6yka.com
Privatizacija i kultura
Boris Divjak  03.03.2006.

Svojinska transformacija

Tranzicija sa svojim specifičnostima otvara brojne bulevare korupcije, koji nisu trasirani u zemljama tržišne privrede. To se prije svega odnosi na samu svojinsku transformaciju, pri čemu većina dominantnih državnih subjekata mijenja titulare, a neke od javnih službi i institucija ili prestaju da postoje, ili to nastavljaju u bitno izmjenjenom obliku. Koliko je korumpirana polazišna faza, tako je bitno njeno suzbijanje i u prelaznoj fazi, ali i pozicioniranje pojedinačnih institucija i zakona po obavljenoj tranziciji.

U Bosni i Hercegovini su malobrojne snage koje podržavaju radikalne ekonomske reforme, a prije svega privatizaciju i dominaciju privatne inicijative, već se kroz svoje etatističke težnje ustvari opiru tranziciji, nerijetko iz ličnih ili elitističkih interesa. Prezentovanjem ovakve politike unutar nacionalnih strateških okvira, definišu se ključne političke odrednice većine vladajućih garnitura od Dejtona na ovamo: nacional-socijalističke partije s dogmatskim kronizmom. Pod takvom vlašću na svim stranama, BiH je propustila pet godina predviđenih za tranziciju, pored još skoro pet ratnih, čime je dodatno unazadila svoje građane; spoljni dug i trgovinski deficit povećala; a umanjila jedino realne vrijednosti privrednih subjekata i ekonomskih potencijala. Jaz između siromašnih i sve uže niše sve bogatijih elita, porastao je uz dodatno međunarodno zaduživanje, koje je većinom finansirala bh. dijaspora i donatorska zajednica, praktično subvencionišući rastuću korupciju, tj. kriminal.

Otpor promjenama

Povlašćeni položaj preduzeća u državnom vlasništvu i nelegalne koristi koje time ostvaruju kako njihovi direktori, postavljeni po osnovu partijske pripadnosti, tako i te iste političke partije, koje se time finansiraju, već na personalnom nivou odbacuju svaku sklonost promjeni ovakvog stanja. Dalji interesi koji se ostvaruju kroz namještene tendere, licitacije, subvencije, kredite koji su ustvari nepovratne finansijske injekcije itd. čine privatizaciju manje atraktivnom i neizvjesnijom opcijom.

Dijagnostička studija Svjetske banke se detaljnije bavila navedenim fenomenima, pa tako podaci iz 2000.g. ukazuju da je oko 2,5% od ukupnog prometa državnih preduzeća prebacivano na račune političkih partija koje su i postavile rukovodstvo. Prethodne pretpostavke potkrepljuje i naredna statistika iz istog izvora. Za razliku od privatnih preduzeća, od kojih je oko 28% potpisivalo ugovore sa državnim institucijama, više je od pola velikih državnih preduzeća sklapalo takve poslove. Subvencije je primalo 76% državnih, i dvostruko manji broj privatnih firmi. 27% prihoda velikih državnih subjekata dolazi od prodaje javnim institucijama, dok su privatnici opet značajno manje orjentisani ka državnom sektoru. Na javne tendere izlazi skoro pola državnih preduzeća i manje od 20% privatnih, pošto se unaprijed zna da je konkurencija nelojalna i da su državna preduzeća favorizovana (najveći broj odgovora upravo ovo navodi kao razlog za neučešće). Privatnici moraju više i češće da podmićuju da bi se pozicionirali na tržištu, čime se kako stvara otežano poslovno okruženje po njih same, tako i destimuliše bilo kakav razvoj i jačanje privatnog sektora.

Ovakvi nas pokazatelji navode na slijedeće zaključke: privatizacija postaje moguća, samo u trenutku kada same političke elite dožive tranziciju i iznađu moduse da veći nelegalan profit ostvaruju tim putem, nego kroz sadašnje iskorištavanje državnih resursa. Objektivan trošak pri tom im čine pritisak javnosti i međunarodne zajednice, Sporost u izgradnji kapaciteta elite da korist crpe iz same svojinske transformacije, uslovila je produžetak agonije kroz državno vlasništvo i sukob interesa, nepotizam i kronizam koji su bili zastupljen dominacijom nad privredom i državnim subjektima.

Direktne konsekvence ovakvo krajnje neodgovornog i strukturno destruktivnog ponašanja bilo je sputavanje razvoja privatnog sektora, marginalizacija bilo kakve privatne inicijative, kontinuirano skidanje aktive sa bilansa stanja državnih preduzeća i njihovo siromašenje, obezvrjeđivanje državnog kapitala i samim tim i bezsvrsishodnost procesa privatizacije.

Daleko dramatičnije, dugoročne i indirektne posljedice su: spriječavanje ulaska svježeg kapitala, gubitak drugih tržišta za domaće subjekte, kranje nepovoljna poslovna klima u zemlji, neulazak stranih investicija, neinteresantnost bh. tržišta, otpuštanje radne snage i zatvaranje proizvodnih pogona, paraliza privrednog sistema, odliv mozgova i odlazak mladih ljudi iz zemlje, te siromašenje građana koji su u krajnjoj instanci finansirali ili će tek kroz poresku politiku da finansiraju navedene gubitke. Dakle, troškovi su višestruki, ali što je najvažnije neće se moći sanirati u kraćem vremenskom periodu, već onom mjerljivom generacijski.

Proces privatizacije

U trenutku kada se stekla dovoljno velika korist od iscrpljivanja državnih preduzeća i kada je domaća i međunarodna javnost izvršila dovoljno snažan pritisak da se s reformama ipak krene, korist od privatizacije kao i trošak njenog odlaganja prevazišli su tadašnju korist od produžetka monopolističke pozicije, koja je opadala svakim danom njenog obezvređivanja. S druge strane, rapidno su se proučavale tranzicijske zakonitosti i načini sticanja vanrednih profita ovim putem. Time je privatizacija mogla da počne. Akteri su ostali isti i uglavnom se ogledaju u političkim partijama, sa svojim isturenim pojedincima, koji sada preuzimaju teret kronističkog finansiranja u prelaznom periodu, sa doduše neizvjesnim završetkom.
Nakon što se izgubilo više godina u odabiru modela privatizacije, koji je najmanje bitan faktor u obezvređenoj privredi, stavljanjem preduzeća na tzv. stratešku listu, njihova vlasnička transformacija ponovo je odložena na neki vremenski neizvjesan period. Masovna privatizacija, putem vaučera i sertifikata, samo je slila bezvredan titular u privatizacione fondove, tj. do građana. Moglo bi se čak govoriti i o negativnim vrijednostima, tj. privatizaciji duga. Neke manje firme su direktno prodane na licitacijama, u kojima su učestvovali isključivo pojedinci koji su dotada stekli izvjesan kapital. Međutim, tranziciji ne treba gledati u zube, pa tako niti polagati mnogo pažnje na porijeklo kapitala, jer je osnovni cilj ipak izvršiti privatizaciju, čime i ojačati dominaciju privatnog sektora, te pokrenuti privredu i ekonomski rast. Neizbježno je da će se pritom pojavljivati kapital sumnjivog izvora, koji je često stican i na tuđoj ratnoj muci i/ili dodatnom siromašenju već ugroženih slojeva stanovništva, ali je i takav kapital bolje aktivirati u zemlji, nego ga prepustiti privatnim off-shore računima. Ovakva pretpostavka nipošto ne isključuje bilo čiju odgovornost u sticanju ovakvih dobiti, niti stimuliše pasivnost sudskih organa oko njenog ispitivanja.

Tzv. strateška preduzeća postaju ona koja su ili profitabilne monopolističke komunalne usluge, kao npr. telekom, ili cash-cows (tzv. kapitalne 'krave muzare') poput pivara i hotela s jedne strane, a s druge industrijski giganti koji su odavno izgubili tržišta, čija je čitava radna snaga na 'listama čekanja' odnosno de facto nezaposlena. Za ove posljednje, izvršna vlast u strahu od socijalnih nemira, a time i izbornih poraza, odluku o likvidaciji prepušta skupim stranim konsultantima, prebacujući odgovornost na druge, strane institucije, a abolirajući sebe. U toj grupaciji, doduše postoje i neki konglomerati čije će restrukturiranje dovesti do odvajanja malobrojnog zdravog tkiva, s ekonomskom budućnošću, što predstavlja realnu opasnost po takva obećavajuća jezgra, ukoliko njihova privatizacija nije strogo kontrolisana i nezavisno praćena, jer bi takve firme mogle da podijele sudbinu profitabilnih strateških preduzeća. A ona je slijedeća: nakon što dužeg odlaganja privatizacije i kontinuiranog crpljenja višestruke koristi od ovih subjekata, preko politički postavljenih upravnih odbora i direktora, na red dolazi i prodaja. Međunarodni tenderi, javne prodaje i sl. često su samo maska za već postignut 'dil' u kom su poznati procenti mita, uslovi menadžerskog restrukturiranja (tj. zadržavanje nekih kadrova na određeno vrijeme), razni transferi na privatne račune 'dil-mejkera' i poslovanje takvih subjekata nakon privatizacije.

Stoga ne čude novinski napisi o niskim prodajnim cijenama, netransparentnom praćenju višegodišnjeg procesa dokapitalizacije, novog zapošljavanja itd. Garancije da će se privatizacioni projekti zaista i osvariti, minimalne su i nestabilne. Sporenja oko same prodaje, koja nerijetko završavanju i na Ustavnom sudu, govore o masovnim neregularnostima, netransparentnosti procesa i najasnoći pravila transformacije. Sve ovo, opet strukturno, udaljava potencijalne strane investitore, a na BiH baca stigmu krajnje nesignurne, korumpirane i poslovno nepovoljne sredine, što uz već poznate probleme malog, iscjepkanog i siromašnog tržišta, građane opet na duži period odvaja od održivog ekonomskog rasta.

Sud javnosti

Ispitivanje Transparency International BiH iz 2002. g. pokazuje da su ti isti građani upravo visoko svjesni navedenih problema i štete uzrokovane ovakvim rukovođenjem privatizacije. Iako niti jedna tranzicija nije mogla da udovolji svakome i da se širi slojevi nađu zadovoljnim njenim tokom, gradacije ipak postoje. BiH je tu izgleda stala rame uz rame sa najlošijim primjerima svojinske transformacije. Na pitanje kako bi ocijenili dosadašnji tok privatizacije 86,3% stanovnika Republike Srpske izjavilo da je privatizacija veoma ili uglavnom neuspješna, dok je u Federaciji BiH 70,8% do iste te mjere nezadovoljno. Ovo govori i o tome da je političko rukovodstvo RS u kritičnim trenucima bilo pod manjom lupom javnosti i korektivnog faktora zvanog međunarodna zajednica, te da su shodno tome i rezultati bili značajno lošiji, što se odrazilo na povećano nezadovoljstvo građana.

O tome koliko je bilo korupcije u dosadašnjem toku privatizacije, govore slijedeći podaci. U FBiH samo 6,3% izjavljuje da nije bilo korupcije, dok je u RS taj procenat svega jedan. Iz ovog se podatka vidi koliko je malo učinila vlast na obje strane da građanima približi proces privatizacije, da ih upozna sa rezultatima i da - što je najvažnije - eliminiše korupciju iz istog. Zaista je poražavajuće po vlasti kada samo 4,5% ljudi vjeruje da je privatizacija bila regularno provedena.

Interesantno i statistički relevantno jeste sagledati razlike u radnom statusu ispitanika koji su odgovarali na ovo pitanje. 84,8% zaposlenih u privatnoj firmi uočava korupciju, dok je taj broj među radnicima državnog preduzeća niži - 77,2%. Ovo nas dodatno upućuje na privilegovan položaj državnih preduzeća i poteškoće sa kojima se susreće privatni sektor, a koji ih, posmatrajući privatizaciju spolja, lakše uočava. Radnici u državnim subjektima, skloniji su ili prikrivanju korupcije ili njenom 'sudbinskom' prihvatanju, nego privatnici, koji su ionako dosad poslovali u relativno težim uslovima i mnogo su osjetljiviji na korupciju.

Izvjesno je da je u tako visoko korumpiranom procesu privatizacije bilo stvaranja vanrednog profita i da je on imao i svoju adresu. Interesantno je da se građani opredjeljuju za same direktore državnih preduzeća, vjerovatno svjesni političke sprege u kojoj se ovi nalaze. To je i potvrda svih pretpostavki, novinskih tekstova i istražnih postupaka, koji navode na to da su državni direktori vršili tzv. spontanu privatizaciju, tj. obezvrijeđivali državni kapital, kako bi mu smanjili cijenu i time stvorili uslove za njegov otkup od strane unaprijed poznatog kupca, ili eventualno doprinjeli njegovoj likvidaciji, nakon što su sve opcije eventualne rehabilitacije iscrpljene. Preduzećima i bankama dovedeni na ivicu propasti, sa velikim finansijskim dubiozama i dugovima, preostaju tri opcije: a) budžetska sanacija (o trošku poreskog obveznika), pa onda prodaja; b) prodaja po obezvrijeđenoj cijeni; ili c) likvidacioni postupak. Najdirektniju korist i rukovođenje čitavim postupkom koje je firmu dovelo u taj položaj, imao je upravo direktor preduzeća, koji je to činio za svoju korist i onu uže grupe, koja je lobirala za njegov dolazak na dato mjesto. Direktnu štetu i posljedice neće snositi oni, već mnogo šira grupa - građani.

Da su manipulacije bile moguće i kod tzv. nezavisnog posrednika u prodaji državnog kapitala, tj. agencijama ili direkciji za privatizaciju, potvrđuje 26,7% ispitanika. Izvjesno je da su apsolutno i relativno odlično plaćeni službenici ovih institucija, bili u poziciji da pregovarajući uslove prodaje, istovremeno vrše lobiranje kod institucija izvršne vlasti u korist ovog ili onog potencijalnog kupca i da im je upravo takav jedinstven i zaštićen položaj omogućio stvaranje dodatne nelegalne koristi. Ovakvi posrednici imali su pristup i povjerljivim i privilegovanim informacijama, koje su mogle naći put do privatizacionih fondova ili direktnih kupaca, što zakonski nije bilo adekvatno regulisano u BiH. Nedostatak etičkih kodeksa, nepotizam, te ponovo partijski kronizam, opravdano je svrstao agencije za privatizaciju na drugo mjesto po korumpiranosti vezanoj za privatizaciju.

Funkcioneri entitetskih vlada i ministri su treći sa oko petinom odgovora. Neprikosnovena pozicija krajnjeg tumača privatizacije, prodavca državnog kapitala i arbitra u pregovorima, pozicionirala ih je adekvatno za okorišćavanje ovim procesom. Oni su još jedna karika u partijskom lancu, koji je neophodno zatvoriti da bi se nesmetano mogle provoditi različite mahinacije u transformaciji. Nedostatak transparentnih mehanizama i odgovornosti ovih lica prema biračkom tijelu između dva izborna kruga, omogućio im je direktan uticaj na tok privatizacije, a korist slivao u unaprijed određenom omjeru na privatne i partijske račune. Ništa posebno specifično za BiH, tj. postupak poznat u svim tranzicijskim zemljama, a ponovljen po još jedan put na ovim prostorima.

Slični su razlozi i u Savjetu ministara BiH, koji iako ne sa direktnim nadležnostima nad privredom, privatizacijom i unutrašnjim poslovnim okruženjem, zadržava sve partijske veze i uticaj, te time stvara korist i za više funkcionere zajedničkih organa.

Moralnost privatizacije

Moralni stavovi građana uglavnom su prošli na ispitu. Većina se ne slaže s tvrdnjom da je korupcija neminovna u procesu privatizacije. Drugim riječima, većina nije spremna da toleriše bilo kakav vid korupcije koji je vezan za taj proces. Ovo otvara vrata za aktivnosti vezane na povećanje transparentnosti u privatizaciji i donošenje kako preventivnih, tako i represivnih mjera za spriječavanje, odnosno kažnjavanje svih neregularnosti, a iste će lako mobilisati javnost BiH. Tek oko 30% građana spremno je ili donekle spremno pomiriti se sa korupcijom kod privatizacije i živjeti sa njenim konsekvencama.

Daleko je važnije da 31,8% uopšte ne drži da bi privatizaciju svakako morala da prati korupcija, a još 24,9% njih se uglavnom ne slaže s tom tvrdnjom. Ohrabrujuć je i podatak da su razlike u stavovima među građanima oba entiteta statistički zanemarive, tj. da po ovom pitanju razmišljaju podjednako.

Statistička iznimka jedino postoji kod finansijski situiranijih pojedinaca, gdje se dvostruko više građana s mjesečnim prihodima preko 2.000 KM potpuno ili uglavnom slaže s neminovnošću korupcije u privatizaciji, u odnosu na one s primanjima ispod 149, odnosno tek trećina s prihodima između 150 i 249 KM. Međutim i ovaj pokazatelj je u skladu s opštim trendom da korupciji manje poklanjaju pažnju bogatiji, jer ih manje pogađa (ili im čak i odgovara u krajnjim slučajevima), dok ona više pogađa siromašne. Kako u privatizaciji, tako i uopšte, potvrđuje se pretpostavka da korupcija siromašne čini još siromašnijima, a bogate još bogatijima.

Evidentno je ipak da je javnost ogorčena dosadašnjim tokom procesa privatizacije. Građani su nezadovoljni postignutim rezultatima i napretkom, tj. izostankom istih. Osuđuju sticanje protivpravne koristi i veoma su svjesni i obaviješteni o tome ko do nje i kako dolazi. Željni su preventivnih mjera, a podržaće i svaku akciju kažnjavanja nelegalnih radnji vezanih za privatizaciju. Takođe, pažnju treba obratiti i na mogućnost da će dosadašnja dešavanja rezultirati obeshrabrivanjem građana po ovom pitanju i eventualnom gubitku podrške samom procesu, što bi moglo da ima vrlo negativne posljedice i po samu tranziciju, a što je opet velika strukturna opasnost. Svako povećanje transparentnosti procesa privatizacije mora da prati i snažna medijska kampanja koja će mobilisati kritičnu masu podrške procesu ekonomske tranzicije uopšte. Ovi nalazi navode na zaključak da bi monitoring procesa privatizacije trebalo povjeriti nezavisnim mehanizmima, tj. građanima samima, preko njihovih udruženja, tj. nevladinog sektora.

Potrebno je u narednom periodu izvršiti temeljitu nezavisnu analizu procesa privatizacije, te da se uz odobrenje zvaničnih institucija koje rukovode tim procesom, pokrene monitoring privatizacije, koji će se prezentovati entitetskim Savjetima za privatizaciju, uz istovremeno obavještavanje javnosti. Svaki manjak transparentnosti, a posebno nepridržavanje pravnih normi i procedura mora naići na hitno presretanje aktivnostima Savjeta, kao vrhovnog tijela za provođenje privatizacije.

S tehničke strane, potrebno je svim potencijalnim investitorima obezbjediti ravnopravan pristup informacijama u skladu sa tenderskim, javnim procedurama privatizacije, kao i nadgledane kontakte s Agencijom prije podnošenja ponuda. Instrument za monitoring, npr. NVO ili ekspertska grupa, koja je odabrana za tu svrhu, mora nadgledati potpisivanje završne tenderske dokumentacije, podnošenje ponuda i njihovo otvaranje, kao i evaluaciju i odabir. Taj tim treba da je uključen i u predstojeće pregovore sa potencijalnim kupcem, sve do postizanja krajnjeg dogovora. Uz apsolutnu obaviještenost javnosti, zagarantovan je napredak i kvalitetnije izjašnjavanje građana po pitanjima procesa privatizacije.

Copyright © 2006 Centar za informativnu dekontaminaciju Banja Luka. Sva prava zadržana.