6yka.com
Psovka - drevna mudrost Istoka
Ninoslav Mitrović  06.11.2005.

Šarenilo ljudskih dostignuća, nazvano još i kultura, pored kulturnih elemenata (jezik, umjetnost, moral, običaji, itd.) koji je čine, često obiluje i mnoštvom specifičnih pojava, koje se ne mogu svrstati pod pojam klasičnog kulturnog elementa ili jednog od njegovih dijelova, ali se isto tako ne može zanemariti njihovo prisustvo i efekat koji ostavljaju u kulturi, koliko god to bilo diskutabilno. Te specifične pojave ili fenomeni, najčešće su autohtone pojave, tj. izrođene iz same kulture, odnosno iz specifičnosti okruženja u kojem se određena kultura razvija, ili su primljene simbiozom sa nama sličnim kulturama (iz Turske, Afganistana, Meksika, sa Jupitera, itd.)
Jedan od tih fenomena današnjice, a koji fascinira mnoge koji su se nekad udarili čekićem po prstu, slomili nokat, iznervirali promašenim golom ili komšijinim lošim procentom šuta za trojku sa balkona, ili koji su se susreli sa ljubaznošću koja se emituje u busu, na šalterima, po kafanama, itd, jeste psovka, koja možda nije kulturna, ali svakako jeste kulturološka pojava.

 U pradavna vremena, sva se komunikacija se svodila na "urgh", "mmgh", "roargh" i slične glasove, pa se vjerovatno slično i psovalo (Rgrh ti majku! i sl).


Psovka je prešla viševjekovni put od mozga do jezika, gdje se zadržala i do danas u svojoj punoj veličini. Psovka, ponekad mala i bezazlena kao bubamara, a nekad teška kao betonski blok, inspirisala je mnoge talente da se oprobaju kao njeni stvaraoci u različitim situacijama i zgodama, koje donosi svaki novi dan.
Može se reći da psovka postoji otkako je ljudi, a vremenom je dobijala novu formu, proširivala se (u struku), bivala oštrija, zanimljivija, otvorena za saradnju, dostupna svim generacijama, itd. U pradavna vremena, sva se komunikacija se svodila na "urgh", "mmgh", "roargh" i slične glasove, pa se vjerovatno slično i psovalo (Rgrh ti majku! i sl). Vjerovatnije je, ipak, da se za psovke prvo koristila gestikulacija rukama, nogama, obrvama, toljagom i sl, koju je kasnije neki umni neandertalac (ili više njih) pretvarao u tečne zvukove. To su bila vremena kad je palija polako prestajala da bude sredstvo za rješavanje konflikata, a sve je više zamjenjivana gromoglasnim vrijeđanjem i spominjanjem određenih osoba u rodu. Psovka se zatim nastavlja razvijati kroz vijekove, sa stagnacijom u srednjem vijeku, koji je bio mračno doba za sve, a time i za psovku. Zatim doživljava come back u vrijeme humanizma i renesanse kad se njeguju klasični biseri starine, a za vrijeme romantizma doživljava pravi procvat i vrtoglavi uspon, koji traje sve do danas, gdje psovka bilježi više faza (blitzkrieg psovka, psihodelična, termonuklearna, sajber, itd.).

 Obično se psuje majka, sestra, otac i ostala mnogobrojna familija, Bog, Sunce, nebo, miš, patka, jež, hljeb, mlijeko, kolač, luk, pšenica i drugi prehrambeni proizvodi, TV program, kultura, noge Save Miloševića, itd.


Inače, psovku možemo najkraće definisati kao sažetu, jasno sročenu vulgarnu jezičku formu koja je upućena nekome i kojom se izražavaju različita osjećanja. Naime, psujemo kad smo ljuti, srećni, bijesni, očajni, ljubomorni, iznenađeni, raznježeni, zaljubljeni, prestravljeni, ushićeni, pri čemu se, u zavisnosti od situacije, koristi različit arsenal opsovanih predmeta. Obično se psuje majka, sestra, otac i ostala mnogobrojna familija, Bog, Sunce, nebo, miš, patka, pas, jež, hljeb, mlijeko, kolač, luk, pšenica i drugi prehrambeni proizvodi, TV program, kultura, noge Save Miloševića, itd. Koriste se i složenice, pri čemu se opsovanom predmetu obično doda priloška odredba za mjesto ili količinu, a često se doda i objekat na kojem se vrši radnja, zatim prisvojni pridjev, itd. Prema svemu navedenom, psovke se mogu grubo podijeliti na: porodične ili srodničke, prehrambene, imperativne, kosmičke, teološke, edukativne, kulturne, omladinsko-sportske, komunalne, propagandne, kombinovane, te druge vrste, obzirom da su psovke prisutne u svakoj oblasti života našega.
Na pitanje gdje se sve psuje, odgovor treba potražiti u kući koja je centar svemira i prapočetak svih vrsta ponašanja. Svi smo se mi ugledali na ukućane koji ponekad opale momački (i djevojački) iz usta, kad mlijeko pokipi, kad Švabe daju gol ili kad se cuko pokaki u cipelu. Zatim smo ta stečena znanja primijenjivali u različitim situacijama u igri, u školi, itd, a proširivali smo ih u samoposluzi, na utakmicama, na poslu, itd. Ovakvom eksploatisanju jezika skloni su svi, počev od djece u vrtićima, preko domaćica koje psuju zagorjelo jelo ili negativca u latino-seriji, do penzionera koji psuju... pa znamo svi šta.
Psuje se glasno tako da prozori pucaju, ili se promrmlja sebi nešto u bradu. Psuje se srdačno, kiselo, cijedi se kroz zube, sa širokim osmijehom, podrugljivo, dobronamjerno, otrovno, a često prećutno, pogledom, tako da kad vas neko prostrijeli očima, možete tačno da znate šta vam je i koliko opsovao. Psovka je često uzrečica pri svakodnevnoj konverzaciji, a servira se uz "Ej, zdravo!", "Pa gdje si ti ?", "Dobra ti majica." i sl.
Naš narod je (po zlu) poznat po svojoj ljubavi za ovom kulturnom tekovinom i pažljivom generacijskom prenošenju, prepričavanju, smišljanju, te konzervaciji psovke. Naše psovke su obično sočne, začinjene, masne, ljute, prepečene, krvave i izvlače se iz najmračnijih dijelova mozga i malih prstiju na nogama. Ostvarenja vrijedna pomena variraju od onih klasičnih, koja se prenose sa koljena na koljeno, iz dupeta u glavu i sl, do monumentalnih kreacija epskih razmjera, koje zavise od količine intelekta i sposobnosti imaginacije u čemu naš narod nikad nije oskudijevao. Još jedna nezgodna osobina (zar?) jeste da smo do neba religiozni, a do kostiju bogohulni, te nam nikakav problem ne predstavlja da odmah poslije uobičajenih "pomozi Bože" ili "akobogda", Svevišnjeg pomenemo u drugoj radnji, kojom psovke obiluju.
Psovka se jednostavno doživljava kao sasvim normalna stvar i ako niste njen konzument, vrlo lako vam se može desiti da postanete konzument samoće, tj. da budete izopšteni iz svih slojeva (i naslaga) društva, da vam se podsmjevaju, smatraju vas čudacima, itd.
Jer, psovka je preživjela sve: katastrofe, revolucije, ratove, proteste, utakmice, klimatske promjene, bila je njihov sastavni dio, kao i mnoštva knjiga, stripova, časopisa, ugodnih razgovora, nedjeljnih ručkova. Ostaće tu još dugo, da se prenosi budućim generacijama, možda i vanzemaljcima, kao važan ljudski pronalazak. Biće je valjda dok je kulture.


Copyright © 2006 Centar za informativnu dekontaminaciju Banja Luka. Sva prava zadržana.