6yka.com
Ne/zadovoljstvo postojećom situacijom
Zdravko Zlokapa  06.11.2005.

Istraživanje Odgovornost i spremnost pojedinca za dijelovanje u Republici Srpskoj, organizovano od strane Nansen dijalog centra iz Banjaluke, u potpunosti potvrdjuje ono što u Republici Srpskoj znaju svi, a što kao saznanje nije prodrlo jedino u vladajuće strukture - da je narod duboko nezadovoljan postojećom društvenom situacijom. I to ne pojedinim njenim aspektima već stanjem i društvenim procesima u cjelini - onako kako implicira pitanje "da li ste zadovoljni situacijom u RS?". Mi čak smatramo da dobijeni odgovori ne iskazuju dovoljno oštro nezadovoljstvo nataloženo dugim siromaštvom, gubljenjem ljudskog dostojanstva, političkom marginalizacijom i beznađem . U totalu, manje ili više nezadovoljnim se smatra 76,7% ispitanika, 19,2% su uglavnom zadovoljni, a 1,8% izjavljuje da su veoma zadovoljni situacijom u RS.

 Pojednostavljeno rečeno, oni smatraju da sudovi sude sirotinji , dok su pripadnici vladajućeg političkog establišmenta zaštićeni . Društveni ugled uopšte štiti od sudskog progona , pa više od pola ispitanika smatra da kazna u suštini ne zavisi od prestupa već od društvenog i političkog statusa i bogatstva optuženog.


Neka druga istraživanja upozoravaju da je stanje u Bosni i Hercegovini alarmantnije nego što pokazuju naši podaci. Istraživanja UNDP, u okviru projekta Sistem ranog upozoravanja (EWS), ukazuju na još šire razmjere nezadovoljstva od onoga ustanovljenog našim istraživanjem: čak 95,7% ispitanika iz RS ekonomsku situaciju u ovom entitetu opisuju kao lošu, dvije trećine očekuje dalje pogoršanje tokom naredne godine dana, a jedna trećina očekuje da dobije otkaz u narednih 6 mjeseci.
Zanimljivo je da istraživanje NDC kao i neka druga istraživanja socijalnog stanja u RS otkriva da i pored vrlo teških uslova života za najveći dio stanovnika, ipak jedan njihov dio (oko jedne petine ispitanika) smatra da stanje i nije tako loše te da oni baš i nisu nezadovoljni. Do sada obavljena istraživanja nisu ponudila valjane interpretacije ovakvih stavova. Da li se radi samo o fatalističkom stavu da stanje nikada nije toliko loše da ne bi moglo biti i gore? Ili se radi o onim dijelovima populacije čija se životna pozicija zaista realno popravila u opštoj društvenoj nesreći? Ili su u pitanju oni koji profitiraju iz socijalno-ekonomskog haosa koji kod nas vlada? Nažalost, naš pilot-projekat nije išao za elaboracijom ovoga vrlo zanimljivog pitanja koje ostaje kao predmet za neko buduće istraživanje.
Ono što pokazuje da su stanovnici jedne zemlje krajnje egzistencijalno ugroženi i da ne vide nikakvu mogućnost daljeg opstanka u toj zemlji jesu izbjegličke kolone usmjerene ka drugim zemljama. U Republici Srpskoj već imamo takve kolone - stvarne i imaginarne. U stvarnim kolonama odlaze mladi ljudi dovoljno snažni da počnu ispočetka i dovoljno samouvjereni da se upute u nepoznato. U imaginarnim kolonama stoje svi oni koji žele da odu, a takvih je, prema istraživanjima UNDP, oko polovina ispitanika. Na realni odlazak odlučuju se mlađi ljudi- oni su po prirodi stvari najslabije vezani za rodnu zemlju (ili bar najlakše raskidaju fizičke veze s domovinom) i najadaptabilnija su dobna i socijalna grupa. Starije dobne grupe se teže odlučuju za odlazak. Prema podacima UNDP sve dobne grupe su jednako zainteresovane da napuste zemlju; a kada čak i starci žele da odu iz svoje zemlje, to je ozbiljna indikacija da je stanje u njoj izuzetno teško.

KO JE KRIV?
Ekonomske, socijalne i političke prilike u RS su teške do nepodnošljivosti. Odgovornost za takvo stanje niko neće da prihvati. Svaka novoizabrana politička garnitura svu krivicu pripisuje svojim prethodnicima, a svoju neefikasnost pravda potrebom da se isprave ranije greške kako bi se krenulo naprijed. Ako oni koji objektivno snose najveću krivicu za stanje u društvu ipak nalaze opravdanje za sebe i ne pokazuju ni najmanje samokritičnosti, zanimljivo je kako obični građani vide pitanje vlastite krivice. Naši ispitanici u ogromnom procentu odbacuju i pomisao da su (n)imalo odgovorni za ovakvo stanje u RS (73,2%). Nekolicina ih se ipak smatra odgovornima (2,6%) ili bar donekle odgovornima (16,5%), što nas stavlja pred činjenicu da skoro jedna petina građana RS prihvata bar dio odgovornosti za opšte stanje u društvu. Ovako visok nivo samokritičnosti i osjećanja građanske odgovornosti ne nalazimo u upravljačkom sloju. Upitnik ne daje mogućnost pronicanja u to u čemu ispitanici vide svoju odgovornost, ali njihovi drugi odgovori upućuju na pretpostavku da je u pitanju osjećaj koji je Jaspers u svom poznatom eseju nazvao političkom krivicom: "Svaki čovjek snosi dio odgovornosti za svoju vlast." To je svakako vrlo mutan i evazivan osjećaj koji dozvoljava da se konkretna odgovornost ne pripisuje samo sebi lično već projicira i na druge - na pojedince (političare, ministre, direktore, poslanike) ili još češće na institucije (pojedina ministarstva, pravosudje, policija ili država u cjelini) u čijem biranju i uspostavljanju svaki građanin učestvuje.

ODGOVORNOST POLITIČARA
O svojim političarima građani RS nemaju dobro mišljenje. Jedno ranije istraživanje Agencije Partner Marketing ustanovilo je da građani u ogromnom procentu (preko 90%) smatraju svoje političare samoživim egoistima opsjednutim vlastitim interesima; štaviše, tri četvrtine ispitanika smatra da je najveći broj političara povezan sa organizovanim kriminalom i, kao vrhunac svega, isto toliko ih zaključuje da "pošten čovjek danas nema šta da traži u politici" . Istraživanja UNDP već treću godinu zaredom potvrđuju vrlo nizak ugled političara u očima građana i uvjerenost građana u njihovu korumpiranost. Unatoč opštem mišljenju o kriminalizovanosti politike, sudski procesi protiv političkih funkcionera su prava rijetkost.
Ovakvo objektiviziranje i depersonalizacija odgovornosti su vrlo zanimljivi i upućuju na zaključak da su naši institucionalni aranžmani u mnogo gorem stanju nego što se to javno priznaje, i da taj "raspad sistema" građani itekako dobro uočavaju. Sve državne mehanizme naši ispitanici vide ili kao bespomoćne ili kao posve inertne što ostavlja prostora političkim partijama da realizuju svoje planove. Naime, jedino se političke partije percipiraju kao aktivan, visoko djelatan i efikasan činilac - sve drugo je "neefikasno" ili "ne radi svoj posao".
Ovakvo viđenje političke aktivnosti i odgovarajuće distribucije političke moći u društvu ispitanici potvrđuju i drugim odgovorima: više od polovine ih smatra da pojedinac svoje interese najjednostavnije može da ostvari preko političke partije, a da bi neko uspio u javnom angažmanu potrebno je da osim novca ima i podršku političke stranke.
Očito je da naši ispitanici percipiraju političke partije kao najaktivniji, najmoćniji i najuticajniji element političkog sistema. Zanimljivo je, međutim, da njima ne pripisuju krivicu za loše stanje u društvu već je adresiraju na državne mehanizme. Ovakav stav je vjerovatno posljedica shvatanja političkih partija kao organizacija koje i jesu prevashodno namijenjene zadovoljavanju ličnih interesa i vlastite koristi, stav koji je pojačan tokom predizborne kampanje koja je tekla kao nadmetanje između partijskih lidera a ne kao partijska utakmica. Stav da političke stranke služe promociji ličnih ambicija proizlazi iz prirode partijskog sistema kod nas: većinu partija u RS zaista su osnovali pojedinci koji su preko njih htjeli da uspiju u javnom životu. Partije se prilikom izbora čak i registruju s imenom i prezimenom svoga lidera; oni to pravdaju zahtjevom da se zadovolji nagonska potreba naroda za vođom. Možda je opravdanje u njihovom nagonu za afirmacijom? Sada ne možemo ulaziti u analize ove vrste; željeli smo samo da skrenemo pažnju na činjenicu da je percipiranje partija kao najrespektabilnijeg dijela političkog sistema posve opravdano i sociološki zasnovano.
Ovdje treba ukazati na jednu implikaciju koju prethodni stav sadrži i za koju mislimo da je naši ispitanici naslućuju. Ako su političke partije okrenute svojim članovima i ambicijama svojih lidera, država - koja je po shvatanju većine građana zadužena za opšti interes - mora zaštititi društvo i javna dobra od partijskog razvlačenja. Građani ne osuđuju partije zbog njihove pohlepe povodeći se za logikom da ne možeš osuđivati psa zato što ujeda; to mu je u prirodi. Kao što društvo štiti građane time što propisuje da psi moraju biti na lancu ili nositi korpu, tako društvo mora imati mehanizme kojima će se zaštititi od partija kada dođu na vlast. Našim građanima je vjerovatno poznato da su demokratska društva vremenom stvorila takve državne i institucionalne aranžmane koji se ne mijenjaju prilikom svakih izbora i koji partije ograničavaju u njihovom nezajažljivom koristoljublju.
Pošto "građani RS" postoje samo kao difuzna i neodređena masa koja se kao institucija aktivira jednom u četiri godine, tokom izbora, jasno je da bi to bio posve neefikasan mehanizam kontrole i da pod "građanima RS" ispitanici vjerovatno podrazumijevaju društvo organizovano tako da su interesi građana u njemu zaštićeni od bilo čijeg posizanja. Narodna skupština i pravosudje su državni mehanizmi koji treba da služe istoj svrsi ali za koje se odlučuje manji broj ispitanika nego za prvu mogućnost. Zanimljivo je da čak i Visoki predstavnik i međunarodna zajednica kao kontrolni mehanizmi dobijaju više glasova ispitanika (16,8%) nego političke partije za koje se sasvim dosljedno odlučuje tek 14%. Ovo je dobar indikator nepovjerenja koje ispitanici iskazuju prema političkim partijama. Naime, druga istraživanja pokazuju da su u RS mnogo jači zahtjevi za smanjivanjem ovlaštenja Visokog predstavnika nego što je to slučaj s FBiH. Institucija koja se već dugo doživljava kao nametnuta i prema Srbima neprijateljska u ovom je slučaju dobila veće povjerenje građana RS nego njene političke partije.

KOME SUD SUDI?
Najviše nezadovoljstva ispitanika izbija iz njihovih odgovora o funkcionisanju pravosudja. To je verovatno posljedica razočarenja što se ruši duboko ukorijenjeni stereotip o sudu kao nezavisnoj ustanovi i sudijama kao objektivnim, nepristrasnim djeliocima pravde. Sud se veoma malo angažovao na održavanju reda i pravde u našem haotičnom tranzicionom društvu; u ekonomskom, pravnom i političkom sistemu Republike Srpske su nepromišljeno i nabrzinu napravljene vrlo duboke promjene koje su iz temelja promijenile život stotina hiljada ljudi, a da nisu obezbijeđeni mehanizmi za zaštitu interesa svih učesnika. Privatizacija je po opštem ubjeđenju izvršena na krajnje nepošten način ; razvlačenje državne imovine koju bespomoćni i neorganizovani radnici ne mogu da spriječe nastavlja se, a da sudovi ne reaguju. Pojedinci se na nepošten način bogate preko noći, javno mnijenje bruji o aferama u kojima se spominju milionski iznosi - a sudovi ne preduzimaju ono što im je posao i što javnost od njih očekuje.
Pravosuđe je jedan od segmenata u kojem je prvo izvršena reforma, što podrazumijeva i materijalno zbrinjavanje sudija. U odnosu na sve druge djelatnosti sudije imaju ogromne plate. Građani smatraju da i velika plata obavezuje na savjestan rad, pa su ogorčeni što sudije ne obavljaju dobro svoj posao. Da je ugled suda i sudija u očima građana sasvim opao svjedoče i odgovori naših ispitanika. Pojednostavljeno rečeno, oni smatraju da sudovi sude sirotinji , dok su pripadnici vladajućeg političkog establišmenta zaštićeni . Društveni ugled uopšte štiti od sudskog progona , pa više od pola ispitanika smatra da kazna u suštini ne zavisi od prestupa već od društvenog i političkog statusa i bogatstva optuženog.

(tekst profesora Zdravka Zlokape preuzet je iz brošure Odgovornost i spremnost pojedinca za dijelovanje u RS izdate u julu mijesecu 2003 godine u izdanju Nansen dijalog centra iz Banjaluke)


Copyright © 2006 Centar za informativnu dekontaminaciju Banja Luka. Sva prava zadržana.