6yka.com
Mladi i kriminal
Slobodan Nagradić  06.11.2005.

Zašto "Mladi i kriminal"? Zašto, recimo, ne "Stari i kriminal", onosno što se subjektu/ objektu "kriminal" ne doda bilo koja druga akcidencija/ predikacija, nego baš "mladi"? Znači li to da kriminal, pa mašta to, tj. on značio, zavisi, u nekoj - tek treba istražiti kakvoj i kolikoj - proporciji od starosne dobi počinilaca, od njihove polne pripadnosti, profesionalnog opredjeljenja i zanimanja, nivoa obrazovanja, mjesta življenja, geo-političke determinacije, ideološkog ishodišta, religijskog uvjerenja pak, i sl?

U našim uslovima, dakle u Republici Srpskoj, mladi se na kriminal odlučuju, pored svih do sada nabrojanih "motiva" i razloga, i zbog psihičkog stanja u kojem se nalaze u ovo postratno vrijeme, a koje se očituje u raznolikim psiho-socijalnim i drugim traumama, inhibicijama i nemogućnostima onrmalnog razvoja ličnosti i jedne "redovne" socijalizacije. Razumije se, svemu tome pogoduje i relativizacija u tumačenju i primjeni pravnih propisa u vezi sa detekcijom i sankcionisanjem počinilaca kriminalnih djela.


Sličnih pitanja moglo bi se još redati i za sve kazati, pa i dokazati, da su "izazvana", podstaknuta naslovom jednog seminara, ali to je za samu "stvar", tj. za fenomen kriminala, inclusive i kriminala mladih danas i ovdje, od sporednog važenja. Tek ako se izvrši "pravilna" identifikacija ovog fenomena, moguće ga je valorizovati u skladu sa njegovim značajem i sagledati sve dimenzije njegovog bivanja pa, ako ništa drugo, bar postići moralno negativni odnos i osudu pojave koje imenujemo kriminalom i izazvati prezir spram onih "subjekata" koji prononsiraju i održavaju "praksu" kriminala, dakle aksiološki negativno odrediti jedan sadržaj socijalnih odnosa da bi se praktično: politički, pravno, zakonodavno, pedagoški, moralno i sl. djelovalo u smislu i smeru svođenja inkriminacija u "podnošljive" razmjere.
Na prvom mjestu, postavlja se suštinsko pitanje- ne samo za ovaj simplifikovani prikaz jednog relevantnog socijalnog fenomena, nego i za daleko fundamentalnije traktatuse i naučne diskurse o kriminalu - šta jeste kriminal?
Riječ, pojam kriminal ima svoj korijen u latinskom terminu crimen, što znači - drugačije se ne može prevesti - zločin, zlodjelo. Drugim riječima, kriminal je svako zlo- činjenje, odnosno svako "pravljenje" zlih radnji, postupaka i djela, još tačnije - svako prestupanje preko "linije" determinisane pravnim pravilima, tj. zakonskim normama. Ostaje otvoreno pitanje na koje bi odgovor trebalo da da npr. sociolinvistika ili koja druga disciplina jezikoslovlja, a možda i prava, zašto i kako je došlo do pomjeranja značenja pojma kriminal, zašto je iz opsega tog pojma nekako "samorazumqivo" iskqučeno wegovo izvorno značenja: zločin, odnosno zašto se pod pojmom kriminal razumijevaju samo blaži i po pojedince snošljiviji oblici nedozvoljenih radnji. Danas i ovdje, pod kriminalom se najčešće podrazumijeva neki šverc, dakle ilegalna trgovina, zatim neplaćanje poreza državi, klasična krađa, pljačka, razbojništva ili, pak, trgovina "specijalnom" robom: drogom, oružjem, tzv. bijelim robljem, itd, dok se ubistva, otmice, povrede ljudskog identiteta i integriteta drugačije imenuju. Tako fenomen kriminala u današnje vrijeme, u ovdašnjem socio- istorijskom habitusu i "duhovnoj situaciji vremena" (Jaspers), više konotira kao svojevrsna socijalna patologija, kao delikvencija, odnosno neka psihijatrijska aberatnost, a manje kao zločinstvo, što crimen prvotno, autentično znači i jest.

Uposebljenje i redukovanje problema kriminala na njegovo generacijsko, tj. Dobno ishodište i determinaciju, nije ništa drugo do očiti primjer socijalne mimikrije i demagogije. Jer, uvjerenje da se lociranjem problema kriminala kod mlade generacje i širenje krive, lažne svijesti, dakle ideologije, da je time rečeno ono bitno o kriminalu, zapravo je bijeg, zaborav suštine fenomena o kome je riječ, traženje olakšavajućih okolnosti i opravdanja za sam kriminal, njegovo "omalovažavanje" kao socijalne pojave i činioca dinamike društva, marginalizovanje kao spleta procesa i odnosa u koje su involvirani mnogi društveni činioci, svojevrsna deontologizacija. To "inflantorno" mišljenje kriminala i adresiranje njegovog izvora, toka, pa i same matice, na mlade i kod mladih, pokušava pokazati da kriminala u drugim slojevima i staležima društva nema, ili da je manje izraženo, da se tu ne začinje i odatle ne širi, odnosno da su drugi dobni stratumi otporniji spram mogućeg upliva kriminala, štaviše, da ga odbijaju i da su agensi otpora prema njegovom ukotvljenju i disperziji u društvima koja nemaju institucionalizovane mehanizme njegovom zaprečavanju.
Ne, takve "teorije" nemaju pokriće u činjenicama zbilje. Kriminal u savremenim društvima, bez obzira na njihovu genezu, tj. prethodno ideološko i političko utemeljenje i izvedbu, upravo je najrazvijeniji kod, starosno uzev, tzv. srednje generacije, dakle starijih pripadnika društva. Mladi se na nju, tu generaciju, samo ugledaju, pažljivo prate šta stariji rade i samo ih oponašaju. Drugim riječima, u objašnjenju kriminala kod mladih valja poći od i razvi(ja)ti jednu teoriju mimezisa, podražavanja. Ako su stariji uzor ili treba da budu - zavisno od koje normativne etike ovdje polazimo - u dobru, u "promociji" pozitivnih sadržaja i vrijednosti, društveno korisnih (!?) aktivnosti, zašto onda nisu, neće ili ne treba da budu ideal kojem se teži i kad su u pitanju entiteti sa suprotnim vrijednosnim predznakom. Takođe, nije sporno da danas, bar ne javno, gotovo da i nema normativne etike koja preferira neke druge imperative, vrijednosti, pa opet - zabranjeno voće je najslađe.
Drugi bitan uvid, a i on podastire argumentaciju u prilog teoriji mimezisa/ podražavanja, jeste onaj koji govori da savremeni kriminal nije nipošto rezervisan samo za zemlje u tranziciji, kako se eufemistički nazivaju države bivših socijalističkih poredaka. U njima je, doduše, kriminal najtransparentniji, najmanje se zakulisno odvija, krade se "iz očiju", ali to smo već vidjeli na Zapadu, pa i danas gledamo, iako se u tom geopolitičkom prostoru sve dešava daleko sofisticiranije, brižljivije je isplanirano i relizovano, pa je i otkrivanje kriminala teže, uprkos brojnim specijalizovanim ustanovama i organima, opremljenim najobrazovnijim kadrovim i tehničko-tehnološkim pomagalima. Ovo što se danas dešava u državama u tranziciji u vezi sa kriminalom samo je vrh ledenog brijega ispod kojeg kuljaju, stihijski i nedovoljno artikulisani procesi, prave tektonske promjene u tkivu društava koja tragaju za svojim novim identitetom i najoptimalnijim sistemima ekonomske organizacije i političkog ustrojstva.
Sredstva informisanja svakodnevno pružaju dovoljno empirijske građe za potvrdu teze o zaista enormnom kriminalu u državama u tranziciji, a naročito u bivšim republikama Sovjetskog saveza, a sada nezavisnim državama. Tu je "objekat' kriminala gotovo sve: od pojedinih organa ljudskog tijela (pa i ono u cjelini: npr. prostitucija), pa do radioaktivnog otpada, oplemenjenog uranijuma (kao da je on manje štetan i opasan od onoga koji nije oplemenjen), teškog naoružanja i drugih "sitnica". Ali ako se na Istoku krade, na Zapadu se ukradeno prodaje - pa u čemu je tu suštinska razlika? Nema je. Možda samo u tome što na Zapadu jednom javno prokazani i sudski sankcionisani kriminal i njegov nosilac ne mogu računati više na javni uticaj i pojavljivanje, dok se na Istoku dotle još nije "doguralo". A afere sa ministrima, vladama, poslanicima i krupnim biznismenima svjedoče da kriminala ima i kod njih, iako se on "završava" daleko od očiju javnosti, kroz "papire" i obavezno preko tuđih leđa, npr. malih i nerazvijenih država. I tome smo svjedoci ovdje kod nas. U jednome je odnos spram kriminala i njegovim protagonista isti i u razvijenom, demokratskom svijetu, i u zemljama sa prelazom jednog tipa vlasništva i političkog sistema u drugi, i kod nas - naime, svagdje se velikim lopovima skida kapa, a malim, sitnim prestupnicima: glava!
No, da ipak vidimo koji socijalni milje je pogodan za nastanak i bujanje kriminala kod mladih, odnosno zbog čega su oni zahvalan materijal za razne kriminalne manipulacije ili, da obrnemo "perspektivu", zašto oni hrle u kriminal. Najposlije, šta je specifičnost "recepcije" kriminala kod omladine u srpskom entitetu dejtonske BiH i kakve su im budućnost: i mladima i kriminalu?
Glavni izvor sveg kriminala, u svim društvima i u svim fazama njihove istorije, jeste egzistencijalna nesigurnost, odnosno ugroženost i pokušaj njenog prevazilaženja izvan legalnih i uobičajenih medija, mehanizama, instituta i radnji. Zarad straha od nesigurnosti, opstanka, ljudi, uzeti individualno, ali i grupno, se odlučuju na krađu, pljačku, prevaru i druge sadržaje i forme prestupništva, zlo-činjenja, ne bi li na taj način priskrbili sebi neophodne uslove, sredstva i druge elemente za preživljavanje. Ali tu se krug ne zatvara. Ako bi se opisani motivi za nelegalna pribavljanja tuđih vrijednosti, imovine i sl. i mogli razumjeti pa čak, sa nekog altruističko- humanističkog stanovišta, i opravdati, jer je u pitanju puka egzistencija, onda ponavljanje istih radnji i postupaka i kad nije posrijedi ugroženost golog života jeste ona "crta" preko koje se, sa moralnih i pravnih aspekata posmatrano, ne smije prijeći. A odlika modernog kriminala jeste upravo to: ne otima, ne krade i ne pljačka se iz izvorne nužnosti, iz neukrotivnog nagona za samoodržanjem, nego zarad sticanja novog materijalnog bogatstva, ponižavanja drugih, njihove depersonalizacije i isprobavanja poluga i efekata moći na(d) drugima. Imajući to na pameti, nisu tek tako neki mislioci, npr. 19. i 20. vijeka, postavili tezu/ dijagnozu o karakteru savremene ekonomije, posebno razmijene eksploatacijom stvorenih novih vrijednosti, trgovine dakle, kao krađi.
Savremena omladina gore pominjanu crtu, vododijelnicu u tipologiji motiva za participaciju u kriminalu ili aficiranost njime, prelazi iz više razloga, rukovodeći se raznovrsnim pobudama i "potrebama". Implicite smo već konstatovali da se "praksa' "prisvajanja" svijeta putem kriminala izvorno ne začinje kod mladih, nego da su u pitanju socijalni procesi i pojave u kojima mladi oponašaju starije, ali nismo ništa rekli zašto mimezis/ podražavanje uopšte postoji. Šta ljude dovodi, nagoni na prestup i šta je od toga tipično, osobeno "omladinsko"? Nema sumnje, pored rečenih opštih uslova i sadržaja kojima su popunjeni ambijenti "podesni" za kriminal i krimogeno ponašanje, treba apostrofirati i krizu identiteta mlade generacije koja na mondijalnom planu korespondira sa nestankom bipolarnog svijeta na političkom nivou npr, odnosno gubljenju starog sistema vrijednosti a još-ne-uspostavljanju novih aksioloških postulata koji bi mogli biti adekvatni supstitut starim obrascima i sadržajima ponašanja, zatim slomu ideala i izostanku novih nadahnuća koja bi artikulisala veliku energiju koju mladi po prirodi svog bića nose u sebi. Na ekonomskom planu, kriminalu pogoduje i posvemašna nezaposlenost, pa se posezanje za tuđim nerijetko "doživljava" kao jedini izlaz i spas od bijede.
U našim uslovima, dakle u Republici Srpskoj, mladi se na kriminal odlučuju, pored svih do sada nabrojanih "motiva" i razloga, i zbog psihičkog stanja u kojem se nalaze u ovo postratno vrijeme, a koje se očituje u raznolikim psiho-socijalnim i drugim traumama, inhibicijama i nemogućnostima onrmalnog razvoja ličnosti i jedne "redovne" socijalizacije. Razumije se, svemu tome pogoduje i relativizacija u tumačenju i primjeni pravnih propisa u vezi sa detekcijom i sankcionisanjem počinilaca kriminalnih djela.
Iz tog stava slijedi uvid, zaključak da se "borba" protiv kriminala - pod pretpostavkom da za nju zaista postoje svi neophodni uslovi, od odlučnosti nadležnih subjekata (institucija, organa itd), do izgleda za neki prosperitetniji ekonomski razvoj i sl. - ne može temeljiti samo, pa čak ne i prvenstveno, u sferi prava, u području zakonodavstva, posebno krivičnog, nego se takva aktivnost treba bazirati da spoznajama o samom biću, ustrojstvu i funkcionisanju društva, njegovih osnovnih strukturalnih elemenata, funkcija, faktora razvoja itd, zatim o naravi mlade generacije, njenim bio-socijalnim i psihičkim karakteristikama i predispozicijama, trendovima kretanja u savremenom svijetu. U svemu tome važno mjesto zauzimaju i mediji informisanja koji su odavno već postali činiocima socijalizacije i profilisanja sistema vrijednosti, a ne samo tek pukog prenošenja informacija, zatim pedagogija, bolje reći ukupan obrazovni sistem, od predškolskog do univerzitetskog, pa specijalizovane ustanove za brigu o potencijalno predisponiranim osobama za kriminal, kao što su, npr. mentalno zapuštena djeca, djeca bez roditeljskog staranja, ovisnici od droga raznih vrsta itd, a to su centri za socijalni rad, savjetovališta za mlade, službe pomoći, humanitarne organizacije, pa tek, na samom kraju, kazneno- popravni domovi, zatvori i sistemi represije, odnosno prevaspitavanja pod prinudom.
Tek u sretnom sticaju svih ovdje nabrojanih elemenata, procesa, odnosa i aktera, moguće je pokušavati - ponekad i uspjeti - sa organizovanim otporom kriminalu, moguće je bar biti svjestan njegovih dimenzija, formi ispoljavanja, "objekata" rada, nosilaca itd. Bez toga, ostaće istina u onoj staroj narodnoj mudrosti po kojoj "nije lopov onaj što krade, nego onaj koga uhvate".


Copyright © 2006 Centar za informativnu dekontaminaciju Banja Luka. Sva prava zadržana.