Dr Ratko BOŽOVIĆ

DIJALOG U NEDOSTATKU DOKAZA
(Prilog medijskoj kulturi)

                                                                                  Dva čovjeka koji umiju da razgovaraju mogu sebe
                                                                                    neizmjerno da obogate i razviju. Ono što izlazi iz
                                                                                            mene ne iznenađuje me toliko koliko ono što
                                                                                                                                  primam od drugoga.
                                                                                                                                    Horhe Luis Borhes

1. Šta se dogodilo s medijima u našoj državi? Da li je u njima došlo do slobodnog i kritičkog dijaloga? Takav dijalog se u ovdašnjim medijima nije nikada ostvario. Nikada. U njima je došlo do viška pragmatsko-političkog i propagandnog posredovanja, na štetu životne neposrednosti i istine o stvarnosti. Bila je za to paradigmatična državna televizija – džin čiji se mozak nalazio na mjestu političkog odlučivanja, izvan sebe, pretvoren u instrument ogoljene propagande. U periodu autokratske vladavine izvršena je rigorozna selekcija medijskih sadržaja. Uspostavljeni su limiti dozvoljenog i nedozvoljenog. Mediji su po nagovoru političkih elita favorizovali poželjnu sliku stvarnosti. Štaviše, oni su proizvodili sliku o stvarnosti koja nije ni postojala. Tako se, kako bi Đuro Šušnjić rekao, razumijevanje stvarnosti potiskivalo u korist vladanja stvarnošću. Udvorički mediji i autokratska vladavina ustanovljavali su ogoljene mehanizme dramatične prinude i političke kontrole. Državni mediji su svakodnevno objavljivali interes vladajuće političke elite kao interes društva, a standardi informisanja i slobodna javna debata nestali su iz javnog života. U takvom represivnom i zatvorenom sistemu informisanja nije ni bilo moguće uspostavljati slobodno i kritičko javno mnjenje. Umjesto slobodnog i kreativnog istraživanja javne sfere i društvenog košmara, u medijima je
zavladala jednoznačnost i isključivost pragmatskog i interesnog mišljenja. Temeljne kategorije kulture – sloboda i komunikacija – bile su degradirane. Ove kategorije su i dalje u sjenci političkog pragmatizma.
   Istraživanja pokazuju da nema ni slobodnog društva, ni individualne slobode bez slobodnih medija. Stanje u medijima odslikava stanje u društvu, a njihova je uloga u kreiranju javnog mnjenja značajna i znatna. Upravo bi se u medijima mogla utemeljiti ideja pluralizma. Preko njih bi se građaninu mogla
pružiti prilika da se opredjeljuje, da bira. Koncept demokratije i otvorenog društva suštinski je povezan s medijima – to je jedan od načina da građani slobodno učestvuju u političkom životu. Politička sloboda zapravo i počinje tamo gdje pojedinac sebe osjeća saodgovornim za politiku svoje zajednice. To je ona situacija o kojoj Karl Jaspers razmišlja kad postavlja pitanje krivice i pročišćenja. Tamo gdje sloboda i istina nijesu prisutne, kao zavisne veličine, nema ništa ni od slobodnih medija, ni od demokratije. A bez slobodnih medija nema slobodnog i kritičkog javnog mnjenja.
   Nadnesena nad svijetom kao nad šarenim ćilimom vizuelnog, opčinjena sopstvenim svjetlucanjem, televizija i ne sluti da se pretvorila u dražesnog ubicu. Naviknuta na duh površnog življenja, vična umrtvljivanju životnih okolnosti i obožavanju, kao obogotvorenju, televizija, u stvari, odbija da stvarnost vidi onakvom kakva jeste. Posredstvom televizije, koja je filtrirana i očišćena od mnogostrukosti sadržine svakidašnjeg života, gledalac je odlijepljen od tla, od zbilje – on se našao u prostorima iracionalnog, u tvrđavi koja leti, kako je ovu čarobnu kutiju bliže odredio Božidar Kalezić. Andre Šamson pokazuje kako je kulturna vrijednost zamijenjena spektakularnim atrakcijama, a Žan
Kaznev obrazlaže kako čovjek transcendira sopstvenu realnost u spektakularnu nadrealnost. Gledalac će i sadržaj informacije doživjeti isključivo posredstvom magnetizma prenosioca – zbog toga što je spreman da se poistovjeti s onim što je vidljivo, što je spolja. Tu je već uočljiva povezanost između vrste slike koja stiže iz spoljne realnosti i njenog ponavljanja u totalitetu unutrašnjeg, na tlu ljudske psihologije. Homologija koja se uspostavlja između posmatrača i posmatranog gotovo je bez pukotina. Zato „slika izgleda spolja, a u stvari je u meni, posmatraču“. Žan Blo piše: „Nijedan opažaj nije bezazlen. Uvijek se između onog što vidim i onog što bih mogao vidjeti ubaci izobličavajuće
staklo kulture kojoj pripadam, udvojeno čudno obojenim staklom moje želje.„ Zato su sadržina, percepcija i akcija povezane, u koegzistenciji. Uz interakciju svjesnog i nesvjesnog, spoljašnjeg i unutrašnjeg iskustva – prostor istraživanja se može do kraja zamutiti.
    U ogledu „Kockice za jednu teoriju medija“ Hans Magnus Encensberger dokazuje da u korišćenju medija nije moguće izbjeći manipulaciju. On naglašava da su novi mediji „usmjereni na akciju, ne na kontemplaciju, trenutni su, a ne tradicionalni“. Dolazi i do sljedećeg zaključka: „Novi mediji teže da ukinu sve povlastice u obrazovanju, a time i monopol na kulturu, koji ostvaruje građanska inteligencija. Tu leži jedan od razloga što tobožnja elita gaji negativan odnos prema industriji svijesti. A što se tiče duha koji ona nastoji da odbrani od ‚obezličenja‘ i ‚omasovljenja‘ - što brže dignu ruke od njega, to bolje.“ O ovome bi valjalo razmisliti i zbog opservacija Gintera Grasa o tome da se stvarnost savremenog društva kroji po mjeri medija.Ako nije po njihovoj mjeri, stvarnost laže. Edgar Moren lavinu informacija prepoznaje kao pseudoinformacije. Tako su dovedene u pitanje temeljne kategorije kulture – sloboda i komunikacija (mediji). Uloga medija u pacifikovanju konflikata u anomičnom društvu, kakvo je naša politička zajednica, gotovo da ne može ničim biti nadomještena, pa
je neophodno proniknuti u njihov udio u formiranju slobodne i kompetentne javnosti, javnosti koja bi snažno uticala na mobilisanje svih individualnih i društvenih potencijala u ostvarivanju društvenih i kulturnih promjena. Zato dijalog na medijima dobija izuzetan značaj u oživljavanju čitave javne sfere,
a posebno u profilisanju političke kulture i političke komunikacije. Ako bi se duh tolerancije udomio u masovnim medijima, najvjerovatnije bi ubrzo postao sastavni dio pravila ponašanja u svakodnevici političkog života.

2. Šta je dijalog? Dijalog je geometrija govora. Duša i podstrekač mišljenja. Ono što se u našim prilikama javlja kao dijalog najčešće ima formu neopozivih i isključivih sudova. I zato što smo navikli da ga smatramo borbom u areni, iz koje neko mora izaći poražen, naša svijest o dijalogu robuje predubjeđenjima koja nas tjeraju da vjerujemo kako postoje objektivni kriterijumi za ocjenu stvarnosti i racionalna mogućnost za rasuđivanje o istini i neistini. Problem nikako nije samo u tome što aksiologija ne pruža pouzdana mjerila za ocjenu vrijednosti, već i u zabludi da i dijalog može biti do kraja objektivan, konačan i nepogrešiv. Mentalitet isključivosti i neprevladani dogmatizam onemogućavali su da se dijalog shvati kao uslov slobodnog nadmetanja u mišljenju. Stoga, ako
se vodi van postojane argumentacije, dijalog nema izgleda na uspjeh. Nema zapravo ni razloga da se vodi. U dogmatskoj i neslobodnoj egzistenciji dijalog se okamenjuje
       Ko ne može voditi dijalog? Dogmatičar. Dosljednost dogmatičara, apsurdna i iracionalna, nastala na samoj osnovi njegove nesigurnosti i težnje da se veže za nešto postojano iznad sebe, pripada onoj vrsti apsolutne dosljednosti za koju se smatra da je identična praktičnom fanatizmu. Dogmatičar nije spreman da svoju unaprijed uspostavljenu predstavu o svijetu temeljnije ispita i dovede u pitanje;
nije sposoban da se suoči sa sumnjom. Dogmatičara bi zato trebalo prepoznati kao sijamskog blizanca svoje rigidne karakterne i mentalne strukture. Za njega dogmatski princip postaje najveći zakon, jedina objektivnost, mjera svih stvari, smisao egzistencije. On je u svojim očima pravovjeran, nepogrešiv i čist, a svi drugi, koji nijesu kao on, dostojni su njegovog prezrenja i mržnje. Prije nego
što i pokuša da sasluša drugog, spreman je da ga odbaci. Samim tim što nije spreman da svoju unaprijed uspostavljenu predstavu o svijetu i vrijednostima temeljnije ispita i dovede u sumnju, on je za dijalog izgubljen. Dogmatizam i pragmatizam stupaju u saučesništvo i tvore krug nasilja. Zbog potrebe za izvjesnošću, pragmatizam je opustošio načelo upitnosti, a politički aktivitet pretvorio u poništavanje individualne razlike. U manihejskim podjelama na istomišljenike i neistomišljenike, sagovornici u dijalogu doživljavaju se kao neprijatelji. Monolitnost u mišljenju i težnja ka neporecivoj saglasnosti dovode do dogmatske negacije drugačijeg mišljenja. Tu nema mjesta za bilo kakav dijalog. Stoga je jasno zašto oni koji stupaju u dijalog moraju biti ravnopravni, i to ne samo dok dijalog traje nego i dok traju posljedice dijaloga.
        Dijalog može da strada i u beskonfliktnoj i u konfliktnoj stvarnosti. Takozvani beskonfliktni način života jedan je od tipičnih oblika pasivne egzistencije. Potpuna saglasnost, kao i apsolutni red, protive se prirodi kreativnog individualiteta. Tamo gdje nema sukobljavanja mišljenja, gdje nema traženja načina za cjelovitije ljudsko sporazumijevanje, nema ni izgleda da se preoblikuje ono što je u društvenom životu postalo statično i konzervativno. Tu dijalog teško može naći svoje uporište. Nekritičko identifikovanje s postojećim vrijednostima i vladajućim uzorima čin je pasivnosti, koji žrtvuje raznovrsnost covjekovog samopotvrđivanja i priraštaj kreativne moći.Konformizam je zaštitni
znak poraženog individualiteta. On je lice neslobode, a prati ga nizak stepen  kreativnosti.Beskonfliktnost poništava snage protivljenja I individualnog osjećanja svijeta. Ona osporava prisustvo dijaloga kao aktivne svijesti i kao unutrašnje readaptacije prekoračenja.Akonflikt koji se javlja kao militantna isključivost, i kao ideja gotovog i jedino mogućnog rješenja, često postaje nesavladiva teškoća u dijaloškoj komunikaciji. Izgleda da je najsporniji upravo onaj konflikt koji teži beskonfliktnosti. Nije na boljem putu ni konflikt koji destruktivno negira sve što postoji, poriče sve bez ostatka, a ne daje anticipativno kuda, alternativu. Osmišljen dijalog može prihvatiti samokonstruktivno negiranje, koje uspostavlja puteve i načine ostvarivanja alternative. Ako se konflikt pojavljuje isključivo kao oblik suprotstavljanja, kao uludo rasuta energija, lišena umne ludosti, kad opstaje bez orijentacije, jer se ne zna šta se sukobom hoće i šta se može, kad ga prati nasilje i haos, on se pretvara u ispraznu demagošku simulaciju. S druge strane, život bez konflikta mrtvi je privid, ravnodušje i defetizam. Bez sukoba, bez otpora snagama dominacije, nove bi vrijednosti ostale blokirane i nedjelotvorne. I baš zato što je sukob jedan od izazivača promjena i uspona vrijednosti, neophodno je osporavati stare paradigme. U njima se previđa čak i to da bi bez konflikta istorija progresa bila više nego siromašna, gotovo opskurna. U staroj, prevashodno ideološkoj, paradigmi sukob se pojavljivao kao remetilački faktor, kao smetnja koja se mora pošto-poto otkloniti. U našoj političkoj zajednici, gotovo pola vijeka, ideja o uznemirivanju javnosti igrala je značajnu ulogu u uklanjanju nepoćudnog mišljenja. Bila je to izmišljotina autokratske vlasti, iza koje se skrivala politička uzurpacija u kojoj je javnost navodno uznemiravalo sve što nije bilo po mjeri nosilaca političke vlasti. Ono što se govorilo, a nije bilo po volji vladajuće elite, uznemirivalo je javnost. Razlike u mišljenju ocjenjivane su kao subverzivna djelatnost. Ideologija čuvarstva i pravovjerstva, nastala u strahu od neistomišljeništva, uvježbavana je u ideološkim stražarnicama. Politička propaganda ućutkivala je bilo kakvu razliku u mišljenju, a svako otpadništvo od poretka bilo je osuđeno na represiju, na kaznu bez milosti. Javnost kojoj su se mogle priređivati takve besmislice bila je ne samo neslobodna no i nepunoljetna.
          Danas, kad je doveden u pitanje totalitarizam vladajuće politokratije, neophodno je uspostaviti novu paradigmu u odnosu na konflikt. U komunikaciji, u dijalogu, sukob je nepotrebno nasilno prekidati, gušiti ili odlagati. Neophodno se s njim nositi i prevladati ga. Bilo bi krajnje nepoželjno da se u dijalogu uspostavlja odnos dominacije i podređivanja.Odnos ravnopravnost i iuzajamnosti vodio bi detantu sukoba. Po novoj paradigmi, u dijalogu se ne bi uspostavljao odnos subjekta prema objektu, nego odnos subjekta prema subjektu. To znači – pokazati razumijevanje za drugost i različitost, napustiti stil optužbi, odreći se neargumentovanog prebacivanja odgovornosti na drugu stranu i zaboraviti na upotrebu sankcija u ime institucionalne ili političke moći. Dugo, beznadežno i neumno putovanje ka mistifikovanoj prošlosti trebalo bi preusmjeriti prema neizbježnoj realnosti u sadašnjosti. I prema dolazećoj budućnosti. Komunikacija s prošlošću – u ideološkoj izvedbi, u kojoj se prošlost falsifikuje, obogotvoruje ili mumificira – udaljava davnašnji svijet od svoje izvornosti i autentičnosti.
Sposobnostsmislenogidentifikovanjaprošlostinestičeseujednojgeneraciji,ona je utemeljena i u dubinama iskona, i u istorijskom kontinuitetu, i u društvenim navikama. Ona je izraz shvatanja i čovjeka i istorije, dio aktivne svijesti o svom identitetu. Međutim, najgore je kada se prošlost prezentira u ideološkim klišeima, koji nijesu oslobođeni netrpeljivosti, ksenofobije, predrasuda i mistifikacija. Na taj način, interpretacija prošlosti ostaje bez kritičkog stava i diskurzivnog tumačenja. Tada se prekida racionalna i istinska veza s njom, jer se razdvaja predmet od svijesti, kako se to obično kaže. A govoriti o prošlosti bez saznanja o sadašnjosti i bez vizije budućnosti – nema smisla. Konačno, samo ona prošlost koja je prisutna u sadašnjosti može i da se oživljava. U stvari, može
da se oživljava samo ono što je živo u čovjeku i vremenu sadašnjem. To je već način da se prepozna energija koja će osvajati političku slobodu i nagovještavati vizije promjene. Zato je imalo smisla pokazati kako se, uz tolerantan govor, od konflikta stiže do adekvatne komunikacije, do dijaloga, u kome niko nema monopolski položaj i poziciju apriorne prednosti.
               Kultura dijaloga ne zahtijeva samo kulturu sagovornika, već pretpostavlja i demokratsku svijest, razvijenu i emancipovanu sredinu i, konačno, naviku da se provjeri sve relevantno, sve što se naslućuje. Ostvaren drugačijim sredstvima, dijalog je u nas najčešće ostajao bespomoćan jer, u stvari, nije imao druge ambicije sem da bude paralelni monolog, da monologizira. U dijalogu je, pored
neprekidne strasti traženja i upitnosti, neophodna kreativna gipkost, imaginarni podsticaji I sposobnost raspoznavanja suštine.Kada se dijalogom želi suprotstaviti prevaziđenim mentalitetima, konzervativnoj stvarnosti i inerciji norme, onda i svi koji učestvuju u dijalogu moraju odbaciti svoje zmijske košuljice, jer s njima teško mogu napustiti svoje taštine i svoje oholosti. Bez samokritičnosti, bez naklonosti prema istini, bez tolerancije prema različitosti mišljenja – nemoguće je putovanje do sebe i do drugoga. Nemoguć je dijalog, kao prostor čovjekovog kritičkog prepoznavanja i kreativnog vrednovanja, tamo gdje gospodari govor mržnje i gdje se na sabesjednika nasrće kao na figuru neprijatelja.
          Odsustvo dijaloga najdrastičnije se ispoljava u društvima ekstremne krize. To su društvene zajednice u kojima vlada bezakonje, nasilje i haos. U takvim društvima javno govore samo oni za koje se unaprijed zna šta će reći. Voditidijalog s prednošću monopolističke pozicije, znači staviti institucionalni zaštitni znak grupe kojoj se pripada i onemogućiti dijalošku komunikaciju. Zato više
smisla ima voditi dijalog ako je sagovornik uvjeren u opravdanost izražavanja i neprihvatljive i lude ideje, nego ako zastupa ideju u koju ne vjeruje. Dijalog ne može uspješno voditi onaj ko svoje koncepcije smatra jedino vrijednim i nepogrešivim. Autentičan dijalog može voditi samo autentična ličnost, slobodan i kreativan čovjek.Zato bi u dijalogu trebalo da sesretnu dva subjekta,dva slobodna
čovjeka. Dijalog najviše čini kada postane vid raskrinkavanja vlastitih i tuđih predrasuda, kad razobličava ideološke fascinacije, kad rastvara i preobražava zaslijepljenosti dogmatizma. On neće biti uspješan ako ga ne prati aktivan kritički stav i snaga djelatne sumnje. I nema ništa od njegove neočekivane dramatičnosti ako ga ne vodi umna strast i želja za uzajamnošću.
Kad se sagovornik hoće pretvoriti u neprijateljski objekt – dijalog je poništen. Gdje se ne ostvaruje razvoj ideja i njihova konfrontacija, već sukob neistomišljenika, gdje se grubo faulira sabesjednik i previđaju njegove ideje, dijalog se obično pretvara u polemičku isključivost.Dijalog ne ide uz laž,okrutnost i ogovaranje. Ogovarač je zarobljen demonskom strašću obezvređivanja. Dijalog ne ide ni sa laskanjem jer je ono filozofija prilagođavanja inferiornih. Fransoa Larošfuko bilježi: „Samoljublje je najveći laskavac.“ Krajnosti kukavičluka, opreznosti i taktiziranja ne prati ni mudrost ni kreativnost. Neumjereno zadovoljstvo i mizantropija sputavaju dijalog. „Samozadovoljstvo je uvijek praćeno glupošću“, zapisao je Andre Žid. Teško je odrediti da li dijalog više onemogućava ravnodušnost, mrzovolja i strah od pogreške, ili nesposobnost mijenjanja i dogmatizam.
Dovoljno je prisustvo samo jednog od ovih čovjekovih pasivnih svojstava, pa da se dijalog ugasi.
          Za dijalog – ako do njega dođe – veliko je opterećenje nesposobnost da se sagovornik sasluša, nespremnost da se čuje do kraja. Odavno je zapaženo da najgore čuju oni koji ne žele da čuju. Dijalog remete tvrdokornost predrasuda i odomaćenost monologa.Amonolog je represija u odnosu na mišljenje, redukcija razigranosti mišljenja, u njemu se unaprijed određuje ishod razgovora, jer mu je
strana uzajamnost traganja i neizvjesnost kraja. Monologist nagovara i blokira mogućnosti neočekivanih ishoda u saznavanju, kao i mentalnih preobražaja. On, u stvari, neće da pristane na uzajamnost susreta. Zato je izgubljen za kreativnu igru i za duhovno podsticanje. Sklon poništavanju razlika, najbliže su mu prepirka i gloženje. Dio njegovih navika ispoljava se u stalnom upadanju u riječ sabesjedniku, koji to i nije ako je tako tretiran i maltretiran. Zapravo, monologist i ne pristaje na sabesjednika jer je sam sebi sabesjednik. On hoće da pokaže nadmoć individualnog rezonovanja – u kojem se objekt mišljenja interiorizuje – u odnosu na relacioni način spoznaje. Monolog je u nekritičkoj diverziji jednoznačan i jednosmjeran. Što je najgore, on vodi ka monolitnosti u mišljenju i
do negacije drugačijeg mišljenja. Suštinski, u totalitarnim društvima, utemeljuje se težnja ka apsolutnoj saglasnosti i monopol na istinu. Onaj koji određuje šta se može reći i šta je neoprostivi delikt - ima monopol. On, međutim, nema sebe za dijalog. No, on ipak procjenjuje koja se greška može, a koja ne može tolerisati. U takvim okolnostima, iskrsava i pitanje autoriteta i trauma tabu-teme.A tamo gdje institucionalna i ideološka nadmoć prekriva traganje za istinom, postoji gotovo neizbježna opasnost od lagodnosti samoobmanjivanja.
     Kamen spoticanja dijaloga, u nas, svakako je i politički govor, koji je gotovo uvijek diskriminatorski. Budući da govor političara opstaje izvan demokratskih mehanizama otvorenosti te da je pritisnut političkom pragmom, propaganda ga je uzela pod svoje i, najčešće, instrumentalizovala. U njemu je operacionalni razum apsorbovao transcendentne elemente uma. Vidljiva i nevidljiva direktivnost, uz diktat prikrivenog interesa, stvara sterilan, nametljiv i izobličen jezik. To je jezik koji nema duše. Teško je reći šta je za jezik pogubnije – strah od kazanog, tjeskoba zbog neiskazanog, očekivano mišljenje kao poželjno i odobreno, ili govor o nepostojećoj stvarnosti koja kobajagi postoji. Nadmoćnost ideoloških privida prati nadmoćnost epiteta i etiketa.Mistifikovano i formalizovano ideološko mišljenje vodi do kliširanog jezika i etiketiranja. Ostvaren kao mogućnost čiji je „jedini sadržaj obmana“, kako bi rekao Teodor Adorno, takav govor nije ništa drugo do oblik neistine. Horhajmer I Adorno u djelu Dijalektika prosvetiteljstva pokazuju kako simboli „poprimaju izraz fetiša“, dokazujući kako riječ „smije samo označavati, a ne smije više značiti“. Tamo gdje je jezik apologetski, „on je već korumpiran“, jer ga je propaganda instrumentalizovala. Markuze piše
o tome kako je unificiran i funkcionalni jezik suštinski antikritičan. Valjda i zbog toga „jezičko ponašanje blokira razvoj pojmova“. U njemu operacionalni razum apsorbuje transcendentne elemente uma. Jezik, u stvari, slijedi i podržava politički kontekst. A govor u politici, izgleda, teško može da izbjegne logiku osvajanja, nadmoći i hegemonije. U djelu 1984., negativnoj utopiji koja nam se
dogodila, Džordž Orvel razvija ideju o novogovoru. On piše da je „član Partije koji se nađe u situaciji da treba da iznese sud o nekom pitanju politike ili etike morao biti u stanju da izbacuje pravilna mišljenja isto onako automatski kao što mitraljez izbacuje metke“. Novogovor se svake godine sužavao, umjesto da se širi. Svako sužavanje predstavljalo je dobitak, jer što je izbor manji, manje
je i iskušenje da se razmišlja. Tvorci novogovora su se nadali da će konačno dospjeti do artikulisanog govora koji bi tekao samo iz grkljana, bez ikakvog učešća viših moždanih centara. Taj cilj se jasno čita u riječi patkogovor, koja je značila „gakati kao patka“. Svakako, ovdje je nagoviještena ne samo drama kraja jezika nego i drama kraja kulture i čovjekove slobode. Pokazuje se da ne – govor neizbježno postaje protivgovor, krajnost govora i njegov kraj. Ovu epohalnu tendenciju gotovo na karikaturalan način obznanjuju države koje su suočene sa ekstremnom i tragičnom krizom. Za takvu krizu - u nas je obezbijeđen primjer bez presedana. Nedavno je Ranko Bugarski napisao tekst o jeziku mira. Tamo čitamo: „Lične zamenice mogu da postanu problematične samo ako se njima manipuliše tako što se npr. mi upotrebljava retorički u značenju ‚nacija‚partija‚vladajuća klasa‚ i slično, bez jasne naznake o zamišljenom opsegu ove zamenice,ili kadse oni,slično tome,neodređeno odnosi na neku neidentifikovanu suprotstavljenu grupu. U nekim kontekstima, češće pribegavanje reči ja umesto
mi nesumnjivo bi uklonilo svaku neželjenu dvosmislenost. Takođe bi se mogla preporučiti raščlanjenija upotreba opozicije naše/njihovo, kao i pažnja u izboru prideva i priloga...“ U protivstavu prema retorici rata, sociolingvisti muku muče kako da uspostave retoriku mira i njene formativne jezičke principe. Dok se to ne dogodi, vladajući jezik i govor mržnje vodiće ograničavanju dijaloga i
redukciji njegovih komunikativnih potencijala. Nažalost, izgleda da je u nas mržnja gluvoslijepo trajno stanje. Od mržnje put vodi do nasilja. I to do svih vrsta nasilja, pa otuda i do verbalnog. Mržnja kao apsurdna strast, ali i kao temelj posrnulog postojanja, gotovo je nepopravljiva antropološka greška. Kao poremećaj mentalne ravnoteže i kao vrsta afektivne pomjerenosti, ona ponajviše
proizvodi defekt osjećajnosti i egzistencijalnu destrukciju.
        Iz nedavne ideološke prošlosti naslijedili smo figuru neprijatelja i govor mržnje. Jezik je bio ideologijom instrumentalizovan i korumpiran. U opticaju su bile „jake“ riječi poput: izdajnik, strani plaćenik, najamnik, neprijatelj. Tako je režim satanizovao opoziciju, koja je nudila „haos i nasilje“. Kada se sve to tako dugo ponavlja, u pitanju je dijagnoza. Društvo u tranziciji, koje nije uspostavilo novu ljestvicu vrijednosti, informativne standarde i kritičku javnost, ima i previše mutnog taloga iz kojeg niče i vulgarna propaganda, i stil ekstremističke komunikacije. Neistomišljenici se ponovo pretvaraju u neprijatelje. Taj govor odaje mentalno stanje političke zajednice. Strančarenje je poprimilo formu isključive komunikacije. Umjesto raspri, iz stranačkih busija „puca“ se u stilu – ko će koga! To nije normalan govor, jer ga zaglušuju plotuni prejakih riječi. Tu nema ni razmišljanja ni sumnje. Zato u tom isključivom govoru nadmoćno vladaju epiteti i etikete. Štaviše, postoje pravi specijalisti za etiketiranje i diskvalifikaciju. Kad ne postoji argumentacija, pljušte etikete i diskvalifikacije. To što preovlađuje militantan i nekritičan govor znak je da je zajednica u velikoj mjeri udaljena od slobodnog i demokratskog društva. Zato se neminovnost obnove slobodnog i mirotvornog govora nameće kao preduslov slobode ljudskog sporazumijevanja i kao uslov zdravlja. I pojedinca i društva.
Nije dobro što nam je govor „sporedno“ pitanje. Govor ne bi smio da bude ono što nam je nametnuto, nego samo ono što se slobodno stvara, što dolazi kao potvrda vrijednosti slobodnog individualiteta. Onda bi se već razlikovao istinit i iskren iskaz od govora laži i govora mržnje, na koji se javna sfera uveliko navikla. Konačno, govor odaje karakter političke kulture - kakva je bila i kakva je sada. Zato je čin oslobađanja govora pretpostavka za sve ostalo, uslov za sve druge promjene. Pritom ne bi nikada trebalo zaboraviti onu narodnu: „Čovjek se po govoru poznaje“. Po čemu bi se drugom razlikovao, a da je to važnije od govora?!
         Smisao dijaloga bio bi u tome da se objelodani promjena, čak i nezavisno od stava od kojeg se polazi. Stavovi se mogu ne samo opovrgnuti, potvrditi ili modifikovati, nego i integrisati u novi stav, u novo ishodište kao rezultat procesa traganja za istinom i vrijednostima. Nevolja je često u tome što stav, kao krajnja tačka vjerovanja, kao njena krajnost i njena konačnost, blokira mogućnosti opštenja sa drugim, stopira dijalog. Čvrstina i neporecivost stava zatvara dijalošku komunikaciju.Takav stav „ne radi“ za dijalog jer oživotvoruje monolog. Uvjerenje, tvrdi Radomir Konstantinović, dolazi kao znanje prožeto vjerom. Šta da se radi kad se vjerovanje pojavljuje kao zabluda? Kad vjerovanje
zamijeni znanje – tu je kraj koherentnog dijaloga. Ekstremisti i fanatici protagonisti su uvjerenja u kojima, po pravilu, strada istina, pravda, dobro, ljubav i ljepota. Oni se drže svojih fanatičnih uvjerenja i rigidnih stavova kao pijan plota. U svojoj isključivosti, njihova uvjerenja stižu kao optužnica svih shvatanja koja su u znaku razlike i drugosti. Ni ekstremisti ni fanatici ne daju
neistomišljenicima nikakvu mogućnost da obrazlože svoje ideje i svoje ideale. Njima je apriori neprihvatljivo i ono uvjerenje koje je prožeto pouzdanim saznanjima i uvjerljivim argumentima. Odbacuju sve što je nesaglasno s njihovim, često trivijalnim, mišljenjem. Sa njima ne vrijedi voditi dijalog. Oni su, jednostavno, za dijalog izgubljeni.
          Svođenje različite, u pogledu nivoa i vrste, argumentacije na istu ravan, nije samo pitanje metodološke neodrživosti već predstavlja ograničenje ravnopravnog i slobodnog dijaloga. Tu je riječ o neuvažavanju mogućih i stvarnih razlika. Zato se često i stiče utisak da dijalog vode oni koji su se jedva sporazumjeli da govore o istom predmetu. Razumljivo je da različite argumentacije imaju
različitu težinu i veoma nepodudaran smisao, pored ostalog i zbog toga što različite oblasti društvene svijesti imaju kao svoju osnovu različite kriterijume. Besmisleno je vjerovati da dijalog može stvoriti samo negativne ili samo pozitivne posljedice, ili pak potpunu koherentnost. Problematičan je onaj
dijalog koji hoće da zaobiđe put do istine. „Sve istine koje se prećute postaju otrovne“, piše Niče. Pouzdan i uvjerljiv dijalog temelji se na znanju i naučnim istraživanjima. Zato je neophodno da raspravu koju karakteriše argumentum ex verbo zamijeni argumentum ex re. A put do demokratskog društva nezamisliv je bez argumentovanog, slobodnog i kreativnog dijaloga. Nažalost, u nas, takav
dijalog ne postoji.
            Vještinu umnog razgovora ostvaruju samo oni koji znaju da pitaju i koji znaju da odgovaraju. Martin Buber u djelu Ja i ti piše: „Duh nije u Ja već između Ja i Ti. On nije poput krvi koja kola u tebi, nego poput vazduha u kojem dišeš.“ Dijalogom stižemo I dosebe, ako smo uspjeli da stignemo do drugoga.Relevantno je i uvjerenje da je nemoguće stići do drugoga ako nijesmo prethodno stigli do
sebe. Ukoliko se rastojanje do drugoga ne smanji – dijalog nije ni imalo smisla voditi. Svakako, nije svejedno da li dijalog dolazi kao posljedica kritičkog istraživanja ili kao imaginarna spekulacija, ali je najvažnije da on utiče na formiranje i razvijanje onih ideja koje pomažu otkrivanju novih ključeva svijeta i novih vrijednosti. Dijalog koji ne posreduje između stvarnog i mogućeg, ako ne povećava mogućnosti približavanja istini i vrijednostima, nije aktuelan i nema puniji značaj. Dijalogom treba da se podržavaju i kreativni procesi i slobode stvaralačkog bića, baš kao što treba da se brani i dostojanstvo individualnog uvjerenja. Zatočeništvo u mržnji prema neistomišljenicima i ravnodušnost
prema čudima svijeta vode poništavanju kritičkog duha dijaloga.
       U studiji Dijalogi i tolerancija, ĐuroŠušnjić piše o ontološkim perspektivama dijaloškog diskursa: „Razgovor nastaje iz nekog nedostatka u čoveku: da bi ga ukinuo, potreban je drugi čovek, koji se od njega razlikuje. Ako smo Ja i Ti posve isti, nama se ništa ne događa. Zato sve što nisam ja, za mene ima osobito značenje, jer se od mene razlikuje. Sve što u životu činimo, u stvari su pokušaji da sebe dopunimo i popunimo, da postanemo celovite ličnosti ... Ko nije kadar da razgovara, taj nije sposoban za razvoj: odustati od razgovora sa drugim, znači odustati od sebe. Jer kad dobro upoznate drugog, sebe ste proširili za još jedan život. Ma ko bio taj drugi, on je drugi mene samog: moja suprotnost i moja dopuna. Čovek se susreće sa drugim čovekom da bi u sebi i njemu probudio snage koje im pre toga susreta nisu bile dostupne i poznate. Jedan čovek, ako deluje na drugog čoveka, postaje deo njegove sudbine. Bez drugoga ne možemo razumeti sebe.“ Sa samozadovoljstvom i i mizantropijom ne može se ništa razložno shvatiti. Tu ne postoje ni pretpostavke za vođenje raspre.
           Zašto ima smisla govoriti o dijalogu? Razloga ima toliko da ih je teško i nagovijestiti, a kamoli nabrojati. To što ga nema nije razlog da mu se okrenu leđa. Nije riječ o beskorisnosti tog govora, nego o njegovoj bespomoćnosti. U knjizi Pobuna elita i izdaja demokratije Kristofer Laš tvrdi da je perspektiva demokratije sumorna i bezizgledna. U mnoštvu argumenata kojima potvrđuje
svoju pesimističku prognozu posebno mjesto zauzima stanovište da je supstanca demokratije istrošena, što je naročito vidljivo u odsustvu javne debate koja bi mogla da utiče na racionalne ishode politike. Laš govori o izgubljenoj umjetnosti vođenja raprave. I kada debate postoje, nastaju nevolje, jer je složene pojmove, ideje i mišljenja teško približiti „prosječnom“ građaninu, a još teže je tog
građanina navesti da donosi kritičke sudove. I pored nevjerovatnih mogućnosti informatičke tehnologije, živa javna debata, uslov demokratije – izostala je.
Ima razloga dokazivati da je bespredmetan dijalog u nedostatku dokaza, te da je neophodno da raspravu koju karakteriše verbalni argument zamijeni trpeljiv i promišljen razgovor. Čini se da je svijest o dijalogu pretpostavka uspostavljanja komunikacije,kao temeljne kategorije kulture,u kojoj se kristališe stav o zajednici, ali i o svijetu vrijednosti. U nas je, očigledno, došlo do prekida komunikacije.
       Ako ovome dodamo paradoksalnu činjenicu da takozvana informativna revolucija nije podigla nivo inteligencije javnosti, onda situacija naše političke zajednice, koja se našla na sporednom kolosijeku savremene istorije, djeluje još sumornije i beznadežnije. Put do civilizovanog i demokratskog društva nezamisliv je bez javne debate. I bez dijaloga. A dijaloga kao aktivnog i kritičkog stava neće biti bez pouzdane argumentacije, bez duha tolerancije, bez kreativnog pregnuća i potpune ravnopravnosti svih koji učestvuju u dijaloškoj komunikaciji.