6yka.com Kako sam postao Gazda Dejan Polimac 06.11.2005.
Nema više kruva od međunarodne policije. Dobio sam otkaz skoro dva mjeseca unaprijed pa sam se pomenuto vremensko razdoblje povlačio po bolovanjima, kasnio na posao, spavao na radnom mjestu, bio pomalo i drzak tako da su dragi stranci shvatili da kod nas ništa nisu promjenili. Sa druge strane, da su mi dali otkaz tri dana unaprijed, onda bi sigurno bio ljut i pljuvao ih kako su nekorektni i truli. Kako god da okreneš, ja sam u pravu. Skupi i glomazni UN treba da zamijeni novoformirana misija Evropske Unije i vjeruje se da će "stara dama Evropa" od BIH napraviti nešto bolje i naprednije. I njima su potrebni prevodioci pa se putem svog sajta ljubazno oglašavaju sa raspoloživim radnim mjestima i mole ljude da se prijavljuju uglavnom pute e-mail jer zbog nagomilanih obaveza aplikacije primljene poštom najvjerovatnije neće biti obrađene. Download-ujem tu njihovu aplikaciju i počnem da je ispunjavam. Sve je bilo OK dok nisam naišao na polje gđe gospoda iz progresivne Evrope traže da se insertira aktuelna fotografija kandidata. Prvo mi je palo na pamet da stavim sliku nekog manje poznatog muškog manekena ili barem malo atraktivnije osobe nego što sam ja. Shvativši da je u pitanju prevara, odlučio sam se na malo akrobacija po Photoshop-u i barem sam se lijepo zabavio. Na kraju je ipak presudilo moje poslovično poštenje i poslao sam im neku uobičajenu fotografiju. Šanse za posao su definitivno minimalne jer sumnjam da će evropljani čitati o mojim kvalifikacijama i dostignućima u prevodilačkoj "easy money" profesiji.
U očekivanju reketaša svakodnevno primam desetine savjeta iskusnih ugostitelja i primjedbe mušterija koje su zadovoljne kvalitetom hrane, ali misle da je sve to skupo i da može biti jeftinije.A bogme ne može.
Nije da sam bio dalekovid ali pošto su nam različiti UN činovničići prijetili otkazom još od 1998, odlučio sam da stečeni novac investiram u neki privatni biznis. Istini za volju, ne radi mi se ni za kog drugog i kad već postoje gazde što i ja ne bi bio jedan od njih. To nešto para što se steklo i ostalo poslije rješavanja nekih od ostalih egzistencijalnih pitanja, strpao sam u prilično atraktivan restoran brze hrane ili fast food po srpski. Sada sam u statusu mladog i perspektivnog biznismena čiji se posao razvija. Ugled u društvu mi raste, srećem svakave ljude i već sam verbalno sklopio posla oko par miliona maraka. U očekivanju reketaša svakodnevno primam desetine savjeta iskusnih ugostitelja i primjedbe mušterija koje su zadovoljne kvalitetom hrane, ali misle da je sve to skupo i da može biti jeftinije.A bogme ne može. Na početku sam se grizao i mislio da od svega dignem ruke uvjeren da je moja ideja o savršeno organizovanom biznisu neostvariva utopija . To ti je ono kada misliš da si sve organizovao i kada nešto krene naopako nije ti jasno sto se dešava. Evo kako je sve počelo. Prvo je trebalo naći atraktivan "poslovni prostor". Pod tim terminom ljudi (u daljem tekstu zakupodavci) smatraju sve ono što se može izdati i dobro naplatiti, kao što su to npr. ćumezi koje po oglasima nazivaju namještenim stanovima (sa avangardnim poljskim wc-om). Našao sam jedan izuzetno dobar prostor, naravno u širem centru grada, cirka 12.25 metara kvadratnih i isto toliko uglova. Čudo neviđeno. Dobro, barem je lokal nov i do sada nekorišten. Imao sam i poslovnog partnera (u međuvremenu emigrirao u USA) koji se na pregovorima sa gazdom - zakupodavcem pojavio u patikama prilično ruiniranim tako da smo skoro ostali bez početnog osnovnog sredstva - lokala. Na neslužbenoj licitaciji bilo je još par zainteresiranih stranaka, uglavnom ljudi raspoloženih za otvaranje PC igraonice. Nije im ta ideja toliko loša, pa pomislih da otvorim pain(t)ball klub. Premda sam "Ivan bez zemlje", mislio da izdajem oružje a ljudi neka se ufuraju u foru gradske borbe i napucavaju se u gradu. Na kraju se gazda odlučio da meni izda poslovni prostor uz minimalnu naknadu od 500 marona za mjesec dana unaprijed. Take it or leave it. Odlučio sam se za rizik. Ni slutio nisam u sta se upuštam. Da bi registrovao posao, morao sam da unajmim advokata da se bakće sa papirologijom. Upoznao sam kompletnu opštinsku administraciju, uljudno se smješkao čekajući da završe sa svojom beskonačnom pauzom, namirisao se luka iz ćevapa, nagledao se slanine i paradajza, naslušao gluposti, shvatio šta je kvaka 22, plakao, krv pišao, i naučio da nikuda ne idem bez uplatnica. Samo na te administrativne obligacije potrošio sam skoro hiljadarku maraka, oko 70 maraka je otišlo na fotokopiranje, i ako se na varam fotokopije dokumenata mog ugostiteljskog objekta nalaze se u oko 20-ak gradskih kancelarija. Ako doživim jedog dana da otvaram još nekakav lokal, napraviću milion kopija, unajmiti avion i iz zraka prosipati dokumente po cijelom gradu pa neka svi uživaju u mojim ličnim podacima, poreskom broju, ugovoru o zakupu, ovlaštenom potpisu, pečatu. Čak su mi poslali obračun poreza na prihod za moj lokal za 2001. godinu, a ja još nisam počeo da radim ni u 2002. Nisam shvatio o čemu se radi, ali kada su neki dan došli sa namjerom da na sred mi restorana iskopaju lopatu otrova za štakore odlučio sam da se više ne nerviram. Poslije administracije ušao sam u tih 12 i po kvadrata i isto toliko uglova, uhvatio se za glavu počeo da besciljno razvlačim metar i mjerim. Supruga je imala nekoliko dobrih ideja, ali na kraju smo ipak angažovali profesionalnog dizajnera koji je svojski odradio svoj dio posla. Problemi počinju sa pronalaženjem radnika. Kako je lokal stajao skoro mjesec dana čekajući na adaptaciju, jadan sam jedva dočekao da se nešto počne raditi. Prvo su se pojavila dva keramičara slikovitih nadimaka i nevjerovatnih alkoholnih kapaciteta. Da izvinete usrali su sve što su mogli, a ja zaslijepljen od streće sto se nešto konačno dešava nisam uspio ni da odreagujem. Oni su već pokupili honorar i otišli dalje svojim putem slobodnih umjetnika. Progutao sam to govno i nastavio dalje. Ovi ostali majstori nisu bili toliko loši, ali su probili sve rokove koje su mogli. Nadgledajući sporost svih radova pretplatio sam se na stolicu u obližnjem kafiću i isprobao sve vrste sokova, kiselih i radioaktivnih voda, kafa i šlagova. Sada pijem samo vodu i očevu rakiju. Sve ostalo mi se zgadilo. Majstori rade ali -ajde popij-nešto- postalo mi je i suglasnik i samoglasnik. Troškove reprezentacije nisam pratio iz humanitarnih razloga. Da vas savjetujem kako da izbjegnete greške koje sam napravio? Nema šanse, per aspera ad astra. Najbolje je kada počnu da fale sitnice. Nigđe ih nema i pretražujete mišje rupe radi jednog prekidača ili šarafa. Međutim, ako možete, pokušajte da sve poslove sa majstorima ugovorite odmah dok je lokal još "under construction" jer tada ne znaju koliko novaca imate i ponudiće vam realnu cijenu. Što radovi dalje odmiču, majstorski honorari se približavaju fudbalskim transferima. Sjedeći na toj barskoj stolici, imate čast da se naslušate gluposti i gluposti. Te ovo nisi trebao ovako, ja sam ti ti mogao naći jeftinije, to ti je dobra ideja, slušaj šta ću ti reći, ubaci ovo, ubaci ono...ma da se svi vi nosite u ... Kako mi je namjera bila da imam nešto meksičke pravo ljute hrane na meniju, gradom se uskoro pronijela priča da će u 12 kvadrata lokal biti pravi internacionalni restoran, a neki su pitali i koliko ću stolova da ubacim. Pa možda sam trebao i bilijar i poker! Jedva sam dočekao dan kada je restoran počeo da radi. Skoro totalno bez novaca, odustao sam od spektakularnog otvaranja sa VIP gostima. A kada bolje razmislim, nama smisla da žene dođu u večernjim toaletama pa se umažu kečapom.Lokal je uspješno krenuo sa radom, gosti su postajali redovni i dijelili komplimente za hranu. Pizza, sendviči, palačinke, salate, nešto malo sokića i nezaobilazno pivo. Kao totalni autsajder u ludom i hirovitom svijetu ugostiteljstva počeo sam da nailazim na brda problema. Govorio sam sebi "da si barem negdje mjesec dana radio kao konobar bilo bi ti lakše". Počeo sam da obilazim veleprodaje sa buntom papira kako bi dokazao da je posao registrovan i da sam voljan da sarađujemo. Međutim, usred ljetne žege, iznervirani radnici veleprodaja i maloprodaja govorili su mi kako ti papiri ništa ne vrijede ako se prethodno ne dogovorim sa gazdom. Gazda je bog i on sve određuje, pa čak i cijene na individualnom osnovu. Nekako sam prevazišao te probleme i danas kada se pojavim sa punim novčanikom poštovana sam i ugledna mušterija. Još uvijek tražim i njuškam za nižim cijenama pojedinih artikala i čim prestaneš da kupuješ nešto u nekoj od prodavnica, trgovci se naljute. Problemi se polako rješavaju, trgovci se privikavaju na moje zahtjeve. Još samo da Renault 5 zamjenim kakvim starim Mercedesom i ima da mi se klanjaju. Sljedeći i definitivno najveći problem su RADNICI. Ispadne da u ovoj zemlji svi imaju posao i novaca pa niko neće da radi. U tri mjeseca već ih je osam prošlo kroz restoran. Neki su se i zadržali dan danas dok je većina ostavila užasan dojam. Sada mi je jasno kao dan da tamo moram da boravim 24/7 sati i budem prisutan. Okreneš glavu a oni čuda naprave. Super sam prijatelj sa tipom iz Omladinske zadruge i na kraju mi je priznao da od njegovih zadrugara slabo ima radnika. Razumijem, raditi iza rashladne vitrine, prodavati ljudima sendviče i razvlačiti pizzu nije atraktivan posao ali ipak sam vjerovao da ću lako naći radnike. Sada kada neko od njih da ili dobije otkaz supruga i ja uskačemo u kecelje i radimo. Baš danas sam oprao vagon posuđa, išao po svježe kifle, narezao kilometar suhomesnatih proizvoda, družio se sa stalnim gostima i bio na kraju zadovoljan onim što sam zaradio. Već sutra moram rano ustati i otići u restoran da gledam kako rade, da li se slažu ili da li možda prave scene pred poslovično razmaženim mušterijama. Human resources management nije mi jača strana. Uskoro ću početi i sa dostavom brze hrane. Nosiću sendviče i pizze po fancy zgradama poslovnih banaka, u opštinu i policiju, po firmama i trgovinama, bolnicama i benzinskim pumpama, po kućama i kafićima. Biće valjda i bakšiša, a možda zaposlim i dostavljača. Polako, prvo da uzmem kredit u jednoj od mnogobrojih kreditnih zadruga, da kupim nešto prijeko potrebnih aparata, završim u potpunosti lokal i konačno organizujem posao onako kako sam zamislio. Ako je ovo početak, onda je sigurno da je svaki početak težak i pretežak, ali, šta je alternativa : potrebna mlada osoba sa poznavanjem "jezika i kompjutera", B kategorijom radi atraktivnog posla na terenu, ILI pošalji 1000 maraka i naći ću ti atraktivan posao u inostranstvu gdje samo tebe čekaju da dođeš i uzmeš im novce. Još je bolje kada traže mlade ljude sa 15 godina iskustva. Ostajte ovdje ali samo ako imate nešto novaca, a u protivnom bježite van glavom bez obzira. Možda sam se prešao u proračunu kada sam odlučio da ovdje počnem nešto da radim, što će tek vrijeme pokazati. Ipak, danas me pozdravlja puno više ljudi nego prije, po gradu se priča da sam uložio duplo više novca nego što zaista jesam što je jako dobro za reputaciju. Pomoć nikakvu ni od koga nisam dobio, možda i zato što nisam dovoljno tražio, a možda su me odbili prezira puni pogledi činovnika. Olakšice ne postoje i zaista je teško, ali izbora nisam imao. Nije mi toliko do novca koliko do ostvarenja cilja, a to je uredno organizovan posao koji donosi osjećaj uspjeha, zadovoljstvo, daje ideje i naravno, donosi kakvu - takvu zaradu. I da, zovu me GAZDA.