Nikada mi  do  kraja nije bio jasan stav  o  umjetnicima - "učiteljima" društva, kao  ni teza o mogućnosti promjene ustaljenog poretka stvari uz  pomoć  literature.   U takvoj koncepciji uvijek se računa na idealnog čitaoca,  a da se prisjetimo, makar kroz izlizanu frazu – dobrih čitalaca  je manje nego dobrih pisaca. (padalo mi  je  na pamet da se taj problem može riješiti time što bi dobri pisci čitali jedni druge, ali i u kategoriji   dobrih pisaca nije uvijek lako naći  dobrog  čitaoca).   Ide se još dalje, pa se vrši grubo ujednačavanje kvaliteta i kvantiteta u  smislu  čitalačke publike. Tako se  lik idealnog  čitaoca  pozajmljuje svim, velikim dijelom, bezličnim akterima  potencijalne čitalačke publike. I eto greške. Književnost ne može mijenjati svijet. Makrokosmos nikada  nije bio  njeno  područje djelovanja. Ali  mikrokosmos jeste. I jedino u  šta  treba  uložiti  energiju  jeste  stvaranje takvog djela  koje  će trajati dovoljno vremena da iz godine u  godinu, iz generacije  u  generaciju, promijeni  nekolicinu  mikrokosmosa, uključujući i spisateljev. A to  je  više nego dovoljno.
          Da  li  umjetničko  djelo ima samo značenje ukoliko podstiče na konkretnu akciju? Da li je književnost jalova ako ne odražava „društvenu psihologiju“, ma šta  to  značilo? Ima  djela koja su, iako ne kroz neposrednu akciju, i  te kako  doprinijela  buđenju svijesti alijeniranog čovjeka, što je sigurno bitna uloga umjetnosti.
          Da li nepostojanje aktivnog stava umjetnika prema društvenoj i političkoj stvarnosti, u smislu volje za "promjenom svijeta",  pretvara njegove riječi u puku elokvenciju?  Ako je Bašlar bio u pravu da "u mnogim prilikama poezija predstavlja angažman duše", onda se neminovno postavlja pitanje - da li angažman situirati u subjektivnost i privatnost ili objektivnost i kolektivitet.
          Da li književnost svojim najvećim dijelom  treba da bude  tribina  na kojoj se rješavaju politički, nacionalni i, uopšte, društveni problemi ili da se zatvara u krug  ličnih ispovijesti, meditacija i tome slično. Angažman ili eskapizam? Tendencioznost ili larpurlartizam? Mobilisanje literature ili dezerterstvo?
          Kako  upravo estetski aspekat razlikuje  umjetnost  od  proklamacije, to na njega treba staviti akcenat.  Pitanje  u vezi sa angažovanjem književnosti i literata intelektualaca kao "učitelja" i vođa  društva, ne treba postavljati u smislu: angažovan ili neangažovan: pitanje je  sad. Pravi odgovor  ne postoji. Koliko  je  sjajnih  neangažovanih umjetničkih  djela. Kao i angažovanih. Recept  se ne može dati, ne treba ga očekivati. Ni tražiti. Jedini  kriterijum, iako do  bola neopipljiv, jeste osjećaj umjetnika u kroćenju  teksta, odnosno osjećaj - koje sredstvo u njegovoj ruci  bolje djeluje i  ima  estetski  kvalitetniji učinak.  Koja  staza  više odgovara njegovom duhovnom  stopalu. Izdvajanjem bilo kojeg  od  ovih izrazito individualnih osjećaja i ozakonjavanjem njegovog sadržaja  u  smislu „tako treba,  tako je bolje“ počinila bi se gruba  greška u odnosu na  samu prirodu  stvaranja. To  bi  značilo učiniti  najveći od svih  zločina  -  ukinuti slobodu.
           U osnovi, riječ je o veoma starom problemu  koji, grubo pojednostavljen,  vuče  korijene još od  antičkih vremena, a mogao bi se svesti na sljedeće: da li se u stvaranju osloniti na već postojeću realnost ili stvarati  nove  svjetove? Kjerkegor je smatrao da  je  stvarnost samo  jedna  od mogućnosti. Da li se kroz literaturu izboriti sa postojećim svijetom ili pronaći utočište u njoj od onoga što nas okružuje?
          U estetici  je  davno  uspostavljen aksiom da vrijednosti  po  sebi ne  postoje. Stoga se kriterijum vrednovanja svodi na sledeće: što je neki predmet bliži svom pojmu to je vredniji.  Što je književno  djelo  bliže pojmu književnog  djela – vrednije je. Da li, ako nastavimo u tom  smislu, sa malom izmjenom važi i ovo: što je  pisac bliži pojmu  čovjeka (u  smislu humanosti), to je više pisac? A da probamo ovako: što je umjetnik bliži pojmu umjetnika to je njegovo djelo vrednije?
          Razmišljajući na ovu temu izdvajam sljedeće riječi kao najbliže onome što sam htjela reći: "Sadržaj i oblik angažovanja stvar je (piščeve) moći i izbora... Nema umetnikovih i neumetnikovih prostora i angažovanja, zadataka i dužnosti ako se poštuje priroda umetnikovog subjekta." Ali, ovaj isti pisac, izrekavši riječi koje prije svega glasaju za slobodu stvaranja, svojim političkim angažmanom je ugrozio slobodu mnogih drugih. I to ne stvaralačku. Poštujući prirodu svog "subjekta" načinio je "izbor" u skladu sa svojom "moći". I kumovao ko zna kolikim smrtima.
          Ima pisaca koji djeluju u skladu sa onim što tvrde. Rade ono što tvrde. Ima i onih koji rade,  a ne  tvrde. Onih koji tvrde, a  ne rade. Onih koji ne tvrde i ne rade.
Sada mi se jasnije nego ikad  ukazuje pravi smisao ove riječi: kada se nešto "tvrdi" - onda se tvrdo zastupaju sopstveni stavovi bez ikakve mogućnosti za njihovo kritičko promišljanje. I eto odgovora na pitanje o konfliktima i ulozi pisaca u njima: ne treba tvrditi, nego razgovarati, razumjeti, razmjenjivati, razmatrati, razmiriti, razmisliti. Razmisliti, prije svega. I još jednom bez zareza sa donekle promijenjenim smislom – razmisliti prije svega.      
           I dalje mi se čini da humanost ne može biti preduslov nastanka vrijednog umjetničkog djela. Ali, jeste njegova kruna. I treba je kovati otkrivanjem i razvijanjem sopstvene čovječnosti.

          P.S. I,i,i,i,i, ... što više sastavnih, a ne rastavnih ili isključnih veznika u našim mentalnim matricama.