6yka.com
Gradonačelnik ne bi želio nikom prijetiti
Veselin Gatalo  01.02.2008.

Jučerašnji dan, zadnji dan siječnja 2008, bio je veliki za mene. Susreo sam se, licem u lice, sa najopjevanijim gradonačelnikom Mostara, gospodinom Ljubom Bešlićem.
Iako je razgovor s Njim zakazan za 12 i 30, ja sam već u 11.00 na sebi imao najbolje farmerke, pomno očišćene cipele, izbrijane obraze i čelenku, jaketu kupljenu čak u Zagrebu. Ipak, i pored najbolje volje nisam uspio zakopčati gornje dugme košulje, ali sam se tješio time da je Gradonačelnik veliki i otvoren čovjek, da mi neće zamjeriti što nisam imao vremena tako brzo smršaviti.
U 12 i 25 sam, sav ustreptao i crven od uzbuđenja, bio u holu, sav sretan što sam već nakon kraćeg četveromjesečnog čekanja uspio ishoditi prijem. Narednih pola sata, moje je uzbuđenje raslo.
Uživao sam u pogledu na ničim opterećene, dobro uhranjene i raspoložene službenike gradske uprave, shvativši po tko zna koji put da gradske pare ne odlaze u vjetar i da su svi ti divni i veseli ljudi tu zbog svih nas.
Ne mogu reći da sam se osjećao kao kod kuće. Naime, Gradska uprava se ne nalazi pored pumpe koja bi ukopavanjem tanka na 3 metra daleko od prozora rasturila zidove, isti zidovi su bili suhi i nisu bili nimalo napukli.
Moram priznati, malo sam se i pobojao, pošto sam razmijenio par riječi sa portirom i pozdravio jednu uposlenicu, i da je to već zabilježeno kao službeni prijem. Ipak, nakon manje od 35 minuta čekanja, pozvan sam da se uspnem kod našeg Ljube.
Ušavši u ured, samo što nisam eksplodirao od sreće. Tu je, pored našeg Ljube, bilo još i dvoje drugih službenika. Ipak, nisam dopustio da mi kapne suza radosnica, ne bih da Ljubo pomisli da me nešto muči, svi znamo da on svačiju bol osjeća kao svoju osobnu.
Pitao sam Ljubu «Kako ste?». On mi je rekao da je dobro. Tad mi je pao kamen sa srca. Htio sam pitati kako podnosi ove česte promjene vremena, znajući da čovjek ima teške psihičke smetnje, još iz rata-iako ih je, trpeći sve ove godine, podijelio s invalidskom komisijom tek preklani. Nisam htio zadirati u njegovu intimu. Nisam ni izrazio svoje divljenje kako spada, treba u takvom stanju voditi ovakav grad kao što je Mostar. Nije to lako, znate.
Nakon ugodnog ćaskanja s Njim, saznao sam puno, kao što sam se i nadao. Recimo, saznao sam da kuća u kojoj živim uopće nije kraj benzinske crpke u izgradnji, da tako kažu Njegove službe kojima on tvrdo vjeruje, da tako kažu i papiri pred njim. Doduše, papire mi nije pokazao, ali nemam razloga da Mu ne vjerujem, zar ne?
Moram priznati da sam, sav zadivljen, slušao Njegov glas. Dok mi za uho nije zapela jedna rečenica. Rekao je: «Ne bih želio nikome prijetiti».
Prekinuo sam ga, neuljudan kakav jesam, i pitao glupavo «Kakve prijetnje?». Onda me je mladi službenik s lijeve strane podsjetio da mi Gradonačelnik nije prijetio. Shvativši koliko sam glup i tup, ponovio mi je to.
Morate i mene razumjeti, nisam baš najpismeniji. Imam samo srednju školu i nekoliko godina faksa. Znate, kad netko kaže «Ne bih želio nikome prijetiti», onda se podrazumijeva da, ako iskrsne potreba… Tako sam, blesav kakav jesam, pomislio. Ma, znate da sam glupav i tupav, znamo svi da ne bi on to radio. Pa, zaboga, on je moj gradonačelnik. Tu je zbog mene, ne zbog OMV-a i njihovih benzinskih crpki.
Ne dopuštam pomisao da sam posumnjao u Njega, makar i na trenutak.
Gradonačelnik mi je rekao da će doći da me posjeti, da se osobno uvjeri da njegovi stručnjaci u Odjelu za urbanizam ne griješe, da navedena crpka nije kraj moje kuće, to jest da kuća nije susjedni objekt iste. Pristao sam, u nadi da ću opet uživo vidjeti Gradonačelnika. Pitao sam, sav ustreptao: «Kad?». On je rekao «U narednih par sati će vas netko nazvati i reći vam kada».
Te proročanske riječi Ljube Bešlića zvonile su mi u ušima naredna dva sata. Doduše, telefon mi nije zvonio, ni u ušima ni u džepu.
Skoro da sam se razočarao, ali… počela je padati kiša, ona sitna, mostarska. I bijaše mi lakše. Sjetio sam se, naime, da je naš Ljubo 70% vojni invalid, psihički nestabilna osoba, te da je vjerojatno zaboravio. Zbog promjene vremena, znate, to jako utječe na… znate.
Na mojoj kapiji, rasturenoj rušenjem zida pored nje, protrljao sam oči. Kao proteklih nekoliko mjeseci, prozor moje kuće je bio oko tri metra od ukopanog benzinskog tanka. Nešto više od  3 (slovima: tri) metra od prozora, tri ispušne cijevi istoga tanka za gorivo.
Onda sam se udario po čelu. Pa, i ja sam bio u ratu! Sigurno sam i ja umno nastradao! Doduše, na svu sreću, ne vodim grad takav zvrknut, ali mi je percepcija vjerojatno ratom uništena, stvarnost pomućena. Sigurno mi se priviđaju OMV pumpe i pukotine po zidovima, nos mi se tek sjeća vlage u ratom razrušenim zgradama koje sad zamazuju fasadama i farbaju veselim bojicama… Mi Hercegovci smo mimo vas svijet, što bi se nama priviđali azijski slonovi, zašto ne baš slovenske benzinske crpke?
Zatvorenih očiju, bježeći od strašnih priviđenja, drmao sam rasturenu kapiju dok se nije otvorila. Osjetio sam pseći jezik na ruci, naredio neuviđavnom psetu da se skloni, da ga ne nagazim onako slijep i umno rastrojen. Napipao sam ulazna vrata male avlije, pipao i bauljao stisnutih očiju. Do vrata sa rastresenim štokom.
«Šta je bilo? Što si zatvorio oči? Je li prašina s pumpe?», pitala me je žena.
«Ništa. Nema pumpe. Nije tu, odsad pa nadalje. Neću da me iko laže u vlastitoj kući!.»
«Kako nema? Pa… Dobro, nema. A kuću nam je rasturio potres u Japanu, jelde?»
«Nema i fertik!» kazao sam. «Rekao Ljubo Bešlić. Ili hoćeš reći da nam je gradonačelnik lud!?».


Copyright © 2006 Centar za informativnu dekontaminaciju Banja Luka. Sva prava zadržana.