6yka.com
Svega i svačega
Dejan Polimac  03.03.2006.

Otkako je Madonna ušetala na takozvane nezavisne top liste definitivno je nestala granica između mainstream-a i alternativne muzike. Situacije je danas danas takva da je biznis preuzeo sve potvrđujući staru seljacčku poslovicu- koliko para toliko muzike. To je realnost oko koje se ne vrijedi gložiti i plakati nad nekakvim umjetničkim duhom i slobodom. Prevaziđeno je to odavno i u vremenima gdje je sve postalo roba poanta je u slobodi izbora i raskoši ponude. Na tržištu ima svega pa izvolite i poslužite se. Sve se može prodati i filozofija tržišta nezaustavljivo finišira ka totalnom i konačnom trijumfu. Takva je bila i prethodna 2001 godina- bogata ponudom i uvijek nezasitnom tražnjom. Izašlo je par miliona albuma i potrošačka populacija, dezorijetisana i smučena, traži da joj se na kraju godine izbace nekakve liste pa da probere nešto što je možda promaklo. Koliko je to moguće ocijenite sami? Barem tako sam ja i dobar dio onih koje poznajem razmišljali u doba željeznog i okrutnog komunizma kada smo kupovali legalna izdanja domaćih distributera a ponekad se znalo otići i u zaostale Poljsku i Mađarsku u kupovinu nekoliko kilograma piratskih kaseta i ploča (sa pošerima unutra). Bio sam i presretan i očjan od zavisti kada bih pročtao gomilu recenzija albuma izvođca koja mi svojim imenima nisu niša značli i sve sam davao što sam imao da kupim sebi neku čudnu ploču i čujem o čemu se tu zapravo radi. Pa makar su dvije prodavnice ploča živjele od mog i džeparca sličnih tipova. Svaka nova ploča bila je doživljaj i nabaviti i preslušati svih deset najboljih sa Ritmove (najbolji ex-yu rok časopis koji je ikada izlazio) godišnje liste bio je pravi podvig. Tada se i moglu pljuvati po nekim izdanjima jer je dah punkerske generacije još uvijek bazdio negdje iz prikrajka. Bilo pa proslo.
Danas je situacija u potpunosti drugačija. Prije par mjeseci čujem na televiziji rade anketu i ispituju ljude imaju li u kući više muzičkih diskova ili gramofonskih ploča. Poslije par zbunjenih faca jedan momak rezignirano izjavljuje- ma kakve ploče i diskovi, pa ja svu muziku imam u kompjuteru.!!!! Napsteri, audiogalaksije, mp3 i ina hi-tech pomagala učinila su muziku jeftinom i dostupnijom od ičega. Što zahvaljujući mp3 kompilacijama što vođenju skromnog CD shopa preslušao sam u zadnjih 12 mjeseci više muzike nego ikada u životu. Sve je postalo dostupno i dobra zvučna kartica uz par kvalitetnih slušalica zamjenili su skupe linije sa puno svijetlećih diodica. Iz silnog izobilja nisam ni pokušavao izabrati nešto posebno već sam lijeno pregledao šta se to smatra vrijednim pažnje po izboru jos uvijek prestižnih muzičkih magazina kao sto su Rolling Stone, NME ili Spin, pa čak i televizije kakve su VH1 i MTV. Znam da ce mnogi sada reći da pomenuti mediji nisu relevantna mjerila kvaliteta već sam instrument u rukama globalnog biznisa, ali pokušajmo biti realni- uostalom, ovo je samo jedan novinarski tekst.
Na svim listama dominiraju novi album veterana Bob Dylan-a (Love and Theft), The Strokes, Gorillaz (Blur), R.E.M. , Weezer, spomene se i Bjork (Vespertine), Tool, Manu Chao, Craig David, Staind i svi ostali koji će biti kasnije spomenuti. Ukusi se podudaraju, uglavnom. Zanimljivo, na liste nisu ušli nedavno objavljeni Cypress Hill (Stoned Raiders), pa ni hiperproduktivni Radiohead nisu bas naišli na očekivani prijem iako su izdali ni manje ni više nego tri albuma. Na različitim house i techno www sajtovima sve vrvi od mnogobrojnih kompilacija i ponekim autorskim albumom i čudi me da usprkos trendovima ništa od toliko kvalitetne muzike nije našlo svoje mjesto na mainstream listama osim možda Basement Jaxx i za mene razocaravjuci Daft Punk.
Jedina pop zvijezda prošle 2001 bio je Robbie Williams i za očekivati je da će svoje prijestolje zadržati i u narednoj deceniju ili sve do smiraja svoje karijere. Momak je 2001 sebi dozvolio da postane novi Sinatra, a objavio je i dvije uvrnute ploče opasno se kandidirajući za titulu budaletine godine. Postao je toliko konstanto popularan da ljudi ne obraćaju pažnju na njega kao muzičara već su počeli da ga uzimaju za ozbiljno. Muška Madonna. Njemu uz rame stoje otprilike Gorillaz sa svojim projekt-cartoon bandom gdje, bojim se, muzika i nije toliko bitna. Trik koji je Damon Albarn izveo sa Gorillaz je jedna od najvještijih i najinteligentnijih podvala u muzičkoj industriji ikada urađenih i neko će zaista morati da se dobro potrudi da ga zasjeni. Gorillaz album nije ništa drugo nego uspio pokušaj da se sastavi kompilacija najboljeg od sve muzike u poslijednjih 20-ak i kusur godina a da se istovremeno publika i štampa onemoguće da se koncentrišu na bilo što drugo osim na muziku i te likove iz crtaća, precrtane imidže pop i rok zvijezda kojih više nema. Klinci obožavju crtaće, a odrasli Alburna shvataju kao ozbiljnog umjetnika. Uspjelo, nema šta.
Druga velika stvar u 2001 jeste 182727 album Bob Dylana posvećen ljubavi i životu kao i 182726 njegovih albuma objavljenih u prošlih 100-njak godina. Dylan se rutinerski odlučio da sam malo truda pokuša da otpili konkurenciju i mnogi tvrde da je u tome uspio (ja ne znam- nisam to mogao slušati toliko "duboko"). Njegov primjer slijedili su Mick Jagger i Paul McCarthney obajvivši sasvim nepotrebno nove ploče sa jedinim ciljem da zgrnu jos malo para na svoje enormne bankovne račune. Vjerujem da im treba jer Jagger treba da plaća račun za jos jednu divlju noć u skupom brazilskom hotelu (alimentacija) a McCartney se u društvu manekenke oporavlja od šoka poslije smrti voljene mu Linde, sigurno uz nove zahtjeve. Čovjek je, vjerovali ili ne, zaradio skoro 800 miliona engleskih funti od onih silnih pjesmičuljaka kao što su Yellow Submarine i ostale brojalice. Nije mi jasno šta se dogodilo sa Stingom ali su zato veliki i legendarni Pink Floyd objavili novi i to dupli album sa svojim NAJVEĆIM HITOVIMA pomiješanim sa par nikada objavljenih pjesama koju su, siguran sam, prije 20 ili 30 godina jednoglasno proglasili smećem. Sada se i to isplati prodati i zadovoljiti fanove koji ce slijepo i poslušno čekati slijedeći Božić kada će isti bend objaviti još jednu kompilaciju čiji naslov samo mogu da nagađam. Npr, Pink Floyd piju sok u hodniku i ćaskaju, ili, Pink Floyd kasne u studio pa tonac dosadno zijeva (5CD box set). Ljigaviji od njih su samo Smashing Pumpkins koji su objavili dupli Greatest hits album i podsjetili javnost da su se raspali prije tri godine ali da je ta vijest jos uvijek aktualna i da svi mi koji smo nekada voljeli (a kasnije zamrzili) Siamesse Dream moramo i dalje kupovati njihove ploče jer to tako mora biti i tačka. Corgan se čak uspio ugurati i na zadnji album New Order-a (Get ready) mada ne vidim smisao takve saradnje i važno je spomenuti da njegovo prisustvo nije imalo uticaja na izniman kvalitet albuma. Standardno dobro za New Order što nije ni čudo kada album spremaju po par godina. Čak i su meni omiljeni The Cure obajvili bespotrebno Greatest Hits 2CD izdanje koje donosi standardni set njihovih hitova uz nekakve akustične verzije. Siguran sam da su nešto zaradili pred definitivnu penziju.
Po gašenju Smashing Pumpkinsa njihovo mjesto pretenduju da zauzmu Radiohead prebacujući naglasak sa svoje kvalitete na kvantite izdanja. Vrijeme ce pokazati ispravnost njihove odluke jer bojim se da između svojih ploča ne ostavljaju dovoljno vremena da se tako teška muzika presluša na miru. Ipak su po Spinu zauzeli visoko drugo mjesto sa Amnesiac albumom počinju da žive od stare slave isporučujuci muziku u koju teško da i sami imaju povjerenja.
Mlade nade ali teško i zvijezde, The Strokes, pojavili su se usred NY sa jednom od najretro ploča u protekloj deceniji i ostavili snažan utisak (mada ne znam zbog čega) neizostavno me podsjećajući na Kula Shaler i njihov uspjeh i propast u kratkom vremenskom razdoblju. Uradili su visoko stilizovan album prepun jasne i očigledne Velvet Undergroung/ Stooges fuzije i uz neonarko imidž obmanuli javnost kao da vrijeme gitarističkih heroja iz osamdestih nije prošlo. S njima rame uz rame koračaju Weezer svojim ovogodišnjim standardno dobrim albumom pogotovo u Americi gdje su isti još jednom potvrdili svoj status dobrih momaka i miljenika kako publike tako i novinara. Kada smo u Americi, valja spomenuti još i album Strange Little Girls od Tori Amos koji donosi nekoliko zaista čudnih obrada i očekivano mračnu i iskreno rečeno totalno sjebanu atmosferu. Amerikanci se dalje hvale i albumima bendova kao što su Tool i Slipknot čija se muzika temelji na zanimljivoj opasci "bolje kao Led Zeppelin nego kao The Smiths" i na momente energetskom naboju kakvo je još odavno imala stara neprežaljena Sepultura. Uz još masu nekakvih country i neocountry izvođača čija nam imena malo znače, ponegdje se spomenu i odlična Macy Gray sa svojim drugim albumom koji jasno trasira njen put ka masnijoj i prljavijoj fuziju soula i funka te neizostavnim viskom kilograma, tako da Macy sa nevjerovatnom Erykah Badu sigurno preuzima pozicije koju su držale velike dive Sarah Vaughan i Aretha Franklin. Amerikanci puno nada polažu u svoje nove nade POD predstavljajući ih kao rodonačalnike novog heavy metala, a nasuprot njima u 2001 najproduktivniji i najkreativniji bili su hip hoperi izbacivši izuzetnu količinu dobri albuma od Guru's Jazzmatazz preko Missy E Eliot, sve do Wu Tang Clan-a, Jay Z, Method Man&Redmana, De La Soul-a, Cypress Hill, Jill Scott i Mary J Blidge koju su više soul ali nema veze.
Od muzike izvan njihovog kontinenta sviđaju im se australijski The Avalanches sa svojom čudnom pločom ili kolekcijom od 900 različitih semplova, globalni Manu Chao i islandska diva Bjork. Upravo Bjork je svojim poslijednjim Vespertine albumom postala široko prihvaćena što je manje posljedica kvaliteta istog, a više njenog prethodnog rada i kanske nagrade. Bjork je danas internacionalna zvijezda i faca koju obavezno morate pozvati na party, ona je ikona koju postoju i svi njeni postupci i radovi danas moraju dobiti pozitivnu kritiku. Neka, zaslužila je. Manu Chao, ultimativna multietičnost od čovjeka slijepo se drži Mano Negra tradicije i nastavlja da snima neke smjesne ploče toliko simpatične da im je teško odoljeti. U osnovi, to je zarazna latino muzike malo zamazana rok tradicijama i punk stavom ali ipak dopadljiva. Nešto ga ne vole protivnici globalizacije jer svojom je muzikom zaradio dosta para navodno zloupotrebljavajući sirotinju u glumeći istu. Čule su se i suprotne informacije ali sve je to marketing, dobar ili loš svejedno je.
Spomenuti The Avalanche, ili australijski Chemical Brothers, bolje su prošli u matičnoj im Engleskoj nego u vlastitoj zemlji pa ih je NME plasirao veoma visoko na svojoj godišnjoj listi. Englezima su najbolji The Strokes i sada mi svi njihovi pokušaji ustoličavanja novih nada i obećavajućih bendova izgledaju smiješni i očajnički. Zato su na sigurno drugo mjesto stavili novi Spiritualized koji nisam stigao dobro ni preslušati ali sam primjetio nekoliko sjajnih gospel motiva. Lista im je prošarana pristojnim brojem hip hop izvođača većinom već spomenutih u ovom tekstu a i u 2001 nisu mogli bez njima svojstvenih bendova kao što su odlicni Coldplay, Gorky's Zygotic Mynci, Ash, Travis, Stereophonic i slicni bendovi koji su i široj publici postali poznati po jako dobrim singlovima. NME podržava i ono što rade Gorillaz, Radiohead pa čak i Nick Cave iako bih vam ja preporučio da se sa Cave-a prebacite na Mišu Kovača ako već volite takve tragičare i gubitnike. Mišo je danas autentičniji od Nikole.
Na kraju krajeva, obično krajem godine, pred katolički Božić, na zapadu izlazi najveći broj novih albuma i nepošteno je iste izostavljati sa lista ako i te liste nekome nešto i znače. Ovo je bio samo kratak osvrt na kap u moru svega što je prošle godine izašlo i ako šte nešto propustili smatrajte da to nije ni važno. Ionako sam cijele godine slušao nekakvu starudiju.

Copyright © 2006 Centar za informativnu dekontaminaciju Banja Luka. Sva prava zadržana.