Ponedjeljak je. Čika se još nije vratila.

     I sunce je otišlo negdje, zamijenili su ga oblaci. Hajde, pomislio sam, i promjena nagore je neka promjena. Trebam li napomenuti da sam još uvijek nezaposlen?

     Kruno mi je poslao rukopis, onaj što mi ga je trebao poslati u petak, pa poslao pogrešnu verziju. Bacio sam se na posao i odradio sva za nekoliko sati.

     Zazvonio je moj prijatelj Kavanski, baš u pravo vrijeme.

     Uz kafu smo mu žena i ja ispričali kako mi je, dok sam zadnji put bio u Zagrebu, komšija poslao zeta u moju baštu, s motornom pilom. Da se pomogne čovjek. I kako je pri tom vrla komšinica, izbjeglica iz Gacka, ubjeđivala moju ženu kako bašta nije naša. I kako sam ja, došavši s puta, onako s torbom, navratio do njih da pitam šta rade u mojoj bašti s motornom pilom.

     Za dvadesetak minuta, na vrata mi je došla policija, da mi kaže kako je moja jadna komšinica bila 8 mjeseci u logoru, kako je zbog moje brutalne agresije morala popiti dva leksilijuma. I to je, jadna, morala sačekati da dođe policija, da ih popije. Da se ne zaboravi.

     Kavanski mi je rekao da sam pravi pripadnik agresorskog naroda, podigao prst i dodao: Da se ne zaboravi!

     Otišli smo u najdraži nam antikvarijat, kod Dragana, na malo ljudske priče i ciganluka. Bilo još tu par mlađahnih pjesnika. Divili smo se prezimenu Sprčić. Nino je bio oduševljen prezimenom i rekao da zavidi ljudima s tim prezimenom. Onda su se okomili na moju priču izašlu u najnovijem Statusu, i oštro prekorili što sam propustio spomenuti prezime «Prčić».

     Inače, kod nas u Hercegovini se prezimena dobivaju po manama.

         Prezimena smo davno dobili, da ponovim, uglavnom po manama, ne po vrlinama ili zanimanjima. Možda zato što imamo puno vrlina, a malo mana, pa nam je mane lakše nabrojati i imenovati.

         Uglavnom se ne zovemo Kovači, Pisarevići, Zidarići, Kujundžići, Prstenovići, Šnajderi, Sedlarevići, Notarevići ili Račundžići. Nema tu ni puno bogougodnih prezimena kao što su Islamović, Bogović, Krtsulović, Svetić, Anđelović…

         Zato imamo čitavu malu kolekciju prezimena koje su nam prišili zbog nedostataka, ponižavajućih zvanja te uvrnutih sklonosti naših predaka; prezimena kao što su Čoro, Čorda i Čorović; Šagovnović, Šupljeglav, Guzin, Mutikaša, Brstina, Šutalo, Trčalo, Kasalo, Škiljević, Ubiparip, Topalović (topal-hrom), Zaguz, Škutor, Prskalo, Puhalo, Vučina, Batinić, Tojaga, Gatalo, Kožo, Klepo, Klempotić, Repović, Gačić, Prodanović, Kljako (od kljakav-sakat), Kljun, Golo, Glavović, Guzina, Puzić, Suša, Repak, Šupčev, Hrkać, Pandur, Plosko, Nargilić, Krpo, Pušić, Mučibabić, Palikuća, Balavac, Nosić, Prguda, Rupar, Voloder, Brekalo, Glavina, Prce, Tuce, Muce, Mačkić, Šakić, Kuko, Krhan, Lizde, Kisić, Lepetić, Vican, Šiljegovič, Tunguz, Oborina, Zlojo, Zlojić, Zlomislić, Sljepčević, Gluhović…

         Naši su preci, dakle, jedni druge počastili prezimenima koje kao svoj križ ili neizlječivu polnu bolest nosimo kroz život bez pogovora i spremni smo ta naša prezimena braniti do zadnje kapi krvi… Uglavnom tuđe.

           Nisam još zaspao, moram si prije toga izabrati san.

     Ali hoću, ne brinite. Kao beba.