Opet je zaiskrilo oko Jasenovca i Bleiburga, dva pola hrvatskog kolektivnog sjećanja, na kojima ledena pijavica ne prestaje evo već sedmo desetljeće poslije Drugog svjetskog rata. Razlog je ovaj put naizgled bezazlen, gotovo banalan. Pare. Sabor je za ovogodišnju komemoraciju na Bleiburgu odobrio petsto hiljada kuna, a u Jasenovcu samo sto, pet puta manje, što je objašnjeno riječima koje bi odlično funkcionirale da se radi o odobravanju porezne olakšice. Organizatori jasenovačke komemoracije, veli se, nisu ni tražili nikakav novac, a oni na Bleiburgu jesu, pa je njima i otišla glavnina para, a prvi se moraju zadovoljiti i ovim (u međuvremenu je Jasenovcu ipak dodano još sto tisuća).

To, međutim, nije zadovoljilo Stipu Mesića, koji je ponovio više puta izrečenu sentencu, koja se već uzima i kao njegova, iako ju je prvi izrekao Zvonko Ivanković Vonta. Među pogubljenima u Jasenovcu nije bilo nikoga tko je kriv za ubijene u Bleiburgu, a među ubijenima na Bleiburgu je bilo itekoliko krivih za likvidacije u Jasenovcu – glasi ta već znamenita rečenica koja esencijalno sažima sve najbitnije o ta dva stratišta. Mesića je išao ispraviti Luka Bebić, s već standardnim HDZ-ovskim izjednačavanjem Bleiburga (počinitelja zločina) i Jasenovca (žrtve), kojeg se ta stranka inače već godinama silno grozi kada je riječ o ratu u Hrvatskoj 1991.-95.
 
Bebić, međutim, sada kaže da ne treba praviti nikakvu razliku kada se iskazuje pijetet prema žrtvama Bleiburga i Jasenovca, što možda može, dopustimo, proći kao apstraktno načelo. Ali, kada to načelo suočite s primjerima kojima vrvi čak i mirnodopska svakodnevica, pokazuje se nešto sasvim drugo i to načelo počinje zvučati beživotno i umjetno. Jesu li isti pješak zgažen na cesti i pijani vozač koji ga je usmrtio i zatim sam poginuo zabivši se u zid? Napokon, jesu li se izjednačili u smrti, pa ih podjednako treba žaliti, Ivan Korade i onih petoro posve nedužnih muškaraca, žena i djece koje je pobio prije nego što je i sebi presudio?
 
Kako se onda može izjednačavati smrt ljudi koji su pobijeni nakon što su službeno proglašeni rasnim i nacionalnim otpadom kojeg se treba riješiti, i smrt drugih koji su likvidirani u slijepoj osveti,  bez ikakvih, pogotovo službeno proglašenih, etničkih i vjerskih konotacija? To je jedno. Drugo je da bi čak i takvo mehaničko izjednačavanje Bleiburga i Jasenovca bilo bolje od ovoga što sada imamo, jer ova epizoda sa saborskim parama za dvije komemoracije jasno govori da se one i dalje nejednako tretiraju. Kada je čula za omjer 5:1 u korist Bleiburga, predsjednica Savjeta jasenovačkog spomen-područja Zorica Stipetić rezignirano je rekla: "Sad se pokazalo gdje ih srce vuče."
 
A gdje srce vuče, vidi se i iz toga, dodaje, što se bleiburška komemoracija prenosi na HRT-u ekstenzivno, koliko traje da traje, a jasenovčka se zgura u sat vremena, pa što stane stane, a osim toga idu dokumentarci i dokumentarci o Bleiburgu, dok se o Jasenovcu ne prikaže ni kadra. Ovo ne znači da posljednjih godina baš ništa nije napravljeno, pa se, kaže Slavko Goldstein, ne može zanijekati da je Vlada uložila značajna sredstva za obnovu spomen-područja Jasenovac (iako na istu adresu ide, dodajmo, i krivica za donedavno njegovo očajno stanje). Usto, napravljen je i nekakav red u sudjelovanju državnih predstavnika na dvjema komemoracijama, pa je uz pokroviteljstvo Sabora nad Bleiburgom, koje je ustanovljeno još 1990., uvedeno i pravilo da se u Jasenovcu svake godine pojave, skupa ili naizmjenično, šef države, premijer i predsjednik Sabora.
 
Dakle, nekakva simetrija sada ipak postoji, i to treba čista srca priznati. To se, uostalom, logično naslanja na riješenost ove vlasti da stane na kraj izazivačkom bujanju ustaške ikonografije (rušenje spomenika Budaku i Francetiću), te na saborsku deklaraciju kojom je sadašnja vladajuća garnitura sebe i službeno smjestila u sljednice antifašističke koalicije. Tako gledano, Hrvatska se danas može uklopiti, ili ako hoćete ugurati, u okvir prosjeka Evropske Unije, gdje se antifašizam nosi kao  obavezno, službeno odijelo, ali je na velikom valu obnove desnice u nekim zemljama više stranaka koje koketiraju s fašizmom i postfašizmom nego kod nas.
 
Ali, postoji i jedna bitna razlika. Nijedna od zemalja EU-a nema za sobom iskustvo devedesetih, kada je ustaštvo u Hrvatskoj gotovo pa postalo službena ideologija, i to utoliko žilavije usađena u temelje države i društva što su je ondje ugradili bivši nacional-boljševici i partizani, što joj je proširilo bazu daleko izvan prvobitne matice. Najnakaradnije je što se vjerovalo da zemlja s ovakvim sumnjivim ideološkim prtljagom može biti čak i međunarodno prihvaćena. Franjo Tuđman proglasio se doktrinarnim nasljednikom ideje pomirbe Francisca Franca, što je praktički bio poziv međunarodnoj zajednici da se u antifašističko okruženje prihvati i Hrvatsku, koja se slično kao frankistička Španjolska nije odrekla nacionalnog fašističkog naslijeđa.
 
Eto, zato ovih petsto tisuća za Bleiburg i sto (dvjesto) za Jasenovac nikako ne može biti shvaćeno kao slučajna i bezazlena igra brojki. Naprosto je nepodnošljivo da se jedva sačuvani rudamenti hrvatskog antifašizma stavljaju zajedno na javni natječaj sa svojim fašističkim antipodom, pa se onda oni nadgornjavaju tko će zaslužiti više para iz državne kase. Čudovišno je također da se komemoracije jasenovačkih žrtava i njihovih ubojica financiraju iz istog fonda, kao da je riječ o dvjema konkurentskim grupama ljubitelja zagorskog purana koje se trse koja bolje brine za svoje pernato miljenče. Ovim ne želimo reći, daleko bilo, da su svi pobijeni na Bleiburgu bili zločinci, a sve i da jesu, zaslužili su da im se to dokaže i po zakonu odreže. Ali, pogledaj ovo. Ni među srpskim ratnicima pokopanim na vukovarskim grobljima nisu svi zločinci, zar ne, pa ipak nije se čulo da je nekome palo na pamet da se održavanje tih grobova financira iz istih izvora kao održavanje grobova hrvatskih branitelja.
 
U posljednja dva desetljeća na ovim se prostorima toliko manipuliralo ratnim stratištima da je to sličilo na masovnu mobilizaciju mrtvih, koje živi šalju da još jednom slavno poginu za njih. Svakakvi ludaci bili su se prihvatili toga da komanduju tim mrtvim vojskama, ali većine njih više nema, pa prvi put izgleda moguće da se te čete napokon raspuste i ponovno upokoje. Zato je sasvim neodgovorno što je Ivan Fumić u Jasenovcu kao argument za optužbe protiv Katoličke crkve naveo i to da su u tom logoru među ubojicama bili i neki katolički svećenici. Da, bio je jedan takav, ime mu je Tomislav Filipović Majstorović, ali zašto Fumić prešućuje da je on prije dolaska u Jasenovac izbačen iz Crkve zbog sudjelovanja u ustaškim pokoljima oko Banja Luke?! I zašto nije spomenuo da su u Jasenovcu sužnjevali i bili pogubljeni i neki katolički svećenici (šestorica njih, svi prognanici iz Slovenije)?!
 
Na ovaj način samo se kratkovidno, zapravo slijepo, gura u ruke Katoličkoj crkvi alibi da i dalje odgađa ono što je prvenstveno ona, ali još uvijek i hrvatska državna vlast, ostala debelo dužna napraviti. Odati pijetet žrtvama Jasenovca ne umanjujući ih nikakvim, pa ni bleiburškim, razlomkom.