6yka.com
Profesionalni Srbi, Hrvati i Bošnjaci
Sandi Blagonić  21.08.2006.

Na pitanje novinara priznaje li da je u Srebrenici počinjen genocid nad Bošnjacima, Dragan Čavić, predsjednik Republike Srpske, odgovara da je zločin počinjen i nad Srbima.

Nakon što, suočen s leševima srebreničkih Bošnjaka - ni uz najbolju volju ne može reći da ne postoje, Čavić zauzima rezervni položaj. Strategija je to profesionalnih Srba, Hrvata i Bošnjaka: najprije će, okretnošću sitnih tezgaroša, prozirno podvaliti manji broj usmrćenih na suprotnoj strani, a zatim svako spominjanje zločina "u njihovo ime" ublažiti spasonosnim - "ali".

Dok slučajne Srbe, Hrvate i Bošnjake svaki zločin ostavlja bez riječi, profesionalni Srbi, Hrvati i Bošnjaci zanijeme samo onda kada je riječ o zločinu nad pripadnicima njihova naroda. Tada "ali" ne postoji. Zato je rečenica "Ubijeni su mnogi 'naši', ali i 'naši' su ubijali" nemoguća. Postoji samo ona čavićevska, grobnicama iznuđena: "Dobro, ubijeni su vaši, ALI...".

Drugi oblik poricanja prisutan je u medijima kod svih nekad sukobljenih strana. Pomalo zaboravljeni Nikola Ivanković, koji je u Paulinu Dvoru pobio 19 srpskih civila, u Hrvatskoj je "Nikola Ivanković, osuđen za ratne zločine", dok je u Srbiji "ratni zločinac Nikola Ivanković". Njegov, pak, srpski kolega, u Hrvatskoj "ratni zločinac Slobodan Davidović", u Srbiji je "Slobodan Davidović, optužen za ratne zločine".

U tom je detalju stiješnjena metafora jednog dubljeg i tvrdokornijeg poricanja, onog poricanja koje ostaje i kada se deklarativno čuje da su zločini počinjeni "i u naše ime". Nelagoda koja stoji iza potrebe da se slučajnom pripadniku naše etnije nadjene atribut "ratni zločinac" zapravo je logična. Oni su u infantilnim nacionalnim mitologijama preobraženi u heroje, a heroji istovremeno ne mogu biti zločinci.

Ovaj je način poricanja možda tek manje svjesni eho šovinističkih učenja koja su se religijskim žarom širila ovim prostorima. On svjedoči o kontaminiranosti svih nas koji kadšto nismo kadri osvijestiti da je Nikola Ivanković, kad ubija nenaoružane civile, isto što i, u istom činu, Slobodan Davidović – da obojica - prije nego Hrvat ili Srbin - jesu "ratni zločinci".

Za razliku od ovog, "ali-i-vi-ste-ubijali" poricanje je strategija onih koji su naučili živjeti ponajprije kao Srbi, Hrvati ili Bošnjaci. Sve što u ovom životu radili, oni rade kao Srbi, Hrvati ili Bošnjaci: zato što izvan toga ne posjeduju nijedno drugo mjesto u kojem bi autentično ostvarivali vlastitu egzistenciju. Oni - najčešće socijalno frustrirani marginalci – fantazijom o sudjelovanju u velebnom nacionalnom pripadanju crpe svoju jedinu, jadnu snagu. Rekao bi Franz Werfel: "Ako je netko baš nitko i ništa, u svakom slučaju nekamo pripada." Tužna je to pozicija onih koji su mjeru ljudskosti sveli samo na pripadnike svoje etnije.

U bitnom, profesionalni su Hrvati, Srbi i Bošnjaci posve slični. Unatoč grozničavoj želji da onom "etnički-Drugom" budu suprotnost, oni su s "Drugim" - isto. To je, valjda, njihovo najveće prokletstvo.


Copyright © 2006 Centar za informativnu dekontaminaciju Banja Luka. Sva prava zadržana.