspiracija državljana na koje bi trebalo da se odnosi gornji kvalifikativ/etikecija patriotizma, bolje i "higijenskije" i ne pominjati. Vidi se to najbolje po doživljaju i odnosu spram državnih insignija/znakovlja: zastavi, grbu, himni, natpisima, pečatima i sl., pa sve do državnih reprezentacija u politici, kul-turi, sportu, zabavi, medijima informisanja itd.
I dok se patriotizam, uz sve kontraverze koje "prate" ovaj pojam, a koje smo mi ovd -je tek ovlaš pomenuli, uglavnom pozitivno moralno vrednuje, što znači da je patri-otizam i biti patriota nešto samo po sebi moralno dobro, ispravno, vrijedno, nešto što treba da bude, prema čijem ostvarenju treba težiti i nešto što niko unaprijed moralno negativno ne ocjenjuje, ne osuđuje i diskvalifikuje, dotle stvar sa nacionali -zmom, a posebno sa fašizmom, stoji bitno različito. Uz nacionalizam već idu atri-buti "pozitivan" i "negativan", iako se mora konstatovati da je u ideološkom diskur -su i političkom sistemu prethodne zajedničke nam otaxbine/domovine nacionalizam uglavnom negativno definisan i vrednovan, moralno i politički osuđivan, pravno za -branjivan i sankcionisan, a njegovi agensi i promotori socijalno difamirani, a po-nekad i represivno "tretirani". Razumije se, za one koji stoje na stanovištima supro-t(stavlje)nim nacionalizmu, svaki nacionalizam je nepoželjan, nepotreban, štetan i uvijek moralno/aksiološki i politički negativan. Za same nacionaliste, pak, nacio -nalizam, a naročito njihov, je a priori pozitivan, prihvatljiv i koristan, pa je onda sa -svim legitimno da se načela tih vrijednosti etabliraju u socijalnom tkivu njihove zajednice i potpuno opravdan smisao njigovog angažmana u tom cilju. Međutim, istra- živači koji proučavaju ovaj fenomen moraju zadržati jednu aksiološku "ekvidistan-cu", svojevrsnu emotivnu ravnodušnost i nepristrasnost spram pojma i fenomena na-cionalizma; dakle ne izjašnjavati se vrijednosno o njemu - u smislu ovaj je pozitivan, dobar, a ovaj, pak, negativan, loš i sl. - prije samog ispitivanja i konkretne analiza svakog nacionalizma ponaosob. S druge strane, o fašizmu - izuzmu li se njegovi prota -gonisti u vrijeme dok je on bio živ i "djelatan", te neki ovovremeni epigoni i pomod -ni kvazifašisti, odnosno neofašisti - se danas i sa stanovišta nauke, sa stanoviš -ta aksiologije, politike itd., misli i, bar javno, govori isključivo sa negativnim vjednosnim predznakom. Tačnije, čak i oni subjekti (pojedinci, grupe, političke stra-nke, pokreti, režimi, države itd.) u čijem nastupu, djelovanju i valorizovanju istori -je i aktuelnosti ima natruha fašističkog, verbalno se ograđuju i distanciraju od njega, osuđuju i tretiraju ga istorijski retrogradnim, socijalno opasnim, psihopatol-oškim čak.
Šta je nacionalizam? Na ovo, retorički, jednostavno pitanje, odgovor ne može bi -ti jednostavan, bolje kazati ne smije biti pojednostavljen/simplifikovan. Fenomen nacionalizma ima svoje ne samo istorijsko ishodište i dimenziju, nego i aktuelnu re -levanciju i konsekvencije, a ni budućnost, bar ona bliža, "doglednija" neće biti im-una na njega. Za potrebe, nivo i ambicije ovog članka, nacionalizam možemo odredi-ti kao samosvijest o vlastitoj naciji, o njenim vrijednostima, kvalitetima i osobina-ma i nastojanje da se te osobine ospolje, izraze, etabliraju, održave, tj. da se nacija emancipuje u svakom pogledu, a iznad svega u političkom, ekonomskom i kulturnom, a to znači da se nacija/narod organizuje u državu, da izgradi svoju, nacionalnu ekonomi -ju, da podigne i održi vlastite ustanove kulture, duhovnosti, nauke, obrazovanja itd. Ko ima svijest o tome, ko zna šta je to i ko se zalaže za to, tj. da to tako treba (da bu-de), taj je nacionalista. Nacionalista u ovom značenju se dakle bori za emancipaciju i afirmaciju svoje nacije i svih njenih vrijednosti, karakteristika i znamenja, od po-litičke samostalnosti, tj. autonomne državne suverenosti, do ekonomskog razvoja, ku-lturne, obrazovne, jezičke,duhovne i konfesionalne samobitnosti i odjelitosti u od-nosu na druge narode i nacije,ali bez povrede njihovih prava na to isto. To bi bio tzv. pozitivni nacionalizam koji se, po nekim autorima, iscrpljuje i završava povijesnu misiju u trenutku kad jedna nacija zadobije prepoznatljiv i neupitan identitet, kad od drugih kao takva bude priznata. Taj tip/nivo nacionalizma svoj legitimitet i upo-rište bazira na afirmaciji svijesti o vlastitosti i različitosti od drugih, ali i na borbi, uključujući i oružanu, za nacionalno oslobođenje, ujedinjenje dijelova iste nacije, stvaranje nacionalne države i uspostavljanje koegzistencije sa drugim (naci-onalnim) državama. Do tog stadija razvoja, nacionalizam se ne smatra društveno ops-nom ideologijom, pokretom i politikom, i aksiološki je pozitivan i oportun.
Međutim, u istoriji je odveć puno primjera neuspješnog zadržavanja, kontrolisa-nja nacionalizma u tim granicama i njegovog zadovoljavanja sa tim rezultatima.Nakon postizanja tog cilja, mnogi nacionalizmi su (bi) htjeli i više od toga. Htjeli su i tu-đe teritorije, tj. prostore na kojima ne žive samo pripadnici njihove nacije, htjeli su svoje vrijednosti i odlike nacije importovati i drugima nametnuti ne bi li ih ta-ko asimilovali, poništili, uz stalnu manipulaciju i nekritičkim glorifokovanjem vlastitih osobina i kvaliteta, a difamiranjem, odbacivanjem značenja i značaja dru-g ih nacija i njihovih tvorevina. Takav nacionalizam se može nazvati agresivni, hege-monistički, imperijalistički i ne može se opravdati ni moralno ni politički,pa se otuda negativno vrednuje i ne može se prihvatiti i legitimisati za razliku od onog prvog koji je benigan i plauzibilan čak i kad vodi ratove, naravno ukoliko su oni odb -rambeni i oslobodilački. Negativni nacionalizam, a ima pokriće argumentacija za imenovanje tog tipa nacionalizma šovinizmom čime se ustanovljuje jedna jasna disti-nkcija, differentia specifica unutar vrsta pojava istog roda, porijekla, je svojevrsno silo -vanje istorije, njenog "prirodnog" hoda i pokazao se istorijski kontraproduktivnim, tim prije imali se u vidu fakat da se on "razvijao" i pokušavao etablirati putem na-silja, ratova, genocidom, kulturnom diskriminacijom, vjerskom netrpeljivošću, jezi- čkom getoizacijom drugih, posebno manjina i svakovrsnim drugim sredstvima i meha-nizmima odnarođivanja. Negativni nacionalizam ili šovinizam konstituiše mrž-nja, netolerancija bilo kojih i čijih drug(ačij)ih vrijednosti, mitomanija, ekspanzija i narcisoidna okrenutost i zagledanost u vlastitu ili prošlost velikih, moćnih na-cija i država. Šovinizam ne zna i neće nikada sam stati i zadovoljiti se u implemen-taciji svojih "principa", ciljeva, u borbi za dosljednost u provođenju svoje "doktri-ne" sve do posljednje kapi krvi onog drugog/različitog, pogotovo ako taj drug(ačij)i sam ne pristaje na "dobrovoljno ropstvo" (E. de la Boesi), odnosno dok ga neko jači u tome ne zaustavi. Istorija moderne Evrope, a Balkana posebno, prepuna je primjera koji potvrđuju ove teze, odnosno pokazuju eksternirajuće, mortalne/smrtonosne konse-kvencije neobuzdanog šovinizma. U toku građanskih ratova na prostorima bivše Jugo -slavije, u pojedinim njegovim fazama strane učesnice tih ratova bile su "inspirisa- ne" i rukovođene i jednom i drugom vrstom, tipom i sadržajem nacionalizma, ali bis-mo utrošili puno vremena i prostora kad bi sada eksplicirali te nijanse i tragali za "crvenom"niti koja (je) dijeli(la) tzv. pozitivni od negativnog nacionalizma u sva -kom konkretnom sukobljavanju na tlu ex Jugoslavije, pa to ostavljamo za neku drugu analizu i publiku.
Jedna od krajnjih konsekvencija negativnog nacionalizma ili šovinizma jeste fa -šizam, ali on nije uvijek nužno posljedica učinaka ili ambicija samo šovinizma, mada se u ospoljenju fašizma teško mogu izbjeći neke reperkusije koje su "zakonite" kad je na djelu šovinizam. Ali, ono što je izvjesno, jeste činjenica da nema nijednog do sada istorijski poznatog i potvrđenog oblika fašizma a da u njemu nije bilo naci-onalizma, ovog ili onog tipa, u manjoj ili većoj mjeri, inclusive i tzv. pozitivni nacio-nalizam. Ponavljamo, to ne znači da ovaj sadržaj i vid nacionalizma mora nužno eska -lirati, prerasti u fašizam - ne, on može i najčešće i ostaje sasvim bnjnigan u tom pogledu. S druge strane, takođe, nema znaka istosti ni između negativnog nacionaliz-ma i fašizma, ako ništa drugo, nacionalizam, bar na principijelnoj ravni i intenc-ionalno, ne šikanira - iako i sa njima itekako manipuliše - pripadnike vlastite na -cije, dok je fašizmu baš to svojstveno; to je njegova srčika, jedan od povoda i uzroka nastanka i djelovanja.
Dok za patriotizam "kačimo" njegovu državnu/otaxbinsku oznaku, npr. švajcarski ili belgijski ( a nema belgijske nacije), odnosno za nacionalizam, što i sam naziv ob -avezuje, ime naroda, npr. ruski, baskijski, irski itd., za fašizam kao differentiu specifi -cu moramo navesti i njegovo nacionalno ishodište i državni okvir unutar kojeg je nasta(ja)o i bio djelatan, jer su zaista ozbiljne i praktički nezanemarive razlike iz-među njih. Jedno "lice" ima npr. fašizam u Italiji, a sasvim drugo fašizam u Mađar -skoj; španski fašizam je ipak bitno različit od hrvatskog fašizma, fašizam u Ru-muniji tiče se i Rumuna ali i "rumunskih" Mađara i drugačiji je od onog u Bugarskoj, a posebno od njemačkog fašizma, koji je, inače, toliko divergentan od svih ostalih fašizama da ga je opravdano uposebiti i razmatrati pod "odrednicom" nacizam ili nacionalsocijalizam. Fašizam je zaista kompleksna pojava prije svega evropske isto -rije, ali se on kasnije ukotvio i "odomaćio" i u nekim izvanevropskim državama, na-ročito u Japanu, Argentini, Paragvaju itd., da sazlužuje multidisciplinaran pristu-up i elaboraciju; o njemu imaju šta reći i moraju se "oglasiti" istorija, politikolo-gija, sociologija, psihologija, pravne nauke, estetika čak, teorija i istorija umjetnos -ti, filozofija itd. Zbog toga i ne čudi što su o fenomenu fašizma tragove svojih promišljanja ostavili takvi kolosi nauke, umjetnosti i duhovnosti kao što su Đ. Lukač, E. From, H. Markuze, T. Adorno, T. Man, G. Gras, E. Nolte, P. Toljati, G. Lor- ka, P. Pikaso, A. Ajnštajn, R. Openhajmer i čitava plejada drugih intelektualaca ra -zličitih profila i duhovno-misaonih provenijencija. Ali, isto tako "fascinira" i brojka onih naučnika, pisaca, glumaca, muzičara, filozofa, slikara i drugih koji su svoj talenat i genijalnost stavili u službu fašizma i ciljeva za koje se on borio.
Ipak, od deskripcije fenomenologije fašizma važnija je detekcija njegovih soci -jalnih uzroka i konkretnih istorijskih povoda u svakoj državi i narodu ponaosob. Ali,to je i najteži dio posla u bavljenju fašizmom. Bez obzira na sve razlike između nacionalnih fašizama, moguđe je, tačnije: to je nauka već izdiferencirala, dešifro -vati nekoliko zajedničkih karakteristika za sve fašizme, od socijalnih pretposta-vki, ekonomskih i političkih uzroka, do načina dolaska na vlast i vladanja fašisti-čkih snaga (stranaka i pokreta), od ideoloških korijena nastanka i legitimacije f-šističkih pokreta i poredaka, do odnosa spram umjetnosti npr. Istorijski gledano, fašizam je prvo nastao u Italiji, nakon prvog svjetskog rata, profilisanjem politi-čkog pokreta kojeg je organizovao i artikulisao Benito Musolini. Ali, sjeme fašiz-ma posijano je daleko ranije - prvo u teoriji, zatim u ideologiji i najposlije u politi -čkim aktivnostima nekih partija i grupa u NJemačkoj, Francuskoj i Italiji, a zatim u realnim životnim, istorijskim i društvenim protivrječnostima evropskih društ-ava i država sa početka 20. vijeka. Doktrinarno-ideološki, fašizam ima preteče, ishodište i neku vrstu legitimacije u solidarističkom učenju francuskih sociolog-oga i pravnika sa kraja 19. i početka 20. vijeka, zatim u korporativističkim teorija-ma države, pa u rasnim/rasističkim teorijama društva i društvenih sukoba, u učenju o štetnosti socijalističkih revolucija ali i velike diskrepancije i sukoba rada i kapitala, pa je fašizam nastao zbog i nastoji da niveliše tu razliku i sukob jer obi štete nacionalnom i državnom jedinstvu i blokiraju i državu i naciju u postizanju važnijih društvenih ciljeva. Ovo nekako zvuči poznato stanovnicima Balkana u pos-ljednjih nekoliko godina. Socijalni uzroci fašizma korijene se i prepoznaju u, sindikalistički kazano, naraslom socijalnom nezadovoljstvu, prije svega radnika i sitnih posjednika, zatim u nezaposlenosti i društvenoj marginalizaciji demobilisa-nim učesnika rata - i ovo konotira poznato u našoj savremenosti - u osjećaju naciona -lne poraženosti, poniženja i sramote, pa i nezadovoljenih imperijalnih apetita ko -je su doživjele neke nacije u toku Prvog svjetskog rata, frustriranost devrivilego- vanih slojeva društva, pojava radikalnih učenja, pokreta i organizacija prije svega lijeve političke provenijencije - o ovome kod nas tek treba razmisliti - i drugim pr -ocesima za čije kanalisanje nije bilo izgrađenih i osposobljenih institucija i meha -nizama. Fašizam, ma gdje se do sada pojavio i ma kako se specifično ispoljavao, uvi-jek i je bio i sada jeste isključiv, arogantan, militantan i nasilnički pokret i pore-dak, koji se legitimiše antidemokratski, koji je bio protiv i građanskog liberaliz- ma i markističkog socijalizma, protiv komunizma (iako je taktički znao kolaborisa-ti sa njim, npr. Hitler i Staljin, Pavelić i neki komunisti u Hrvatskoj itd.), protiv političkog pluralizma, po načelu - jedna nacija, jedna partija, jedan vođa: Duče ili Firer, svejedno. Kad bi odnos prema političkom pluralizmu bio jedini kriterij da li je neki politički poredak ili režim fašistički ili ne, onda se to nikad i nikako ne bi moglo kazati za Republiku Srpsku ili neki drugu državu nastalu na raz-valinama bivše Jugoslavije. Fašizam u principu, izuzeci uvijek postoje, ne tolerie druge nacije, a posebno rase - najekstremniji u tom pogledu jeste nacizam, a zatim Pavelićev režim u NDH, što su na svojoj koži najbolje osjetili mnogi nearijevci u NJemačkoj, posebno Jevreji, Romi i slovenski narodi, a u NDH i Srbi. Svoje postupke fašisti su opravdavali brigom i borbom za svoju naciju i državu, za "životni prostor", za novi poredak u svijetu, za ispravljanje nepravdi nakon Prvog svjetskog rata, za rasnu čistotu, za tzv. konačno rješenje npr, jevrejskog i ciganskog pitanja i sl. Fašizam nije bio vjerski isključiv: on se "rodio" u krilu Rimokatoličke crkve, bolje kazati njega su iznjedrila neka učenja bliska katolicizmu, konzervativizmu, ali se fašizam uspješno kalemio i neđu protestantima, pravoslavnima, a što treba akceptirati kad se npr. procjenjuju neka zbivanja kod nas u proteklih nekoliko go-dina, Fašizam je totalitarni poredak i zato što svim silama negira svaki individualizam, lične slobode, a preferira državu, njen značaj i moć i odgovornost i vođenju nacionalnih po -slova. Otuda je svaka fašistička država istyovremeno i jaka policijska država, a većina njih je svoj militarizam iskusila i nastojala afirmisati u Drugom svjetskom ratu. Tu ambivicju, kao što je poznato, glavom je platilo oko 60 miliona ljudi,ubijnjenih na ratištima i umorenih u koncentracionim logorima i gasnim komorama.
Za nas je i dalje važno pitanje je li fašizam i danas živ i "učinkovit"? Nema sumnje, ne mogu se danas sve pojave i procesi koji asociraju na fašizam tako i imenovati. Pogrešno imenovanje vodi ka krivim sredstvima i postupcima za eliminaciju nepoželjnih pojava. Zbog toga je važno da jasno prepoznamo o čemu je riječ; kad je na djelu nacionalizam i kojeg tipa, a kad pak fašizam ili nešto treće - vjerska netolerancija, fundamentalizam, huliganstvo, he -gemonija, etnička asimilacija, revanšizam ili bunt socijalno frustriranih i pauperizova -nih slojeva i grupa ljudi. Fašizma, naravno, ima i danas u liku neofašizma, a ima ga zbog to -ga što postoje "odlične" društvene pretpostavke, povodi i uzroci za njega. Dovoljno je samo okrenuti se oko sebe i bez zataškavanja vidjeti u kojoj bijedi žive velike mase ljudi, kako ih je lako izmanipulisati, kako su djelatni razni"proroci" i "spasitelji" , kako se vlastita te-ška pozicija nastoji opravdati krivicom drugih (za sve su krivi Jevreji, npr u Hitlerovoj NJemačkoj), kako se pokušava premostiti jaz između bogatih i siromašnih, koliko je još uvijek prisutna ksenofobija, koliko je razvijen autoritarni sindrom, kult vođe i sl., što sve pogoduje nastanku ideja i aktivnosti koje mogu nalikovati totalitarizmu fašističkog tipa i ambicija.
Ima li smisla pitanje kako to preduprijediti. Aksiološki gledano - ima! Nema efikas-nijeg a jevtinijeg i neutralnijeg lijeka od dobrih dijagnoza aktuelnog stanja, od imenovanja orocesa,odnosa i događaja pravim imenom., od razvoja demokratije, uz sve njene mane i nesavr-šenstva, transparentnogjavnog djelovanja, ekonomskog razvoja i perosperiteta, otvorenosti prema svijetu, drugome i drugačijem, oplemenjivanju svojeg i tradicionalnog ali ne getoiza-cijom, nego zaista patriotskim prihvatanjem svoje države i naroda, a bez šovinističkog hipe -rbolisanja svoga, domaćeg i negiranja tuđeg. Da bismo znali protiv čega smo i zašto smo pro -tiv toga, moramo prije toga biti sigurni u to šta hoćemo, šta su nam ciljevi i kojim sredst-vima ih možemo postići, po koju cijenu i sa kakvim posljedicama. Drugačiji pristupi jesu mo-gući, ali nisu uvijek istorijski opravdani i plodotvorni.
Copyright © 2006 Centar za informativnu dekontaminaciju Banja Luka. Sva prava zadržana.