Bilo jednom na brdovitom Balkanu. Nestala je jedna generacija… ne baš u jednom danu. Tamanili su je sistematski, tjerali da polude, da ubijaju jedni druge prije nego što su imali priliku da postanu ljudi.

      Tjerali su ih da staju pod zastave i jedni drugima puštaju krv u ime viših interesa… A sad nas koji smo preostali tjeraju da shvatimo kako je to realnost, da poštujemo njihovu žrtvu, da nam i ne padne na pamet da se pobunimo protiv sistema vrijednosti koji su nam nametnuli ucijenivši nas njihovom krvlju.

      A zaplakao bi čovjek… Da smije. Ali, jadac! Ne daju braća istog grada u različite uniforme obučena.

      Govoreći uopšteno, radi se o generaciji 65-70 godine rođenoj. Gdje su oni…? Ako negdje i jesu, pokušajte ih skupiti na godišnjici mature. Ako bi i došli preživjeli, dosta bi ih bilo u pratnji psihijatara i policije.

      Potrošeni su. Potrošeni su u ovim našim jurišanim strijeljanjima u kojima se znalo samo ko plaća. Ostajali su u otkosima, na brdima, po asfaltu, u rovovima i iza zidova, zgrčeni kao opušci u božjoj pepeljari punoj onog što ostane poslije vatre.

      Mi koji smo ostali… Kao da nismo. Kad pričamo, pričamo o ratu. Kad šutimo, šutimo o ratu. Pokušavamo se sjetiti smiješnih trenutaka… Više je bilo teških. Teških i još gorih.

      Ni želja više nemamo. Ubili su nam i njih. Samo hoćemo da nas niko ne mobiliše i da nam ne trabunjaju o višim ciljevima i žrtvovanju u ime nacije. Za to će se morati držati malo mlađih i starijih. Da nam ne trućaju o suživotu oni koji su prije desetak godina trućali kako se s njima ne može živjeti i koji za rušenje optužuju ekstremiste koje (ah!!!) oni ni u snu ne bi podržavali.

      Ali, vratimo se na temu…

      Umjesto da pitate čovjeka kako se zove, pitajte ga za godište. Ako je u ovoj rizičnoj skupini, hm… Prestanite ga išta pitati. Pustite ga da ide kuda je i pošao, pravo kroz aleju potrošenih, prevarenih, izdanih…