U pretprošlom broju „NR“ objavljen je tekst pod nazivom: Zašto ćutite sugrađani? Autor govori o frustracijama koje osjeća veliki broj građana, posebno mlađih, noćnim životom Banjaluke, odnosno patrljcima koji su od njega ostali. S pravom. No, da li je to najtragičnije?
Otkako su gradske vlasti donijele uredbu kojom zabranjuju rad kafićima nakon 23 sata, odnosno ponoći vikendom, noćni život Banjaluke potpuno je osakaćen. U drugim gradovima, posebno onima koji se žele promovisati kao kulturni i politički centri, tada život noći tek počinje. I ne samo to. Podrazumijeva se da socijalizacija, kojoj su ljudi s ovog podneblja jako skloni, nije ograničena isključivo na zadimljene kafane i noćne klubove. Činjenice nijemo govore - u Banjaluci uopšte nema kvalitetnih vankafanskih okupljališta. Nije neobično da ovakva Banjaluka sve više podsjeća na kasabu iz Andrićevih romana nego na grad koji živi punim plućima. Ne vjerujete? Pitajte mlade.
Jedno od obrazloženja vlasti za pomenute mjere pokušaj je da se stane ukraj narkomaniji i alkoholizmu koji su postali “kuga, pošast, epidemija, crna rupa…i bla, bla” baš za mladu generaciju. Da nije u pitanju potpuno prizemno razmišljanje, to bi bilo odlično rješenje. Ovako, to nije ništa drugo do notorna budalaština proizašla iz usta priučenih “izbavitelja” naše budućnosti.
Svi koji se i malo razumiju u korijene društvenog nezadovoljstva znaju da se problem tako ne rješava. Čak i da se svi narkomani redom ubadaju u kafićima, lako bi pronašli alternativno mjesto za “popravljanje”. Od svih poroka, heroin je najmanje osjetljiv na to u kakvom prostoru se ubrizgava. S alkoholom je nešto drugačije, pa se dijelom mogu složiti da zatvaranje kafića može smanjiti broj pijanih ili bar privremeno zaštititi lični budžet. Priča je, nažalost, mnogo kompleksnija.
Zajednička stvar u svemu ovome je da se vlast i u ovom slučaju bavi posljedicama. A kad se baviš posljedicama po pravilu možeš biti siguran da si već zakasnio. Ovakva strategija društvenog dušebrižništva nije samo osobenost banjalučke, već i svih drugih nivoa vlasti u ovoj zemlji. Sve me to podsjeća na komunistički recept zasnovan na zabranama po svaku cijenu, umjesto otvaranja javne debate kroz koju će se iskristalisati dugoročno i što je mnogo važnije, pametno rješenje. Podsjetite me, šta to biješe javna debata u Banjaluci?
Rješenja za stvarne probleme treba uvijek tražiti u stvarnim situacijama tako što će se utvrditi uzrok pa njega napadati, a ne krajnje manifestacije. Osim ako ne ciljate na kratkoročna, populistička rješenja. Pogledajmo sljedeći primjer:
Dejan ima 22 godine. Student je prava, ali predavanja ne pohađa jer su dosadna. Radnim danom ustaje oko podneva, razdražaljiv i ljut; krmeljavih očiju napravi kafu, pronjuška po frižideru i zadovolji glad. Ostatke ne sklanja sa stola jer će to uraditi stara kad se vrati s posla. Na TV-u je rialiti šou. Smaranje. Prebacuje na MTV. Trza ga drugar da navrati do njega na partiju plejstejšna. U virtuelnoj stvarnosti potrošiće popodne, a učenje će ostaviti do pred ispitne rokove. U tom će večera i lagano kuliranje do grada prije nego što se vrati stari, nervozan po običaju. U džepu ima četiri marke, njih trojica zajedno deset i po. Večeras će možda otići na pivo, a možda će skontati šemu za vutru. Možda će se osmjeliti da priđe Tijani, odavno se loži na nju. Na kraju večeri joj ipak nije prišao. Poslije ponoći gledaće DVD film koji mu je drugar prebacio. Zaspaće nezadovoljan. Probudiće se nezadovoljan.
Iza Dejana je još jedan izgubljen dan. Hiljade njemu sličnih slično će dangubiti. Za njih je budućnost imaginarna kategorija pa nije čudno što utočište radije traže u prošlosti. Statistike su neumoljive: preko 45 odsto mladih ljudi u Banjaluci (u manjim mjestima još više) nezaposleno je. Dokono. Rezignirano. Finansijski zavise od roditelja koji nemaju vremena za njih jer su zaokupljeni umjetnošću, preživljavanja, naravno. Osjećaju se bespomoćno jer žive u sredini koja im ne nudi alternative, ponajmanje nadu da ovdje vrijedi ugraditi sebe. S obzirom na to da ih niko nije naučio (ni pokazao, čak) da može drugačije, pomirili su se s tim da je ovo jedina moguća verzija. A nije.
Pri tom većina njih osjeća da može i drugačije i bolje, ali drugačije ne znaju jer nemaju referentni sistem vrijednosti. Nemaju iskustvo koje ih može uvjeriti da je vrijedno ponekad plivati uz struju. Cijela generacija ostala je bez autentičnih repera koji bi ogromnu energiju mladih ljudi mogli kanalisati u pozitivnom smjeru. Kada bi iz ove frustracije proizašla ideja moćnija od svih pomenutih frustracija, ili bar pravi uzor (o tome drugi put), rodila bi se šansa za kreativan i afirmativan bunt, protest protiv bezočnog giljotiniranja njihove (naše) budućnosti. Umjesto toga prepušteni su besmislenom gluvarenju van kuće i zaglupljujućim televizijskim programima kod kuće. Kad sve opcije presuše, ostaje samo dosada, a iza nje skoro izvjestan put u propast. Na toj raskrsnici većina posustane. Tragično je što vlast ne shvata da korijen narkomanije strpljivo čuči upravo iza tog ugla.
Ove godine za mlade je izdvojeno mnogo više novaca (u budžetu BL) nego 2005. godine. Uz malo pameti, mašte i što je najbitnije volje ključnih političkih aktera, s tim novcem se za naše uslove može uraditi jako mnogo. Za početak mogu se osmisliti kombinovani programi edukacija i zapošljavanja koji će određenom broju mladih umjesto heroina ubrizgati strast prema radu i tako im ponuditi smisao u životu. Ubijeđen sam da je najveći dar društva mladom čovjeku stvaranje ambijenta u kojem će naučiti kako da sam/a pronađe smisao svog života kroz konkretan i svakodnevan angažman.
Svi znamo da novac uvijek postoji, ali rijetko završi tamo gdje je najpotrebniji. Ako ne ode privilegovanim nevladinim organizacijama, otići će u nepoznatom pravcu lokalnim barabama. Novac jeste bitan, ali ne i najbitniji. Mnogo je važnije da li će Dejanovo sutra biti osmišljen dan koji će mu pružiti zadovoljstvo životne radosti. A to je, gospodo, vrijedno državnog slavlja, ili barem onog u kafiću. Malo duže u noć.

15. januar 2006.