JABUKA

Adija sam upoznao kao klinac, u skautima. Zajedno smo položili sve one testove: gladovanje, snalaženje u prirodi, paljenje vatre bez šibica i ostalo…
Odavno već nismo klinci, ali skauti smo i dan-danas.
Opet skupa gladujemo, tragamo za najzaklonjenijim izvorom vode u gradu, ložimo vatru bez drva, i baš kao i danas trudimo se da pređemo s jednog kraja Sarajeva na drugi i prosto - ostanemo živi. Adi je volio pričati, dugo i zanimljivo, a ja sam ga svaki put slušao pažljivo i zaneseno.
- Znaš da postoji neki grad, ne mogu se sjetit kako se zove, al čini mi se da je negdje u Makedoniji – Domovini Sunca, na čijem se glavnom trgu nalazi spomenik jabuci. Da, da, kod nas ljudi dižu spomenike narodnim herojima, i ni dvije generacije golubova se ne stignu pokakiti na njih, a već im ramena dobiju novu glavu, ko u Transformersima.
A jabuka je nakon svakog rata ista, nekad rodi slabije, doduše, ali nije neprijatelj nijedne strane, stoji mirna i neokrnjena u centru onog trga, kao što normalno kroz centar protiče rijeka pa nikom ne padne na pamet da joj svake godine preusmjeri tok…
Ovaj je put bio izuzetak. Nisam mogao pratiti nit njegove priče, znao sam da do kuće moram smisliti šta da kažem svojoj ženi, kako da joj odgovorim na priču koju ovih dana stalno slušam.
A priča kaže da je njen djed živio trideset godina u Sloveniji onako ko u dječijim pjesmicama: kućica na selu, voćnjak s jabukama, kućerak za psa i šarov u njoj, kokoške i pilići, i sve ono što mi u Sarajevu nismo imali ni u miru…
Adi kao da nije mario što ga ne slušam…
- Evo vidi ove jadne pisce što su im oskrnavili spomenike. Sumnjam da je iko od njih zastupao ideju jedne od zaraćenih strana, pa ni u ona vremena dok su strane još i postojale, dok je rat stvarno bio ko remi. Svi vučemo, svi bacamo, svi slažemo i sklapamo, al ko prvi handira, njegova je lova, i tu boga nema...
Iz dana u dan ponavljala mi je da odemo, da joj je neki rođak sam u toj ogromnoj dedinoj kući, da će nam srediti transport, da se izvučemo.
I nikako nisam znao šta da joj kažem.
Da joj kažem da ide sama, da ostavi mene ovdje da bi se imala kome vratiti, kome donijeti vreću crvenih jabuka iz daleke Slovenije?
Da joj kažem da bude odrasla, da sluša sebe, ne mene, jer ja nikad neću otići, jer je eto ovaj Adi samo jedan od milion razloga zbog kojih to ne želim?
Nešto sam morao smisliti mada sam znao da će je boljeti, da će plakati, da će stezeti kragnu majice oko vrata nemirnim prstima.
No ovako više nije išlo…
A Adi je mirno nastavljao o piscima…
U mojoj ulici je nekad živio onaj pisac, onaj dječiji, ne mogu se sjetiti kako se zove, al moj Amar ga čita za lektiru. Odmah na početku, s prvim konvojem otišao je; šta misliš, možda će njegovu glavu stavit na ova ramena, ovdje. Pa kad se nekad vrati u grad, da pokaže sinu gdje mu je otac rastao, možda sretne svoju vlastitu glavu u gradu koji je umirao dok je on živio.
Sve je bilo odveć glupo…
Neće me slušati. Znam da neće. Ne bih ni ja nju. Odavno se već ne slušamo, odavno ne svađamo, ne prepiremo. Kako je ovo počelo izabrali smo tišinu kao sredstvo komunikacije.
Ona ne želi da vjeruje da ima neko ko ratne 1993. neće da iskoristi priliku da ode iz grada u kojem dnevno poginu desetine ljudi, tek tako, hodajući gradom, noseći vodu, igrajući se pred zgradom.
Ona ne želi da vjeruje, a ja više ne želim da je pokušavam ubijediti, želim samo da ode, da me ne grize savjest desi li joj se nešto.
Adi je nastavljao, baš kao da je posve svjestan besmislenosti mojih pokušaja da na putu do kuće smislim monolog koji moja žena neće ni pokušati saslušati.
- Vidiš, prijatelju, ja ti nikad nisam znao ko je bio Boško Buha, ni sestre Ditrih. Znao sam jedino za Valtera, i to preko filma, i volio sam ga, jebeš ga, zbog one čuvene Das ist Valter. I misliš da će moj Amar znati za neke ljude koji možda baš sad krv liju po Žuči. Neće, prijatelju, neće, jer imena se zaboravljaju, ja eto pojma nemam kako se ti prezivaš, al meni si heroj, i ne moraju ti golubovi israt glavu da bi to stvarno bio.
Na momenat me zbilja pokolebao. Po prvi put od kad je počeo pričati. Sestra mu je poginula u Miskinovoj, u onom redu za hljeb. Sreo sam ga tek mjesec dana nakon toga, u ratu se nije kao u miru odlazilo na žalost u kuću u kojoj je neko stradao. Bio bi to začarani krug, jer kada bih ja s Kovača krenuo njemu na Otoku na žalost, on bi gotovo sigurno potom išao mojima na Kovače na žalost. Sreo sam ga tako nakon mjesec dana, posve slučajno, i sve mi je bilo jasno. Sve i da nije ništa rekao, sve bi mi bilo jasno. A rekao je. I dan danas se sjećam: Noć prije bila je jebena mjesečina i ja uzeo čitat Alana Forda. Evo glavu mi odvrni ako nisam dvadeset brojeva pročito. I zaspo tek oko tri ujutro, oči me bolile od naprezanja. A bila moja reda da idem po kruh. Ona ustala i valjda me budila, pa kad sam joj reko kad sam zaspo, otišla ona. Prijatelju moj, nije ona poginula ni za kakvu domovinu, ni za kakve granice, ni pretke. Poginula je za doručak koji sam ja trebao donijeti, a nisam zbog Alana Forda, zbog jebenog Alana Forda.
Razumio sam ga. Bio je gnjevan što njena glava nikad neće naći pogodna ramena da se na njima pokaže generacijama osnovnoškolskih ekskurzija i historijskih sekcija.
Bio je gnjevan jer je znao da heroja nema, ni ideala, ni snova. Samo mrtvih, zbog Alana Forda, zbog mjesečine, zbog pokvarenog budilnika, zbog ko zna čega...
A on nije stajao. Kao da više ni ne priča meni, ako je ikad i pričao.
- I kako god skontaš, poenta ti je u onoj jabuci. Ta jabuka hrani cijelu tu čaršiju, majke ne doje djecu, već im u gazi gnječe jabuku od rođenja. I tamo nema ni Boška, ni Valtera, ni nekog mog vršnjaka sa Žuči. Nije što tamo niko nije trpio, što niko ne vrijedi, što niko nije zaslužan za ovo ili ono. Već možda baš zato što takvih ima mnogo više no mjesta na tom malom trgu. A jabuka je ono što ih veže, jabuka je svevremenska.
Vratio sam se Mikici.
Šta god da kažem, ona će uraditi po svome. Neće otići, znam je, predobro je znam.
Neće otići ne zato što ne želi, već baš zato što je boli. Boli je što više nismo oni mi od prije, boli je što vidi da je centar mog života ostao prazan, ogoljen, što nje više nema tu. I baš zato neće otići. Ostat će da bi mi otežala stvar. Ostat će da sa svakom detonacijom spomene dedin plac, veliku kuću, voćnjak, psa i kokoške, da spomene taj daleki mir samo da bi ovaj moj dobrovoljno trpljeni rat učinila što težim.
Približavali smo se jednoj od opasnijih ulica u gradu. Snajperista koji tu tuče izrazito je precizan i ne štedi žrtve. No, Adija to nije pomelo:
- Arhitektura budućnosti ionako će se sastojati od rupa od granata i gelera. Možda to natjera one koji odlučuju da stvarno podižu spomenike jabukama, odajući baš tako najveću čast svim herojima. Jer, geler će kad-tad nekom heroju otkinut nos, a jabuka sa otkinutim dijelom je zagrizena jabuka, i čak i takva predivan spomenik. Vječan i van vremena, koji možda još i bolje nego cijela jabuka govori o njenom značaju, kao hranitelju cijele varoši.
Tako ne ide, više, to je definitivno. Odlučio sam da joj ne kažem baš ništa. Da čim dođem kući samo pokupim stvari i pređem mami.
Zapravo, ne trebaju mi stvari, svejedno bi ih bilo nemoguće prenijeti. Možda samo par kanistara, jer mama ima samo dva.
Prosto ću pobjeći. Pobjeći da bih natjerao i nju da pobjegne. I vratiti oboma mir. Njoj na slovenačkom selu, meni u ratnom Sarajevu.
Pretrčao sam ulicu i spremao se da odjurim kući sretan što sam konačno odlučio.
Adi je šutio.
Tijelo mu je ležalo na cesti.
Bila je jesen 1993. kad sam ostavio ženu i izgubio najboljeg prijatelja.

Ljubaznoscu www.omnibus.ba