Recenzija: Arrigo Petacco, Egzodus: zanijekana tragedija Talijana Istre, Dalmacije i Julijske Krajine, prev.Jelena Ivičević – Desnica, Durieux, Zagreb, 2003. 
 

      Prevođenje i objavljivanje knjige Egzodus Arriga Petacca bez pretjerivanja možemo označiti dosad najvećim promašajem, ako ne i skandalom, u hrvatskom izdavaštvu u tekućoj godini. Dodatno čuđenje izaziva činjenica da je knjigu objavio Durieux, izdavač prepoznatljiv po visokim estetskim, znanstvenim i etičkim kriterijima te naglašenoj antifašističkoj orijentaciji. Privučen velikim interesom za, u zadnje vrijeme ponovno aktualiziranom, temom egzodusa Talijana s istočne obale Jadrana, novinar Arrigo Petacco napisao je knjigu koja se ne dotiče samo spomenutog egzodusa, već pretendira i na šire objašnjenje povijesti područja bivše Jugoslavije s posebnim naglaskom na 20. stoljeće. Knjiga obiluje faktografskim pogreškama, skandaloznim, na trenutke fašistoidnim interpretacijama i komičnim proturječjima. Iz bibliografije koja sadrži isključivo knjige na talijanskom jeziku razvidno je da autor ne poznaje nijedan južnoslavenski jezik, što predstavlja jedinstven primjer intelektualne pretencioznosti – novinar iz Ligurije, dakle sa suprotne strane Apeninskog poluotoka, koji ne poznaje ni hrvatski, ni slovenski, daje sebi za pravo napisati knjigu u kojoj se bavi ne samo jednim trenutkom povijesti istočne obale Jadrana, već i cijele bivše Jugoslavije. Posljedica tog spoja nekompetentnosti i pretencioznosti, tako tipične za europsko pisanje o vlastitom Jugoistoku, je knjiga Egzodus, koja se s ironijskim odmakom ipak može čitati kao zabavno štivo, ali i kao prava riznica općih mjesta korisnih za eventualnu analizu tvorbe slike slavenskog, divljeg Drugog u talijanskoj kulturi zadnjih desetljeća.

      Nakon uvodne epizode o završnom razgraničenju između Italije i Jugoslavije iz 1954. i apsurdnim situacijama do kojih je dolazilo na terenu, autor cijeli prvi dio knjige posvećuje povijesti prostora bivše Jugoslavije u prvoj polovici dvadesetog stoljeća, s posebnim osvrtom na nacionalno pitanje u Istri, Rijeci i Dalmaciji. Petacco tvrdi da talijanstvo tih regija ima duboko korijenje te da su «prvo Rim, a potom Mleci, donijeli sa sobom civilizaciju i ta činjenica ostaje neospornom». Ovo opće mjesto o povijesnoj talijanskoj uljuđivačkoj ulozi na istočnoj obali Jadrana ima niz problematičnih elemenata. Sve i da na tom području nikada nije nastala nikakva autohtona kultura, nisu ga mogli civilizirati najprije Rimljani, već u najboljem slučaju Grci. Nadalje, talijanska nacionalna svijest, koja je u današnjem obliku nastala u 19. stoljeću, ne može se unatrag projicirati na Antički Rim i Mletke.

      Jedna od kontradikcija ove knjige, nekritički skrpljene iz različitih izvora, je i pitanje uloge katoličkog svećenstva u nastanku i rješavanju nacionalnog pitanja tih regija. Dok na jednom mjestu tvrdi da su svećenici po selima širili slavenski nacionalizam, te da je u Tršćanskoj biskupiji od 290 svećenika njih 190 bilo Slavena te da je filoaustrijska katolička crkva bila nesklona laičkoj Italiji, u drugom dijelu knjige tvrdi da su Slaveni iz Istre progonili dvije kategorije «koje su Talijanima bile tradicionalne točke oslonca: nastavnike i katoličko svećenstvo».

      Analiza ideoloških orijentacija Talijana i Slavena u Julijskoj Krajini dovodi Petacca do skandaloznog poimanja fašizma i antifašizma: krvava fašistička represija je odgovor na provokacije slovenskih i hrvatskih nacionalista, a antifašizam je okrilje za frustrirani slavenski nacionalizam: 

      «Pogranični fašisti odmah su se pokazali agresivnijim od svojih velegradskih drugova, bilo zbog želje što ih je obuzimala, bilo zbog toga što su bili osporavani i često izazivani od strane hrvatskih i slovenskih nacionalista koji su i sami bili pokrenuti istim osjećajima…Dogodilo se uistinu da su mnogi Slaveni, sigurni u to da se ne žele talijanizirati, prigrlili komunističko uvjerenje, premda nisu bili komunisti, iz jednostavnog razloga što je u tom trenutku internacionalistička doktrina koju je Lenjin propovijedao postala okriljem za njihov frustrirani nacionalizam.» 

      Na tragu takvog razmišljanja D'Annunzio je za njega «pjesnik-vojnik», a Vladimir Nazor, vjerovali ili ne, «veliki šovinist».

      Pišući o fašističkoj represiji, prisilnom talijaniziranju osobnih imena i naziva mjesta u Istri, Petacco govori o «slavenskom jeziku». Uopće ne razlikuje hrvatski i slovenski, čime slijedi logiku u Italiji općeprihvaćenog naziva za sve prekojadranske narode, izraza «Slavo», pogrdnog nediferenciranog označitelja bezličnog slavenskog Drugog.

      Tragikomičan primjer elementarnog neznanja koje bi bilo kobno za osnovca na testu iz zemljopisa je činjenica da autor, koji sebi daje za pravo pisati knjigu o jednom području, ne zna nabrojati šest naroda koju su živjeli u državi s kojom je graničio. Pokušaj diferenciranja pojma «Slavo» na narode završava u burlesknom popisu koji neodoljivo podsjeća na Borghesovu kinesku enciklopediju u kojoj se miješaju klasifikacijska načela, zbilja i fikcija. Tako nas autor, čiju smo se knjigu o nama samima potrudili prevesti, poučava da je u Prvoj Jugoslaviji živjelo «Ukupno 12 milijuna podanika koji su pripadali međusobno neprijateljskim etničkim skupinama (Srbi, Hrvati, Slovenci, Bosanci, Makedonci, Crnogorci, Dalmatinci, Morlaci, Kosovari, uz talijanske, austrijske i mađarske manjine)…» 

      Diletantski povijesni prikaz nastavlja se  prikazom Srba i Hrvata kao divljih plemena, čiji je jedini povijesni smisao od praiskona bio u međusobnom trijebljenju: «Srbe i Hrvate oduvijek je razdvajala iskonska mržnja zbog koje su prolivene doslovno rijeke krvi.» Činjenica da do stvaranja Jugoslavije i kasnije Drugog svjetskog rata sličnih pojava između tih naroda nije bilo autora očito ne zanima, jer se to valjda ne uklapa u njegovu arhetipsku sliku divljih slavenskih plemena.

      Najzabavniji Petaccov «biser» je prikaz atentata u beogradskoj skupštini kao revolveraškog obračuna srpskih i hrvatskih zastupnika. Već na ovom mjestu, na 34. stranici definitivno prestaje svaka mogućnost čitanja ove knjige kao ozbiljnog štiva: 

      «Suživot dvaju nemirnih naroda nije dugo potrajao. Nakon dugog niza razmirica, 1928. se u Skupštini dogodila tragedija, kad je došlo do silovite pucnjave između srpskih i hrvatskih poslanika: tada su ubijena tri hrvatska poslanika, a bilo je i desetak ranjenih.» 

      Zamisliti braću Radiće i Basaričeka kao braću Daltone i Doc Holidaya, a Punišu Račića kao Billy The Kida bilo bi zabavno kad ne bi bilo gorke spoznaje da ovakvu knjigu objavljuje ugledni talijanski, a prevodi ugledni hrvatski izdavač.

      Nepoznavanje elementarnih činjenica posebno se vidi u prikazu događaja za vrijeme Drugog svjetskog rata. Ante Pavelić je tako po zanimanju bio učitelj, a ustaše su etnički čistili Muslimane.

      Da li kao još jedan rezultat neznanja ili kao tendenciozno krivotvorenje povijesti, partizanski pokret otpora se prikazuje kao nastavak borbe starojugoslovenske vojske: 

      «…zbog žurbe da odjuri u Grčku njemačka je komanda zanemarila razoružavanje jugoslavenske vojske, smatrajući je već razbijenom. Ali ti će ljudi s tim oružjem započeti partizansku epopeju, jedinstvenu u Europi.» 

Početak rata, pak, prikazan je kao uobičajeni scenarij međusobnog klanja divljih plemena: 

      «Zatim je započelo ubijanje, kao što se događalo već stoljećima, svaki put kad  bi jedna od južnoslovenskih etničkih skupina prevladala nad drugom. Takozvano «etničko čišćenje» nije zapravo tragična novost naših dana, već konstanta uvijek prisutna u konfliktnim odnosima među raznim plemenima jugoslavenskog mozaika». 

      Petacco pritom ne objašnjava kako su pojedina «plemena» mogla nadvladati jedna nad drugima proteklih stoljeća kad su se sva nalazila u sklopu dva velika carstva, Austro-Ugarskog i Turskog, i otkud mu spoznaja da je etničko čišćenje konstanta prisutna stoljećima prije Drugog svjetskog rata, te kako su onda i u vrijeme prije tog, a i u vrijeme prije posljednjeg rata, ta divlja plemena živjela tako izmiješana ako su se konstantno stoljećima etnički čistila. No, izgleda da je autoru efektna slika slavenske džungle puno važnija od činjenica i logike.

      Opis sukobljenih strana u Drugom svjetskom ratu svodi se na horor pikanterije poput pričice o talijanskom diplomatu koji je za posjeta Poglavniku u Zagrebu na stolu u jednom uredu vidio košaricu punu iskopanih ljudskih očiju. Ta epizoda s očima neizostavna je u talijanskim prikazima NDH i ustaša, kao što je redovito i izostavljanje neugodne činjenice da su ustaše više od desetljeća obučavane u talijanskim kampovima. Petacco se ne osvrće na činjenicu da je ta slika fiktivna i da ju je kao takvu prvi zapisao Curzio Malaparte. Na tragu poetike nove talijanske proze «mladih ljudoždera» Petacco  zaokružuje analizu ustaškog pokreta i jednom sočnom kanibalskom epizodom. Opis ustaša kao perverznih psihopata sa specifičnim ukusom za dekoraciju interijera zvuči benigno prema onome kako, opet na temelju legendi i nepotvrđenih pričica, Petacco opisuje istarske partizane. Za razliku od zločina talijanskih fašista koje usput u knjizi spominje, ali više statistički, na način da njihove žrtve ostaju bez obilježja i lica, u pulp maniri potanko je opisano nekoliko partizanskih zločina nad konkretnim talijanskim žrtvama, poput djevojke Norme Cossetto iz jednog sela kraj Višnjana. Petacco najprije idilično opisuje djevojku omiljenu od svih, koja na biciklu obilazi lokalna sela i istražuje župne arhive, da bi potom potanko anatomski opisao njeno mučeništvo kao da joj je osobno radio autopsiju: 

      «…šesnaest ih je Titovih partizana odvelo do mjesta smaknuća. Norma nije mogla stajati na nogama, ali prije nego što su je strmoglavili u provaliju, krvnici su je htjeli još iskoristiti. Nakon što su nasrnuli na to bijedno tijelo već bez duše, odrezali su joj dojke i ugurali komad drveta u spolovilo». 

      Nakon što je, svodeći ga na par pikantnih pričica o pojedinačnim zločinima, diskvalificirao fenomen partizanskog antifašizma, Petacco ide korak dalje u njegovoj eshatološkoj dekonstrukciji: 

      «Još je jedan mračni obred obilježavao ove strašne masakre: nakon bacanja žrtava u fojbe, na hrpu leševa bacali bi živog crnog psa. Prema drevnoj balkanskoj legendi, pas je «vječno lajući, ubijenima zauvijek oduzimao mir na onome svijetu.» 

      Budući da nikada nismo čuli za ovu «drevnu balkansku legendu» i da Petacco ne navodi otkud mu takva saznanja, možemo pretpostaviti da ju je preuzeo iz obrazaca masovne kulture, poput stripa Dylan Dog ili kakvog japanskog trash horrora. Dodatno proturječje u pričici o obredu crnog psa leži u činjenici da je teško pretpostaviti da bi se partizani, opisani kao gorljivi ateisti, tako pedantno brinuli o sudbini duša svojih žrtava na onome svijetu. No, onkraj nelogičnosti i transliterarnosti, Petaccu se ne može poreći izvjestan literarni dar, na tragu već spomenute pulp poetike krvi i tokmaka.

      Nasuprot desadeovskom opisu ustaša i partizana, četnici su prikazani kao simpatični barbudosi, «neukrotivi borci», koju su, prema Petaccovoj interpretaciji povijesti, predstavljali većinski dio u pokretu otpora protiv njemačkog okupatora. Zanimljiv je uvid da su Titovi partizani stalnim okrutnim napadima natjerali četnike da promijene stranu i  pridruže se Nijemcima i Talijanima. Antologijski opis četnika napisan je u stilu dječje enciklopedije ili opisa pokemon borca iz istoimenog crtanog filma:

      «Svi su bili zadojeni gotovo divljom strašću i snagom, a divlji je bio i njihov izgled. Iako naoružani modernim mitraljezima, kitili su se dugim bodežima zataknutim za pojas (kojima su se često služili u dvobojima na život i smrt omraženim ustašama), i svi su, u znak zavjeta, pustili duge brade i kosu.»

      Petacco se ne pita da li bodež nose sve vojske svijeta; nož koji nosi četnik, i kojim se često bori u dvoboju s ustašom, paradigma je cijelog jednog europskog poimanja srpsko-hrvatskih odnosa: nakon što, kao u megdanu u narodnoj pjesmi, istroše i odbace sva oružja, kolju se noževima. Ta arhetipska slika, uvredljiva za oba naroda, očito raspiruje europsku maštu i teško da će ikada biti iskorijenjena.

      No, Petacco ubrzo opet upada u proturječje, kad nasuprot toj slici praiskonske mržnje govori o «sveslavenskim težnjama», jer «premda međusobno podijeljeni davnašnjim mržnjama,  slavenski kolaboracionisti uvijek su se slagali kada se moralo nasrnuti na Talijane».

      Na drugom mjestu je pronašao i objašnjenja paradoksa – što je to divlje narode, koji se stoljećima međusobno kolju ujedinilo u zajedničku državu: radi se o, ništa manje, nego kompleksu manje vrijednosti prema Talijanima: 

      «Iako podijeljeni dubokim mržnjama predaka, koje još uvijek kopaju ponore među različitim nacionalnostima, slavenski su narodi zapravo pronašli svojevrsno ljepilo u kompleksu manje vrijednosti što su ga osjećali spram Talijana: neslavenskog naroda kojeg su smatrali uljezom na svojoj zemlji.»  

      Moglo bi se tako i dodati da je pravo čudo da strani diplomati nisu zaigrali na kartu kohezivne snage kompleksa manje vrijednosti prema Talijanima kako bi ujedinili Hrvate, Bošnjake i Srbe u postdejtonskoj Bosni i Hercegovini.

      Tek nakon svega navedenog počinje priča o osnovnoj temi knjige, a to je egzodus Talijana s istočne obale Jadrana, kolektivna tragedija uz bezbrojne individualne ljudske patnje i poniženja, čijem sjećanju autor čini medvjeđu uslugu, jer se nakon diletantizma, proturječja, nepoznavanja osnovnih činjenica i na trenutke fašistoidnog poimanja povijesti koje je pokazao u prvom dijelu knjige, toliko duboko kompromitirao, da je naprosto onemogućena ozbiljna recepcija glavnog, drugog dijela knjige.

      Prosječan čitatelj se s pravom može upitati: kako autoru koji među narode (ili kako on kaže – plemena) koja žive na drugoj obali Jadrana ubraja i Dalmatince i Morlake, antifašizam promatra kao derivaciju frustriranog nacionalizma, Nazora naziva velikim šovinistom, a atentat na Radića predstavlja kao revolveraški obračun dvije grupe zastupnika, vjerovati bilo što drugo o čemu ne možemo odlučiti, a što bi trebalo proširiti horizont naših spoznaja?

      Osnovna Petaccova teza je da ezule treba smatrati prvim žrtvama etničkog čišćenja koje se u zadnje vrijeme dramatično manifestiralo na području bivše Jugoslavije. Tu opet zapada u proturječje, jer najprije tvrdi da su se ta plemena stoljećima etnički čistila, a zatim da je praksa etničkog čišćenja započela nad Talijanima sredinom 20. stoljeća. Kako bi potkrijepio tezu o promišljenom etničkom čišćenju u Istri (kako kaže) okupiranoj od Slavena, autor navodi jedan intervju s Milanom Đilasom u kojem ovaj priznaje da je skupa s Kardeljem 1946. u Istri organizirao protutalijansku propagandu s ciljem zastrašivanja Talijana, kako bi ih se sve natjeralo da odu.

      S druge strane navodi se i znameniti članak Palmira Togliattija «Zašto isprazniti Pulu?» u kojem se optužuje talijansku vladu da prinosi besmislenu žrtvu i bez razloga iseljava taj grad.

Dojam da je knjiga Egzodus nekritički skrpljena iz različitih izvora potkrepljuje i suvislija teza, koju nalazimo uz prethodne dvije, da su Italija i Jugoslavija bili samo pijuni u igri koju su igrali drugi a da je Julijska Krajina platila grijehe fašističkog režima za sve ostale Talijane.

      Petacco tvrdi da su osvajači raseljavali i slavensko stanovništvo Istre: 

      «Da bi se ova pokrajina maksimalno pohrvatila, nastavilo se s prisilnom emigracijom seljačkih masa koje su preseljavane u Banat da bi ih zamijenili s drugima, Bosancima i Makedoncima, neokaljanim dugotrajnim susjedstvom s Talijanima.» 

      Tako je autor čudesno pronašao i novi način pohrvaćivanja putem raseljavanja Hrvata i naseljavanja Bosanaca i Makedonaca.

      Iseljavanje Pule u organizaciji pulskog talijanskog Komiteta nacionalnog oslobođenja najtragičnija je epizoda talijanskog egzodusa. Petacco uz spomenuti Togliattijev članak, navodi protivljenje i samog De Gasperija takvoj odluci, ali i dalje insistira na tezi o etničkom čišćenju. U poglavlju «Iz baruštine Italije, izniknuo je cvijet» sa simpatijama i divljenjem opisuje pulski atentat u kojem je gorljiva fašistikinja Maria Pasquinelli, doznavši da su Saveznici nepovratno prepustili Pulu Jugoslaviji, s više hitaca iz pištolja 10. veljače 1947. ubila Roberta De Wintona, komandanta britanskog garnizona u Puli. Ako bismo insistirali na Petaccovoj logici poistovjećivanja događaja iz tog vremena s nedavnim ratnim sukobima na području bivše Jugoslavije, mogli bismo povući iznenađujuće paralele. Na tragu njegove gavriloprincip-poetike su i opisi odlaska Puljana, koji čak iskapaju i svoje mrtve i odnose ih sa sobom u Italiju, što neodoljivo podsjeća na egzodus srpskog stanovništva iz okolice Sarajeva nakon mirovnog sporazuma. Petacco navodi da je Julijski komitet jedno vrijeme razmatrao i opciju da se druga Pula izgradi u Italiji, a nama se opet nameće frapantna sličnost s idejom izgradnje «Srpskog Sarajeva». Slične paralele mogle bi se vući unedogled, čime bi se dodatno dovela do apsurda autorova teza o vezi etničkog čišćenja iz posljednjih ratova i tragedije talijanskih ezula.

      Umjesto zaključka, Petaccovu metodu najbolje ocrtava njegova nebulozna teza da se o postojanju Golog Otoka saznalo tek prije nekoliko godina (dakle krajem devedesetih) zahvaljujući Giacomu Scottiju. Autorov solipsizam ogleda se u tome da stvari nastaju tek onda kada je on sam čuo za njih. Iz tog razloga, kao briljantan primjer pokušaja pisanja o nečemu o čemu se ništa ne zna, knjiga Egzodus  može se recipirati i kao izuzetno zabavna literatura.