Kada sam kao srednjoškolac pun ideala i nade u bolje sutra na času filozofije slušao da je Aristotel demokratiju doživljavao kao vladavinu rulje, gomile nekompetentnih koja se zakonito izrađa u demagogiju, onda mi se činilo da mi jedino preostaje da ga proglasim kretenom. Tada sam mislio da je moj um pobijedio um Aristotela, iako sam bio svjestan svoje prednosti od dvadeset i tri vijeka. Proglasiti čovjeka za političku životinju, a demokratiju staviti na samo dno liste dobrih državnih uređenja i shvatiti je kao vlast demagoga, "zbog toga što je vrhovna vlast u rukama naroda, a oni imaju najveći uticaj na mišljenje naroda jer narod njih sluša", činio mi se isuviše veliki luksuz čak i za jednog Aristotela. Pošto vrijeme uvijek nekog demantuje, sadašnjost je htjela da ovoga puta demantuje mene, ili je to i bilo jasno od samog početka, samo što ja to nisam vidio. Vođen maksimom da čovjek koji ne mijenja svoje stavove nije ljudsko biće nego je spomenik, sjetio sam se velikog filozofa u ovo novije doba.
Istini za volju, ostalih igrača ovdje i nema. Tu su samo golmani u krupnom kadru koji napucavaju loptu što više mogu jedan drugom, a sve u cilju da nas zaboli glava od silnog mrdanja čas na desnu, čas na lijevu stranu.
Gledajući današnje tesmotete, eklesijaste, buleute i njihove podanike koji su blizu vrha Golgote, ne mogu da ne primijetim da se iza trenutne demagoške demokratije krije jedan oligarhijski sistem. Krije se jedna teatrokratija jer sve počiva na imitaciji i praznoj retorici. Nije teško doći do tog zaključka, jedino ako niste slijepi pa ne vidite da ovdje postoji izabrani stalež koji je to postao zahvaljujući privilegijama i povlasticama koje uživa. Da bi ostvarili takav "uspjeh" morali su ubiti sopstvenu savjest. Pretvaraju se da znaju, a ne znaju ništa. Iako, ruku na srce, onako sokratovski, i sam znam da ništa ne znam. Živimo u državnom uređenju koje etimološki označavamo kao vladavinu naroda, odnosno koje se u praksi ostvaruje kao vladavina izabranih predstavnika u ime građana. Problem je što ti izabrani predstavnici na svoj izbor gledaju kao na maksimalizaciju demokratije i dovoljan dokaz njenog postojanja. Za njih demokratija počinje i završava ubacivanjem listića u glasačku kutiju. Izbori, Sartorijevim rječnikom rečeno, ne čine demokratiju više demokratskom već je čine mogućom. U neku ruku, izbori su poraz demokratije jer shvaćamo da sistem ne može funkcionisati sam od sebe. Oni za demokratski poredak nisu dovoljni ukoliko individualna prava svakog čovjeka nisu zagarantovana. Stanje izborne demokratije u kojem živimo odnosno izbori i po cijenu negiranja pojedinca kao temeljne jedinke društva proizvode komičnu situaciju u kojoj jedni kao sposobni, ali bez položenog izbornog testa donose odluke, a provode ih dokazano i namjerno nesposobni. Zato nam je ovako dobro. Jesen će nam, sve su prilike, donijeti novu izbornu utakmicu. Ponovo će nam sa svih mogućih ekrana morbidno nasmijana lica obećavati i pričati ono što ni Andersenove bajke ne bi progutale. Ali ono što ne bi svarila ni mala sirena, djevojčica sa šibicama ili ružno pače, opet bi mogli mi. Opet bi mogli ključeve svoje budućnosti povjeriti onima koji jedva čekaju da nas zaključaju u ovoj samnici na još koju godinu. Biće to prezentacija predstave izlizanih fraza u nešto novijem pakovanju, a sve u skladu sa priručnikom za nastupe u medijima koji već godinama predstavlja obaveznu literaturu. Na svom dresu, u čitavoj ovoj igrariji, oni će i dalje imati keca, jer glumiti golmane najbolje znaju. Istini za volju, ostalih igrača ovdje i nema. Tu su samo golmani u krupnom kadru koji napucavaju loptu što više mogu jedan drugom, a sve u cilju da nas zaboli glava od silnog mrdanja čas na desnu, čas na lijevu stranu. Naprave zaneseni pogled kao da gledaju u beskrajnu plavu morsku pučinu i kad se sjete nezaposlenosti od gnjeva snažno udare loptu, pa još jače kad se sjete penzionera, pa još jače samo na spomen radnika, pa još jače od silne brige za izbjeglice i invalide, pa još jače jer su do besvjesti ljuti što mladi žele da odu odavde, pa još jače kad brane Dejton, pa još jače kad sprečavaju korupciju, pa još jače jer samo oni znaju šta je nacionalni interes. Kada dođemo u stanje pred sam gubitak svijesti onda će oni ugasiti kamere i otići na jelo i piće, a mi na izbore. Super trampa, nema šta. Dakle, oni se puno ne sekiraju, a i zašto bi kad znaju da mi njihove gluposti uopšte ne pamtimo. Zaboravili smo sve bisere istočnog i zapadnog "tate" što su nam ih priređivali kada smo zbog njih morali biti maloljetni. Danas kad je jedan na "službenom putu", a drugi zauzet probavanjem Luciferovih specijaliteta, kao da nam sve više nedostaju i izgleda da bi baš voljeli da nas još samo jednom namagarče. Kako bi bilo dobro da smisle, kako to samo oni znaju, neku novu ofanzivu, da obnovimo znanje kopanja rovova, da im ponovo damo flomastere u ruke da crtaju nove granice, da prebace, samo radi nas, još koji miliončić na Kipar ili u Švajcarsku, da pokradu bar još jedne izbore pa da sjednemo kraj televizora nestrpljivo čekajući rezultate. Njihovi izbori su bili najzanimljiviji, jer su bili organizovani po formuli "ne spuštajte ruke, ima još glasanja". Sve je ličilo na kupleraj u kojem se izvlači loto sa zgodnom hostesom i gdje non-stop, iz kola u kolo, izvlače iste brojeve, a mi i dalje vjerujemo da je sve regularno. Zato hvala Sokolima i Markovićima što su smišljali tako genijalne izborne kombinacije u želji da cirkus bude što veći. Ne zaboravimo da smo uz tate dobijali i nove stričeve i strine, tetke i ujake, rođake i kumove. Neki su naprasno nestali, a neki nam, nakon brzog regeneriranja, ponovo postaju rodbina, glumeći da se prošli put nismo ni upoznali i da sada, valjda, dolaze po liniji drugog roditelja. Kod takvih patoloških slučajeva me ne bi čudilo da nam ubrzo, uz već postojeće, nađu i neke nove mame i tate. Zato se bojim da glupost preživljava, a ako u tome uspije, onda će biti preglupa da umre. Nažalost. Šta mi, kao ljudi i građani, značimo u ovoj zemlji? Gdje je nestala vrijednosna skala naših radnih, kreativnih, intelektualnih i ostalih sposobnosti? Zašto su kolektivna prava pretvorena u neman koja proždire inividualna prava čovjeka? Uskoro bi mogli očekivati da nam konkurse za popunu radnih mjesta krase rečenice da je potreban Srbin za rukovodioca komercijalne službe ili da je potreban Bošnjak za ljekara opšte prakse ili da nam trebaju baš dva Hrvata za rad na održavanju čistoće jer već imamo dva Srbina i dva Bošnjaka. Najbolje će, uslovno rečeno, proći oni koje se vode pod rubrikom "ostali". Ako zatreba njih će pokupiti i iz vrtića i staračkih domova, ali samo da ključ bude zadovoljen. Možete biti stručnjak svjetskog glasa, poliglota i informatički genije, ali ako se u datom momentu ne uklapate u ukrštenicu nacionalnog ključa, nemate nikakve šanse. Logično je onda postaviti pitanje trebamo li ovoj zemlji kao ljudi koji će je svojim obrazovanjem i znanjem približiti modernom svijetu ili joj trebamo samo kao Srbi, Bošnjaci i Hrvati. Sada se i javno potvrđuje teza da predstavljamo samo brojeve svrstane u tri odnosno četiri kolone. Zašto se čuditi što neko ne želi biti tako žigosan? Ima li boljeg argumenta za izlazak iz ove priče? Razapeti između kupovine karte u jednom smjeru i pristajanja da budemo dobri i podobni pripadnici vlastitog naroda izgledamo poniženo. Puna su im usta prava, a mi ih u stvarnosti sve manje imamo. Ako ćemo već o brojevima, onda je sve ovo ponajprije jedna velika nula. Aktuelna vladavina neznanja oličena u partitokratskom modelu vlasti stavlja političke partije u poziciju koja prema običnom građaninu liči na borbu Davida i Golijata. Političke partije su, u najvećem dijelu, bezidejna mašinerija koja služi ostvarivanju interesa pojedinaca. Bez izgrađenog institucionalnog partijskog sistema najlakše se ostvaruje koncept "lider, niko i ostali". Slijepa poslušnost je ulaznica koja iza scene omogućuje lagodan materijalni položaj ostvaren preko leđa svojih građana. Političke partije u ambijentu grabljenja političke moći pod svaku cijenu obesmišljavaju izbore. Primitivna politika prazne priče dominira nad politikom znanja. Krug u kojem jedni pljačkaju, a drugi betoniraju zatečeno stanje kako bi se i oni našli u poziciji prvih teško je prekinuti. Očekivati, u takvom stanju, da će oni shvatiti da mlad i obrazovan, a nezaposlen čovjek košta državu mnogo više nego da je zaposlen, s pravom izgleda utopistički. Misliti da će od njih doći poticaj povećanju kompjuterske pismenosti kad su oni nepismeni predstavlja ludost. Za njihovu svijest mi smo potencijalna opasnost koja se može prevazići samo našim svođenjem na nivo poslušnika. Međutim, kormilo koje oni drže u ruci samo je naizgled nedostižno, jer ne treba zaboraviti da ponekad i na mirnom moru bura iznenadi. Stajati ispod njihove sijalice i čekati kraj tami predstavlja gubljenje vremena. Samo nekompromitovani ljudi sa novim idejama i bez spremnosti da žrtvuju temeljne vrijednosti društva mogu biti Pijemont progresivnih snaga. Ako se takve snage i pojave promjene će doći tek onog momenta kada svi zajedno više odmora damo jeziku nego rukama. Često tražimo odgovor želeći znati zašto ovako živimo. Često zažmirimo misleći da tako sapiremo odgovornost sa sebe za gluposti onih koji su dobili naše povjerenje. Često, jednostavno, sebe lažemo. U prvi plan plasiramo nespornu činjenicu da nismo krivi, ali zatiremo činjenicu da jesmo odgovorni. Mnogi od nas su klasični primjeri homocentričnih sljedbenika koji slijepo slijede lidere dajući im harizmu koju nemaju i opraštaju im kontradiktorne postupke uvijene u plašt pragmatizma na uštrb principa. Jednostavno smo se uklopili u jednosmjernu ulicu u koju su nas parkirali. Mislimo da izlaz samo oni znaju. Zaboravljamo da je ta ulica jednosmjerna zato što oni tako hoće. Krenimo drugom stranom ulice i evo šanse da postane dvosmjerna. Zašto? Zato što mi to hoćemo i oni će to konačno znati.