6yka.com
Mjehur od latinice
Ninoslav Mitrović  06.11.2005.

Početak 16. vijeka. Oblaci su se kovitlali nad Andaluzijom sluteći veliko nevrijeme. Tri broda u luci Palos su spremno čekala da isplove, i pored oluje koja je bila sve bliža. Tri broda, Kasandra, Esmeralda i Rosalinda, spremala su se za put ka novootkrivenoj, obećanoj zemlji. Konji su, nervozni i oznojeni od sparine, rzali, dok su ih konkvistadori, zveckajući oklopima, vukli na palubu. Po prvi put vidjevši okean, konkvistadorima iz brdovitih Kastilje i Ekstramadure, nestajala je boja iz lica, kao što je i zobena kaša sa ovčetinom iz njihovih želudaca, preko palube nestajala u sivom okeanu. Nadajući se da će ih oluja mimoići, digoše sidra i isploviše. Ispraćene molitvom i prvim kapima kiše na šljemovima i čelima, oluja ih je zahvatila isti dan i bjesnila je pet dana bez prestanka, razdvojivši Kasandru od druga dva broda.

 Kako se serija razmotava po večernjoj dokolici, tako spoznajemo da su najveći neprijatelji ustvari Latinkini roditelji, da je ona svome loli sestra, što se kasnije opet ispostavi kao netačna informacija, zatim da ona navija za Partizan, a lola za Zvezdu i sl.

Polomljenih jarbola i poderanih jedara, Kasandru je struja nosila osamdeset dana, nakon kojih ona stiže na dugoočekivano kopno. Konkvistadori, i pored umora, počeše da ljube tlo, nestrpljivi da krenu u potragu za velikim blagom o kom je pričala čitava Španija. No, četrnaest dana su lutali, derući obuću na kamenjaru, ne vidjevši nikoga. Petnaesti dan, zapljusnu ih divna svježina bukove šume u koju su ušli, iscrpljeni, izderani i pognuti. U šumi čuše neobičnu graju, te skriveni iza drveća, konkvistadori se približiše i ugledaše divan prizor. Desetak djevojaka, suknji podignutih iznad koljena, kako se igraju u obližnjem potoku. Naravno, sto dana je i previše za jednog prosječnog muškarca, tako da smo već u sljedećoj sceni imali imali raspomamljene konkvistadore koji se, jureći za brzonogim dinarskim ženama, lomataju po potocima i psuju, u zabludi, majku Inkama i Majama.
Nakon ugodnog ćaskanja sa starosjedeljkama, konkvistadori saznaše tužnu vijest da nisu stigli do Meksika, ni do Perua, već do novoformiranih turskih ejaleta u Evropi, a još tužnija vijest im stiže od glasnika, da su im talasi razbili brod i da su prinudjeni ostati tu gdje jesu. Tu oni izgradiše kuće, poženiše se, učeći jezik i podižući potomke, koje starosjedioci prozvaše Španićima. Starosjedioci primiše konkvistadore i njihove potomke kao rodjene, sa podozrenjem i podsmijehom.
Priča o zlatnoj zemlji se prenosila s koljena na koljeno, a Španići su generacijama, sa iskrom u oku, ushićeno prepričavali o čudima i blagu dalekih zemalja i do detalja razradjivali plan o gradnji broda i odlasku na put.
No, starosjedioci su, grickajući vlat trave, posprdno izražavali svoju sumnju prema planovima Španića da se zapute tamo, gdje njihovi preci nikad nisu stigli. A i njihove žene su bile pravi primjer tolerancije, te bi im, na tu sanjalačku ideju, samo tutnule motiku u ruke i raskošnim bogatstvom jezika pokazale pravac kuda mogu da idu. Tako su jadni Španići dane provodili sa motikom u rukama i sa snom o zlatnoj zemlji u glavi. Vremenom su im se ledja sve više savijala, a iz nogu im je izraslo korijenje, koje ih je privezalo za zemlju, te su bili nalik kukuruzu kojeg su okopavali, i ne sluteći da je ta biljka koja ih nadvisuje, plod zlatne zemlje o kojoj su vijekovima sanjali. Ali njihove su oči bile predugo prikovane na zemaljske probleme i vremenom oni prestadoše da sanjaju. A kako prestadoše da sanjaju, zaboraviše i ko su i šta su. Bili su nalik na sparušenu travu, onako savijeni, umorni. Svojoj djeci nisu više umjeli reći ko su i odakle su tu pristigli.
Ali, tu je omiljeni vam autor, dragi čitaoci, da vam otvori oči i pruži objašnjenje. Naime, dragi čitaoci, vi niste ono što ste mislili da ste. Upravo vi ste potomci tih drevnih španskih konkvistadora, koje je sudba kleta umjesto u novootkrivenu Ameriku, donijela u naše vrletne krajeve, i umjesto da siluju, pljačkaju i pale moćne civilizacije, sudba kleta im namijeni miran život uzornog ratara. Jer kako drugačije objasniti našu ljubav za fenomenom koji je, pet vijekova kasnije, pristigao preko okeana iz te daleke zlatne zemlje o kojoj su naši preci sanjali. Pet vijekova kasnije, desilo se čudo koje će uzburkati vrelu latinsku krv u nama, vratilo nam se staro prokletstvo da jedemo, dišemo, sanjamo zlatnu zemlju, a da nikad tamo ne stignemo.

Kraj 20. vijeka. Užareno ljetnje poslijepodne topilo je beton pod umornim nogama malobrojnih zaposlenih. Plastične kese su puštale boju na oznojene dlanove, dok su oznojena čela pucala od bola, umora i brige. Ljepota kasnog soc-realizma na plećima radničke klase. Oni stižu kući, ljube djecu, srču čorbu, ležu na kauč, čitaju novine, peru sudje. 15:59. Ne slute da za minut, njihovi životi više nikad neće biti isti. Za minut, u njihov će život, kao olujom nanesena, nabasati riba zvana Kasandra, kao istoimeni brod onomad na dalmatinske stijene. Zanosna kao leptirić, kose crne kao paljevina tropske šume, očiju zelenih kao Amazon u podne i podbočene konstrukcije u iščekivanju omiljenog joj lika, ona će osvojiti srca mnogih sanjalački raspoloženih domaćica, izazivajući sažaljenje i simpatije zahvaljujući svom konstantnom baksuzluku u ljubavi i životu. Ispostaviće se kasnije da smo se tog dana susreli sa nečim, što nema kraj i što se množi i mutira protivno svim zakonima biologije i fizike. Zlatna zemlja je odaslala signale svojim potomcima u brdovitoj dijaspori u galaksiji iks, a potomci su ih objeručke prihvatili i počeli da se ponašaju u skladu sa instrukcijama
Isprva je ova serija bila predmet kvalitetne sprdnje, ali vremenom je široki osmijeh prerastao u grč, jer svuda oko sebe mogli smo da vidimo djevojčice sa maramama oko glava, bižuterijom oko vrata i upitnim: "Porque?" u ustima. Na pijaci smo uz traženi paradajz i krastavce dobijali i živopisnu gestikulaciju tete preko puta nas. Svakog dana vodilo se na hiljade ratova u porodicama zbog crnokose Ciganke iz Venecuele, koja je klizeći startovala na fudbal, filmove, naučno-popularne emisije i sve drugo što bi joj predstavljalo konkurenciju u poslijepodnevnom terminu. Svakog ko bi bio protiv nje, stigla bi brza i djelotvorna batina španske inkvizicije, braneći novopristigli fenomen od zajedljivih i otrovnih komentara malobrojnih protivnih.
Uskoro smo bili preplavljeni sličnim, ili bolje rečeno istim ostvarenjima, u kojima je glavna junakinja dražesnog imena, kao Esperansa, Rosa, Karidad, Marisol i sl., prolazila kroz pakao (Niki !) ljubavnih i životnih radosti, i kroz kordon zlobnih ljudi sve do euforičnog kraja, gdje je sa svojim dragim ulazila u svjetliju budućnost. Sve je to podsjećalo na Pepeljugu i druge bajke koje smo slušali kad smo bili mali, koje su divne, lijepe, slatke, drage, mile, ali nažalost nisu istinite. I stoga, priča o raskoši, bogatstvu i lijepom životu u Karakasu i Sijudad Meksiku, nije ništa drugo do još jedna lažljiva bajka.
Dakle, u seriji postoji glavna junakinja, obično dijete iz sirotinjske porodice ili dijete bez roditelja, ili joj je jedan od roditelja, u neznanju, najljući neprijatelj. Nju, jadnicu, svi gurkaju, šutaju, pljuju, mrze i odbacuju, bez nekog valjanog razloga. Ustvari, ogromnoj gledalačkoj populaciji različitih profila, od 0,7 do 417 godina, radnja se znatno uprošćava, da bi odmah bilo jasno da jadnu junakinju, zvaćemo je Latinka, svi mrze zato što je ista oličenje dobra. Jadna Latinka je htjela samo mrvicu ljubavi za svoje tužno srce. A njena ljubav je tek za priču: lola dvoličnog imena (Luis Enrike, Huan Karlos, Volfgang Amadeus i sl.) konstruisan kano klisurina (svaki brod traži svoju stijenu, jel'? ), razdrljen i preplanuo, latinski macho od glave do visoke pete, čiji se šarm može porediti jedino sa šarmom razdraganog morskog krastavca. Jašući konja ili jahtu on izazovno namiguje ili diže obrve, bacajući pogled ka stijeni, na kojoj stoji snena njegova draga, koja provlači prste kroz kosu i ne pazeći, staje na kamen, posće i uz vrisak:"Ay, no!", pada u more. On Latinku takodje voli, ali je, iz ko zna kog razloga, oženjen nekom drugom, koja je s njim iz nekog interesa i koja voli nekog tamo trećeg, koji opet voli neku tamo šesnaestu, koja se ubija zbog nekog tamo arhitekte, ljekara i sl, koji ludi za Latinkom i spreman je zbog nje da oćelavi, popne se na Tjanšan ili da izdepilira noge. Ali, Latinka nemilosrdno kaže njet, ona voli samo svog Anhela, Ramona, Migela (ili kako se već lola zove) i voljeće ga sve dok njeno srce kuca strasno za njega. Tu dobijamo bezveznu situaciju gdje se svi vole, a ne umiju ili ih je stid da to priznaju i onda pate i plaču, drže se za ruke, za glavu, mrze sve ostale i strasnom i temperamentnom gestikulacijom im to daju do znanja. Slično ljubavnim odnosima, i rodbinski su nevjerovatno komplikovani, pa se ne zna ko je kome žena, ljubavnica, brat, krvnik, ljubavnica, majka, prijatelj, ljubavnica... Pa tako ovdje djeca nisu djeca svojih roditelja (Sine, tata ti je E. T.) već stričeva, tetki, neznanaca krajputaša, Liliputanaca i sl. Nekad su pronadjeni na pragu, gdje ih je roda, vraćajući se umorna i pripita iz treće smjene, greškom izbacila. Kako se serija razmotava po večernjoj dokolici, tako spoznajemo da su najveći neprijatelji ustvari Latinkini roditelji, da je ona svome loli sestra, što se kasnije opet ispostavi kao netačna informacija, zatim da ona navija za Partizan, a lola za Zvezdu i sl. Uglavnom, zbrka od koje se prosječan mozak brzo zamori i daljincem počne da traži slobodnjake i klizeće startove, koji su mnogo naivniji od nedorečene ljubavi Latinke Španić. Upada u oči, da su isključivo žene u seriji, nevjerovatno religiozne i za svaki problemčić obraćaju se Djevici Mariji (supstituciji za raniju pagansku Boginju Majku), a dokle seže njihova religioznost, govori i ime jedne od serija "Mali grad Inferno(pakao)".
Uglavnom, dobro uvijek pobjedjuje (?), pa će se u zadnjoj epizodi sve srećno privesti kraju. Zle žene će se srećno pokajati, zli muškarci srećno poginuti, komšije će srećno shvatiti da nisu bili u pravu, dvoje junaka će srećni blejati jedno na drugo dok im Enrike pjeva na uši, ljubitelji serije će se srećni prebaciti na gledanje nove, čak će i pingvin na vašem TV-u eksplodirati od sreće. A mrziteljima ovih serija ostaje da i dalje lupaju glavom u zid, ili da se posvete omiljenom hobiju, kao što je treniranje kung fua, studiranje gastronomske literature, žongliranje nosem ili pletenje priglavaka.
Neka i oni budu srećni, jer dijete koje Latinka nosi, ustvari je komšijino.


Copyright © 2006 Centar za informativnu dekontaminaciju Banja Luka. Sva prava zadržana.