6yka.com Tavče na gravče Jovan Despotovski 06.11.2005.
Republika Makedonija. Ustavno ime moje zemlje (zbog kojeg ovaj broj Buke verovatno neće biti distribuiran u Grčku). Teritorija: tamam. Stanovništvo: 2.100.000- od čega jedna trećina živi u glavnom gradu, Skopje. Etnička struktura: 66% Makedonci, 27% Albanci, ostatak- Romi, Srbi, Bošnjaci itd. GNP per capita- 1700$. Prosečna plata: 170 Evra. Nacionalna valuta- Denar (1 Euro = 61 denar). Pasoš: plav i bar deklarativno, važi za sve zemlje, a faktički, samo za nekoliko njih. Uglavnom naši susedi (osim gorepomenute Grčke) i još neki prijatelji kao BiH, Hrvatska, Turska.
Glavni grad ko i svaki drugi. Gužva, nečistoća, BUKA, posete visokih stranih gostiju i šta još ne. Imali smo peh da nas mlati zemljotres daleke 1963. g. a da pritom sve pare koje smo dobili na ime pomoći spiskamo na neke glupe stvari.
Turska. Putovao sam pred nekoliko godina u Istanbulu da posetim jednog druga koji tamo živi. Na aerodromu me udari tabla na kojoj je pisalo sledeće: 1. Države koje trebaju ulazne vize: i red imena zapadno evropskih zemalja i SAD. 2. Države koje ne trebaju vizu za boravak kraći od jednog meseca: pa onda red nekih istočno evropskih zemalja i neke sa Bliskog istoka. 3. Države koje ne trebaju vizu za boravak do jedne godine: pa idu BiH, Makedonija i još jedna čijeg se imena ne sećam.
Prvi put o mom životu sam se osećao ponosno (čitaj: dostojanstveno) kad sam pokazao moj lepi plavi makedonski pasoš turskom policajcu, prolazeći pored gomile zgužvanih strendžera koji, psujući sve oko sebe, (verovatno nenaviknuti) su se ređali ispred šaltera za vize. Vize. Niko još u ovoj zemlji ne može da razume otkud paranoja kod EU i SAD oko našeg (makedonskog) mogućeg emigracionog talasa na zapad. To je u neku ruku i razumljivo kada se ima u vidu podatak o broju stanovništva kojeg sam naveo u početku teksta. Dogovor za stabilizaciju i pridruživanje sa EU potpisan pretprošle godine je korak napred ali, za ispunjavanje uslova za skidanje sa crne liste, potrebna nam je implementacija EU standarda oko kontrole granica i kvalitet putnih dokumenta, što svakako mora da bude prioritet novoj Vladi. Nova Vlada. Izabrana je u prošlog novembra kao rezultat jesenjih parlamentarnih izbora, na kojim je pobedila opozicija predvođena socijaldemokratom i novim premijerom, Brankom Crvenkovskim. U duhu naše desetogodišnje demokratske tradicije, socijaldemokrati su u novoj Vladi pozvali stranku koja je osvojila najviše glasova kod Makedonskih Albanaca. Predsednik te stranke, g-din Ali Ahmeti, se u toku prošlogodišnjeg sukoba pretstavljao kao politički lider t.z. UČK. Međutim, pošto je potpisan Ohridski Ramkovni Ugovor sa kojim je bezbednosna kriza okončana, a etničke zajednice (novi ustavni termin) dobile više prava, ovaj čovek je sa svojim saradnicima osnovao novu stranku, koja eto, u duhu novog vremena, sad je koalicioni partner u Vladi. Ono što je bitno za ove izbore je da kad su skoro svi (skupo plaćeni) međunarodni po-litički analitičari ukazivali na opasnost destabilizacije države i narušavanje krhkog mira tokom izborne kampanje, kao i izborne krađe i neregularnosti, narod Makedonije je na pravi način pokazao kako mu je mesto među civilizovanom i demokratskom svetu. Svet. U centru pažnje je borba protiv globalnog terorizma u kojem je pored Amerike, žrtva i Makedonija. Naime, makedonski konzulat u Karačiju, Pakistan je dignut u vazduh pri čemu je ubijeno troje ljudi. Na zidovima zgrade pronađene su poruke koje ukazuju na umešanost Al Kaide odnosno nekog od lokalnih ogranaka ove terorističke grupe. Teroristička grupa. Umalo da zaboravim. Bezbednosna kriza koja je prošle godine pretila da odnese sve u ? nije mnogo uticala na svakodnevne aktivnosti građana. Tih dana, (leto 2001) grad je živeo normalno, iako je neki lokalni t.z. komandant t.z. UČK pretio da će bombardovati Skupštinu i Ministarstvo odbrane koji su locirani u delu grada gde uvek ima najvisš ljudi. Sećam se da su čak neki pratili akciju policijskih i armijskih snaga oko čišćenja terena na periferiju grada, dvogledom sa obližnjih brda u Skoplju, uz semenke i sok kao da se radilo o nekoj utakmicu. Utakmica. Remi velik kao pobeda sa nekadašnjim svetskim nogometnim prvakom, Engleska i to kod njih u Birmingemu u kvalifikacijama za EURO 2006. Naš nacionalni tim je uspeo u nečemu u čemu generacije i generacije političara nisu ni bili blizu. Posle utakmice, do kasno u noć, ime strelca prvog gola i kapitena našeg tima, Artima Sakirija je slavilo mali milion mladih ljudi, a idući dan novine su osvanule sa pričom o novom nacionalnom heroju. To što je Artim Albanac i Musliman, nikome nije bilo ni najmanje bitno. Tog dana sam shvatio da je nada da se nešto može postići kad se radi zajedno, bez uslovljavanja i predrasuda, ono što ustvari treba svima nama na ovim prostorima. Onog trenutka kad se postigne rezultat (ekonomski, politički, sportski itd.) sve ostalo (u što spada i nacionalizam, etnička i verska netrpeljivost i podele) pada u drugi plan ili nestaje. Ipak, jedan je život. Život. Težak, ali se svi nekako snalaze. Kafane i restorani - uvek puni. Jede se tavče gravče, nafora, ljute paprike, sharska pljeskavica. Pije se Žuta rakija i crveno vino. Voze se relativno dobri automobili, tim pre što je stara vlast u želji da kupi glasače donela zakon koji omogućava uvoz automobila do 10 godina starosti. Ljudi nagrnuli da kupuju ko da im je to zadnje. Samo za dva meseca potrošili su oko 150 miliona evra (?!). Ali mora se. Svako želi da ga komšija ili kolega sa posla vidi u novom (polovnom) autu, za koga ovaj (vlasnik) verovatno nema para da mu promeni ni far kad ga prvi put polomi. A i tad, umesto da proda kola i svu svoju životnu ušteđevinu uloži u nešto pametno (kad već to nije uradio na početku), "ponosni vlasnik" će verovatno konstatovati da nema potrebe voziti kola noću. Noć. Uvek interesantna i nepredvidiva. Možda rokne neki pištolj ili prebiju nekoga ali ćemo se svakako dobro zabavljati u nekom od mnogih noćnih klubova i diskoteka. Aktuelno: dosta razvijena tehno scena u Skoplju. Kako ne bi mislili da preterujem (čitaj: lažem) otkriću vam jednu tajnu. Priča se da nam za Novu Godinu dolazi čuveni Boj Džordž, u trentuku jedan od najboljih svetskih DJ-a. Pored njega tu su već bili i Mobi, Derick May, Jan Pooley? Ipak, ja nisam neki tehno manijak, pa mogu da vam kažem da u ovom gradu čovek može da ode i u neki od nekoliko džez klubova, ili da obiđe neka mesta gde se uglavnom sluša ex-YU muzika ili da uživa u kafeu gde se puštaju konvencionalne stvari. P.S. Obilazak neke burekdžinice na kraju večeri je već postao deo naše bogate kulture. Kultura. Vlatko Stefanovski i grupa "Leb i Sol". Ali to nije sve. Sad imamo i Dejana Dukovskog i dramu "Bure Baruta", Milča Mančevskog i filma "Pre kiše", Tomu Stefanovskog i skulpturu moje sugrađanke Majke Tereze na trgu, nekoliko taze restauriranih antičkih spomenika u drevnom Ohridu, tradicionalni Skopski Džez Festival (prošle godine bio James Braun) itd. A, da! Umalo da zaboravim. Imamo i novi Mileniumski Krst, visok pitaj Boga koliko (neki kažu oko 60m) koji se izdiže iznad Skoplja na onom brdu o kojem sam vam prije pričao. Počela ga je stara vlast u pokušaju da se uvuče u ? glasačima (mislim da sam to već spomenuo?!), a ko će da ga završi je pitanje koje verovatno muči sve svetske naučnike. Ipak, sad bar mogu da se pohvalim kako imamo nešto novo u gradu. Grad. Glavni grad ko i svaki drugi. Gužva, nečistoća, BUKA, posete visokih stranih gostiju i šta još ne. Imali smo peh da nas mlati zemljotres daleke 1963. g. a da pritom sve pare koje smo dobili na ime pomoći spiskamo na neke glupe stvari. U gradu je ostalo samo nekoliko onih lepih starih objekata tek toliko koliko da se zna da se ovde živelo i pre socijalizma. Sad se polako privikavamo novoj arhitekturi koju diktira novo vreme. Polako, ali sigurno idemo prema Evropi i Svetu. Samo me nekako nervira ono "polako" isto kao što me nervira kad neko ne zna gde je zemlja koja se zove Republika Makedonija. Gde sam ono stao? A, da! Republika Makedonija?