Pitanje geneze javnosti u Bosni i Hercegovini, osobenosti njenog konstituiranja, oblika ispoljavanja, i konačno - njenog društvenog aktiviteta, kompleksno je pitanje – praćeno brojnim kontroverzama. Za razliku od zajednica parlamentarne demokracije, gdje se fenomen javnosti javlja ne samo kao nacionalna, vjerska i kulturološka, već i kao sociološka kategorija, javnost kao kolektivni oblik svijesti, u Bosni i Hercegovini, kako to primjećuje Asad Nuhanović, “nije konstituirana kao univerzalna i zajednička cjelina, nego uvijek isparcijalizirana poput bivstvujućih etnosa njenog podneblja.”1
Pitanje konstituiranja javnosti u Bosni i Hercegovini, suštinski je određeno pitanjem slobode čovjeka i zajednice. Kroz povijest Bosne i Hercegovine, to se pitanje uvijek u različitom kontekstu, iznova postavljalo, jer čovjek ovog podneblja i bosanskohercegovačka zajednica tokom svoje duge povijesti rijetko su bili istinski slobodni. To je osnovni razlog zašto se u Bosni i Hercegovini nije uspjela konstituirati javnost u građanskom smislu te riječi. Zbog specifičnih povijesnih okolnosti, bitno određenih konfesionalnom strukturom stanovništva, sa jedne, i dominacijom velikih sila, uz velikodržavne pretenzije susjeda, sa druge strane, uz ideološku isključivost jednopartizma konstituiranje građanske javnosti u Bosni i Hercegovini započinje sa više od dva stoljeća zakašnjenja. Doduše, bilo je pokušaja da se kristalizira kritičko rezoniranje socijalne grupe ili zajednice u različitim epohama, ali zbog sticaja nesretnih povijesnih okolnosti, stalne intenzivne ili latentne dominacije sa strane, i konačno, neslobode čovjeka i zajednice, ti pokušaji i naznake formiranja javnosti uvijek su bivali prekinuti burnim (uglavnom ratnim) događanjima.
ZAČECI KRITIČKOG REZONIRANJA
U periodu turske vladavine nalazimo najranije naznake mogućnosti za formiranje kritičkog javnog rezoniranja, i to u hanovima2, koji su postojali u svim većim gradovima u Bosni i Hercegovini.
Hanovi, kao mjesta okupljanja trgovaca i putnika, ne samo iz BiH, već i inostranstva, bili su utočište, prenoćište i odmorište brojnih putnika, centri za obrtničke i trgovačke kontakte, i konačno kao prostor javnog okupljanja imali su funkciju svojevrsnih news centara i središta političkog života. S kraja 18. i početkom 19. stoljeća, u vrijeme završetka turske dominacije u Bosni i Hercegovini, hanovi postaju mjesta okupljanja ljudi različitih opredjeljenja, od obrtnika i trgovaca do nezadovoljnika reformama turskih sultana, uglavnom političkih disidenata svake vrste. Osim društvene, hanovi tog doba, posebno Kolobara, Đulagin han, i Morića han u Sarajevu, dobijaju i neskrivenu političku funkciju3, kao stjecište nezadovoljnika i kritizera vlasti, zapravo neke vrste opozicije postojećem poretku. Osim hanova i druga mjesta poput karavan-saraja, musafirhana i bezistana, hamama, česmi, sebilja i šadrvana, služila su javnom okupljanju. U gradovima, među gradskim stanovništvom bio je popularan ulični teatar koji su priređivali glumci i zabavljači (bufoni, histrioni, stovrazi), koje u periodu osmanske vladavine zamjenjuju pehlivani. Među seoskim stanovništvom bila su popularna okupljanja u vezi sa godišnjim dobima i poljoprivrednim radovima, poput koledarskih i kraljičkih pjesama, ladarica, dodola i drugih. No, sva ova okupljanja bila su isključivo u funkciji zabave ili provođenja narodnih običaja, a vrlo malo su poticala javno rezoniranje. Nasuprot tome, poseban oblik elitističkog okupljanja u kućama bogatih građana, bilo je prvenstveno u funkciji informiranja, obrazovanja, diskutiranja i socijalizacije.
Sohbet-halve su specifičan oblik društvenog komuniciranja u BiH s kraja 18. i početka 19. stoljeća, koji se odvijao u sferi privatnosti domova, ali je nerijetko za teme okupljanja imao javna pitanja. To su bila sijela, odnosno razgovori uz bogatu trpezu na kojoj se kao poslastica služila i halva, po čemu su i dobila naziv. Ova okupljanja su imala za cilj da pokažu bogatstvo i ugled priređivača, koji je okupljanjem ljudi od pera, nauke, bogatstva i ugleda, nastojao promovirati svojevrsni elitizam. Po svojim karakteristikama o kojima svjedoči i Mula Mustafa Bašeskija4, i sam učesnik ovakvih skupova, sohbet-halve su imala obilježja evropske literarne javnosti, zapravo su bili njena bosanska verzija.
Tisak se u BiH javlja sa zakašnjenjem od dva i pol stoljeća, i to pred sami kraj turske dominacije. Prvi list “Bosanski prijatelj” koji je pokrenuo fra Ivan Frano Jukić, pojavio se 1850.godine i tiskan je izvan BiH, u Gajevoj tiskari u Zagrebu. Nedugo zatim, u skladu sa odredbama Ustavnog zakona iz 1856.god. donijetog na turskom dvoru, pojavljuju se listovi “Bosanski vjestnik”, “Bosna”, “Sarajevski cvjetnik” i “Neretva”. Bilo da ih je pokretala Vilajetska uprava, kao službena glasila, ili neovisno, listovi u vrijeme turske dominacije u BiH, pod utjecajem nacionalnih listova iz Srbije i Hrvatske, vremenom su počeli napuštati svoje prvobitno bosansko opredjeljenje, i sve više se nastojali pozicionirati kao zastupnici konfesionalnih i nacionalnih interesa.5
NEREALIZIRANE CIVILIZACIJSKE PREDNOSTI ZA RAZVOJ JAVNOSTI
U periodu Austrougarske vladavine izlazilo je 125 listova i časopisa, uglavnom kao glasila oktroirane inostrane uprave, ili sa konfesionalnim, odnosno nacionalnim predznakom, zbog čega je znatan broj listova pokrenut i izdavan izvan Bosne i Hercegovine. Jedini list bez nacionalnog predznaka koji je iniciran nakon generalnog štrajka radnika 1906. god., ali ne i tiskan, je “Radnik”. Tri godine kasnije radnici su ipak dobili svoj list Glas slobode koji je izdavan kao organ Socijal-demokratske stranke Bosne i Hercegovine, i još nekolicinu listova, rijetkih koji nisu bili nacionalno profilirani. Tisak, kao dominantan oblik javnog informiranja i utjecaja, u Bosni i Hercegovini, nije kao u drugim evropskim zemljama, odigrao ključnu ulogu u rađanju i razvoju demokratskog društva. Uzrok tome je 250 godišnje zakašnjenje B-H listova za evropskim6, ali i stoljetna strana dominacija koja je konfesionalnu i nacionalnu šarolikost naše zemlje, uvijek koristila za svoje ciljeve, onemogućavajući da se ta civilizacijska prednost realizira kao faktor napretka. Umjesto toga, multikonfesionalnost i multinacionalnost, inostrani vladari i upravitelji nad Bosnom prikazivane su kao razlog njenog zaostajanja, što je uvijek iznova išlo na ruku velikonacionalističkim projektima u susjedstvu, koji su nekad latentno, a još češće transparentno zastupali ideju podjele Bosne i Hercegovine, i provodili je u djelo sa tragičnim posljedicama. Iako nacionalno podijeljen - tisak u BiH tog vremena je ipak uspio, sa gotovo dva stoljeća zakašnjenja za Evropom, potaći neke od funkcija javnosti, doduše vrlo reducirano. Posrednička uloga tiska između države i društva, uspjela je stvoriti zametak literarne javnosti7 u BiH, ali ga zbog svoje konfesionalne i nacionalne isključivosti nije uspjela sačuvati i razvijati. Tome doduše nije išao na ruku ni splet kasnijih povijesnih okolnosti.
SUROGAT JAVNOSTI
Tokom 20. stoljeća niz nesretnih povijesnih okolnosti (balkanski ratovi, 1. i 2. svjetski rat), uklapanje u političke i državne integracije koje su se neprijateljski, ili u najboljem slučaju ignorantski odnosili spram Bosanskog pitanja, nije donio ništa dobro za slobodu čovjeka, demokratizaciju zajednice, i napokon, formiranje kritičkog javnog rezoniranja u Bosni i Hercegovini. Stvaranje Kraljevine Srba Hrvata i Slovenaca (kasnije Kraljevine Jugoslavije), donošenje Vidovdanskog ustava 1921. god. i njegovo kasnije ukidanje i zamjena šestojanuarskom diktaturom 1929.god. i Oktroiranim ustavom iz 1931.god. bila je gradacija neslobode i nedemokratičnosti, posebno za BiH. O tome najslikovitije govori podatak da je između 2 svjetska rata Bosna i Hercegovina nije imala ni jednu visokoškolsku ustanovu, i da je 73% odraslog stanovništva bilo nepismeno. U istom periodu pokrenuto je 294 lista i časopisa, ali su se tek neki uspjeli održati.8 U tom vremenu apsolutizma, diktature i terora gušen je svaki pokušaj kritičke misli. Ni u “drugoj” – SFR Jugoslaviji – pokušaji začetka javnog rezoniranja nisu bolje prošli.9 Doduše vlast je, sa najvišeg nivoa, nastojala promovirati specifične oblike javnosti – socijalističku javnost, odnosno samoupravnu javnost, koja je sa ideoloških pozicija, neargumentirano glorificirana čak i u znanstvenim krugovima.10 Drugačija, suprotna mišljenja vlasti nisu zabrinjavala, čak ni činjenica da javnost, a posebno politička javnost kao specifičan oblik javnosti u bivšoj SFRJ uopće nisu postojali.11 Postojao je surogat javnosti koji je iznjedrio jednopartizam, i on je toj nedemokratskoj vlasti služio kao maska koja sakriva neljudsko lice partije (SKJ) na vlasti.12 Također, vlast nije zabrinjavalo što do prvih višepartijskih izbora u republikama bivše Jugoslavije, nije bilo provedeno niti jedno istraživanje političkih stavova javnosti, za koju je vlast tvrdila da postoji, i to u razvijenom obliku, i u koju se, zarad vlastite demokratičnosti zaklinjala.13
LATENTNOST KAO OSOBENOST JAVNOSTI U BOSNI I HERCEGOVINI
Šanse za genezu i razvoj političke javnosti u BiH, stvorene prvim višestranačkim izborima 1991.god. uništio je pogubni rat 1992 – 1995. god. što je definitivno vratilo unazad povijesni proces oblikovanja ovog društvenog fenomena, koji je za Evropom kasnio više od dva stoljeća. Da je javnost u Bosni i Hercegovini konstituirana u naprednijim oblicima, barem pasivne, ili još razvijenije aktivne javnosti ona bi u svom dosadašnjem samorazvoju bila oslonjena isključivo na tradicionalne medije masovnog komuniciranja (tisak, radio,TV).
BUDUĆNOST JAVNOSTI U BOSNI I HERCEGOVINI
S obzirom da javnost u Bosni i Hercegovini postoji tek kao začetak u prvotnom obliku razvoja kao latentna javnost, ona će se u svom samorazvoju oslanjati kako na tradicionalne mass medije, tako i na nove, prije svih na internet, posebno forumske diskusije, koje se prenose dijelom u oficijelne kanale komuniciranja, i još više u neoficijelne u primarnim i sekundarnim socijalnim grupama. Taj utjecaj interneta na formiranje javnosti u BiH bit će još više izražen s obzirom da je u okviru mreže već zapaženo konstituiranje jednog posebnog oblika javnosti u BiH - internet javnosti. Ta ovisnost razvoja Bosansko-hercegovačke javnosti o internetu, rast će proporcionalno sa povećanjem broja korisnika globalne komunikacijske mreže. Javnost u BiH ima obilježja latentne javnosti koja nije svjesna svoje niti važnosti pojedinih društvenih pitanja. Ona je uglavnom pasivna, i nije javnost u punom značenju te riječi. Izrazito latentna javnost BiH uglavnom ne reagira na društvena zbivanja i ne pokazuje zainteresiranost za učestvovanje u rješavanju važnih društvenih pitanja. Spram većine važnih pitanja, i aktualnih problema latentna B-H javnost se odnosi, najblaže rečeno, indolentno – kao da se sve to dešava nekom drugom, i kao da se tiče nekoga ko joj uopće nije važan. Ipak, u situacijama koje su na rubu društveno prihvatljivog ponašanja, ili su prijetnja vlastitim interesima i sistemu vrijednosti koje zajednica njeguje, ta latentna javnost se budi i reagira14. Reakcije latentne javnosti usmjerene su ka otklanjanju neizvjesnosti, i mogu biti čak i burne ukoliko su ugroženi neki krucijalni interesi ili vrijednosti zajednice. Kada se ta neizvjesnost otkloni, odnosno kada postane izvjesno da vrijednosti koje su bitne za zajednicu neće biti ugrožene, ili da su njenom akcijom sačuvane, kolektivni entitet se opet vraća u stanje latentnosti. Kada će ponovo iz stanja mirovanja i prikrivenosti, javnost biti pokrenuta ka pojavnosti i aktivitetu ne ovisi samo o njoj već i o spoljnim faktorima koji ovu promjenu mogu izazvati. Istraživanja, provedena u cilju prikupljanja podataka, informacija, činjenica i saznanja o utjecaju interneta na formiranje stavova javnosti, pokazala su da je u konkretnim slučajevima novi medij internet utjecao na pokretanje latentne javnosti iz pasiviteta u aktivitet. Internet, a posebno forumske diskusije mogu doprinijeti formiranju javnog mišljenja o važnim pitanjima, i animirati javnost da iz stanja pasiviteta pređe u aktivitet, i taj će utjecaj u bosanskohercegovačkom društvu rasti sa povećanjem broja korisnika globalne virtualne agore, kako se zbog demokratičnosti još naziva internet.