6yka.com
Dr Stajner Brin - Morate šarmirati Evropu
Siniša Marčić  06.11.2005.

BUKA: Šta mislite o dijalogu kao načinu rješavanja problema?

Stajner: Teško je dati jasnu definiciju, ali dijalog je otvorena i iskrena komunikacija između dvije ili više strana. Razlika između dijaloga i političke debate je u tome što su u debati drugi uvijek u krivu, a vi ste u pravu. U dijalogu se težište mijenja ka razumijevanju. Mnogi koriste riječ dijalog kao alternativu nasilju, kao način rješavanja problema pa se tako dijalogom smatra nešto što će ljudi koji imaju moć koristiti, jer dijalog nije prijetnja već upravo suprotnost nasilju. Ovo je samo donekle ispravno tumačenje dijaloga jer on ne podrazumijeva stvaranje harmonije, niti postizanje sporazuma. Dijalog znači da ćete povećati razumijevanje za svog protivnika, a kada se to desi možete lakše shvatiti koliko daleko se razmimoilazite u stavovima. Kao bračni par koji nije za 20 godina iskreno razgovarao i razvodi se. Za tri dana razgovora mogu zaključiti da se ipak trebaju razvesti ali bar mogu sebe bolje razumijeti. Često sam imao takva iskustva sa Srbima, Albancima, Makedoncima. Kada se ulazi u prostor dijaloga, tenzije se neminovno povećavaju u početku, jer učesnici nisu svjesni kako je dubok jaz u kojem se nalaze. To samo znači da postoje i druge strane priče koje možda ne znamo. Prema tome dijalog nije nešto što je uvijek dobro.

 Granice kakve mi danas poznajemo neće postojati u 21 vijeku. Nacije kakve mi poznajemo neće više postojati na isti način, pa čak ni države neće funkcionisati na isti način na koji funkcionišu danas. U budućnosti će postojati ujedinjene države Evrope, u kojoj će građani Evrope imati zajednički evropski pasoš i moći će slobodno putovati.


B: Prije nego što je rat ovdje počeo umjesto takve vrste dijaloga mi smo imali nametnuta rješenja, odnosno naredbe. Šta mislite da li je bilo potrebno podijeliti zemlju da bi se došlo do onoga što sad imamo?

Stajner: Dijalog se koristi da se bolje shvati ko je vaš protivnik, neprijatelj ili prosto druga strana. Veoma je teško koristiti medije, propagandu, obrazovanje, istorijske knjige kako bi se oslikali stereotipi koji će vas zavesti. Moj osjećaj je da mnogi ljudi počinju doživljavati drugu stranu kao ljudska bića i tada se nešto počinje dešavati. U konfliktnim regionima kao što je Kosovo ljudi to jednostavno ne rade, ne pristaju da sjednu za sto i da razgovaraju. Palestinci i Izraelci ne pristaju da razgovaraju. Tako je bilo u bivšoj Jugoslaviji gdje su ljudi bili pod pritiskom i nisu imali prostora da na pravi način iskažu ili svare ono što im se dešavalo u II Svjetskom ratu. To je na kraju pokopano, ali je ostalo veome eksplozivno i lako ga je bilo reciklirati u nove sukobe.

B: U bivšoj Jugoslaviji mi smo imali koncept multietničnosti koji je dosta dugo funkcionisao na jedan poseban način. Taj koncept je bio politički nametnut, posebno u nekim rovitim dijelovima Jugoslavije, i ono što je zanimljivo jeste da sada stranci pokušavaju nametnuti svoju viziju multietničnosti, pri čemu ignorišu istorijske fakte i umjesto postepenih rješenja nude konačnu verziju svojih ideja iza kojih ostaje ogromna rupa. Koji je po vama najbolji način da se ljudi ovdje ubijede da žive normalno, a da se pritom uvažavaju zahtjevi svih strana?

Stajner: U pravu ste kad kažete da su ljudi u bivšoj Jugoslaviji prihvatili multietničnost na određenom nivou, ali je bitno napomenuti da Jugoslavija nije bila nacija već ideja. Lako je biti u okviru ideje kakva je postojala u SAD i tako je bilo dobro živjeti u Jugoslaviji sve do trenutka kad su se republike otcijepile. Tito je napravio grešku jer je svim tadašnjim republikama ostavio ime nacije. Hrvati su imali Hrvatsku pa su počeli osjećati da imaju veće pravo vlasništva nad zemljom. Tako je bilo i sa Makedoncima u Makedoniji i sa nacionalnim manjinama u bivšim republikama koje su počele da se osjećaju uplašeno. Jugoslavija je počela da im pruža zaštitu jer je jednom Albancu bilo mnogo lakše biti Albanac u Jugoslaviji, nego što je to bio slučaj u Srbiji. Ista je stvar bila sa Srbima u Jugoslaviji koji su živjeli u Hrvatskoj. Kada se Jugoslavija raspala nije bilo mehanizama ili struktura sistema koji bi riješili probleme manjinskih zajednica dok su oni isplivavali na površinu. Da se tada primjenio dijalog on bi mogao spriječiti dešavanja koja su kasnije uslijedila. Kada govorimo o pomirenju i izgradnji budućnosti postoje dva dominantna pristupa: prvi zagovara koncept po kojem se ratni zločinci moraju odvesti u Hag gdje će se kazniti kako bi se narod mogao osloboditi njihovog balasta. U tome ima nelogičnosti, jer se svi ratni zločinci ne mogu odvesti u Hag. Po definiciji, ratni zločinac je osoba koja je ranjavala ili ubijala civile tokom rata i prema ovome bi mnogo ljudi iz Bosne moralo završiti u Hagu. Mi znamo da Hag još nije razrađen kao i da svi ratni tribunali imaju pristrasan odnos prema pobjednicima ratova. Od Nirnberga svi gubitnici prolaze veoma loše i pobjednici se nikad ne kažnjavaju na isti način kao i gubitnici. Ako uzmete za primjer Kosovo, vidjećete da je NATO mnogo puta prekršio Međunarodni ratni zakon. Čini mi se da u paragrafu 51 Ženevske konvencije stoji da ćete: ...uraditi sve što je u vašoj moći kako bi se izbjeglo ranjavanje civila." Kada su bombardovali TV stanicu (bombardovanje zgrade RTS- prim. aut.) samo su javili telefonom da će je bombardovati i zamolili su ljude da izađu, i to je bilo sve. Radnici su ostali u zgradi i poginuli.
Drugi pristup je kroz komisije. Da se ljudi nagovore da javno priznaju šta su uradili.
Pristup kroz dijalog je veoma težak u poređenju sa ova dva pristupa jer je zasnovan na povećavanju razumijevanja oponenta. Što ga prije počnete shvatati to je bolje. Da sam ja rođen u vašoj kući, da sam išao u vašu školu, da sam imao djeda kao vi, tada bih vjerovatno mislio da sam kao vi. U fiktivnoj igri zamislimo da stavimo albansku bebu u srpsku kolijevku i srpsku bebu u albansku kolijevku. Dvadeset godina kasnije te iste ljude pronađemo na prvoj liniji fronta. Albanac ima srpsku uniformu, a Srbin nosi albansku uniformu. Tada ja kao doktor kažem: "Samo malo. Sve ste ovdje zajebali već nakon rođenja. Zamijenili smo vam strane i sada bi vas dvojica trebali da se borite na suprotnim stranama." U tom trenutku vidimo koliko je to zapravo glupo. Prva linija fronta postaje ogledalo. Moj neprijatelj mogu biti ja sam. Zato je dijalog potreban kako bismo bolje razumijeli jedni druge, počev od obdaništa, preko škole i omladinskih klubova. Čak i onda kada pripadamo različitim etničkim zajednicama i kada smo različiti, izuzetno je važno da spoznamo sebe i druge.

B: Putujući kroz bivšu Jugoslaviju upoznali ste mnogo mladih ljudi. Šta mislite da li je jaz između mladih do te mjere dubok, da ne postoji način da se premosti ili je obrnuto?

Stajener: Mislim da će mladi ljudi iz bivše Jugoslavije sve više početi da se identifikuju kao evropljani sa razvojem naprednih tehnologija, komunikacija, sa labav-ljenjem restrikcija na slobodu kretanja. Mislim da će za deset godina mladi ljudi u velikoj mjeri biti pod uticajem onoga što se u Evropi sada zove selo predaka. Mladi ljudi veoma brzo uče da mrze, čak i u svojim domovima. Oni nikad neće zaboraviti 6. april 1941. g. ili 6. april 1992. g. i mnoge druge stvari. Praktično ljudi ovdje nauče ko vam je neprijatelj prije nego što prohodaju. Ali moć mobilnih telefona, Interneta bez obzira gdje odrastate znače da su vam alternative i izbori toliko veliki da možete čuti mnogo novih mišljenja. U davna vremena djed, porodica, možda službe u crkavama su imale monopol nad nametanjem vaše istine i toga kako svijet funkcioniše. Mladi ljudi sve manje slušaju takve priče jer imaju mnogo različitih izbora. Granice kakve mi danas poznajemo neće postojati u 21 vijeku. Nacije kakve mi poznajemo neće više postojati na isti način, pa čak ni države neće funkcionisati na isti način na koji funkcionišu danas. U budućnosti će postojati ujedinjene države Evrope, u kojoj će građani Evrope imati zajednički evropski pasoš i moći će slobodno putovati. Sa njim ćemo moći ići na nacionalne proslave koje će biti proslave u piću i hrani, kulturi, pjesmi, poeziji, umjetnosti, legendama i fudbalu jer sam ubijeđen da je ljudima potreban fudbal. Na ovakav način prikazano to izgleda kao dobra šala, ali je više od toga, jer su to rituali koji nas razlikuju od drugih. Nama je potrebno da pripadamo zajednici i dobro je što imamo dan države svake godine, jer se tada možemo opustiti. Ovaj proces se već dešava tako da će mnoge zemlje imati istu zastavu, isti novac (Euro) i veliko pitanje za Republiku Srpsku je da li će ona postati dio takve Evrope. Pitanje je da li građani RS žele postati dio Evrope, jer je mnogima preko glave Evrope i zato postoje dobri razlozi. Drugo je pitanje da li Evropa želi RS kao dio svoje zajednice. Sa evropskog stanivišta oni žele Hrvatsku i Srbiju jer su oni privlačna tržišta i u tom smislu zanimljivi. Bosna je problem zbog postojanja korupcije, mafije i dr. kao što je slučaj u Crnoj Gori i Kosovu. Evropa hoće prednosti za sebe time što će uključiti ove zemlje pod svoje okrilje. Ako želite biti dio Evrope morate je šarmirati, morate pokazati više seksipila, morate postati privlačniji. To je ono što Evropa želi. Ja dolazim iz zem-lje koja je dva puta odbila ulazak u EU, jer hoćemo da sami donosimo odluke o svojoj budućnosti i da budemo nezavisni (Norveška ima najveće prihode u Evropi i najveći bruto nacionalni suficit kojeg ulažu u akcije najvećih svjetskih koroporacija- prim. aut.). Ali za ljude koji žive ovdje bilo bi mnogo bolje da postanu dio Evrope jer će dobiti mogućnost slobodnog kretanja i komuniciranja. Postoje izvjesni pritisci iz Evrope koja traži slobodne medije, demokratski sistem glasanja, poštovanje ljudskih prava. Nekako morate postići ove standarde da biste postali prihvaćeni od Evrope. U tom smislu Evropa je malo nametljiva.
S jedne strane savjetovao bih vam da postanete dio Evrope jer to ima mnogo prednosti, a s druge strane vidim dosta ograničavajućih faktora ove Evrope. Veoma je materijalistička, neduhovna.

B: Direktor Svjetske banke u BiH g-din Džozef Ingram je pomenuo u intervjuu za BUKU da je Evropa unija manjina i da ne priznaje nacinalne većine. Mi još insistiramo na nacionalnom pristupu. Koji je način da se to prebrodi?

Stajner: Ne možete reći da su riječi manjina i većina koje bi to održale. Većina podrazumijeva da je jedna nacionalna većina veća od druge nacionalne većine. Evropa je kao Jugoslavija sazdana na ideji. Svi smo mi evropljani i niko nije evropljanin u isto vrijeme. Sa tog stanovišta, što prije postanete dio Evrope, prije ćete izaći iz okvira nacionalnog. Što prije mladi budu odrastali u Evropi to će prije oslabiti osjećaj nacionalnog identiteta. Tako će se razvijati identitet zasnovan na njihovom radu, obrazovanju, na putovanjima, privredi, porodici, na tome kako pristupiti problemu itd. Vjerujem da su takve stvari mnogo važnije od ičega u modernim zemljama, ali kada živite u konfliktnim područjima i kada ste rastrzani medijima, propagandom i istorijskim udžbenicima o tome ko ste i šta ste, postajete fokusirani na taj askpekt svog identiteta.

B: Mladi ljudi hoće da budu dio Evrope. Šta mislite koliko će biti potrebno vremena da se otrgnu iz svoje inertnosti i da se počnu boriti za svoja prava?

Stajener: Iz mog iskustva vidim da je osnovna razlika između ljudi ovdje i u mojoj zemlji ta što mladi ljudi u konfliktnim regijama žive od danas do sutra. Pojam budućnosti je izvitoperen i uništen. Za mladog čovjeka veoma je teško napraviti čvrste planove za budućnost i veome je teško planirati bar 20-30 godina unaprijed. Iz razgovora sa mladim ljudima vidim da većina živi od danas do sutra, i u takvim okolnostima mnogo je važnija zabava, droga na tržištu i dobro proživljavanje današneg dana. Na neki način se može reći da se može živjeti danas ali da se ne može voljeti sutra, jer ne znaš da li ćeš imati sutra! Ovo ima štetne posljedice jer ne ulaganjem u budućnost kroz obrazovanje postajete žrtva i na taj način. Oni ljudi koji razmišljaju o sutra počinju da odlaze. Svi koji ozbiljno razmišljaju o budućnosti razmišljaju kako da odu odavde.

B: Kako zaustaviti odlazak mladih ljudi?

Stajner: Time što ćete im staviti do znanja da to što oni rade jeste bitno. U tome vidim razliku između moje i vaše zemlje. U Norveškoj imam osjećaj da moji postupci stvarno imaju smisla. Ako glasam znam da nešto mogu promijeniti, ako napišem nešto u novinama to može napraviti razliku. Ovdje mnogi ljudi misle da su bespomoćni. Ako uradite nešto u Banjoj Luci ili Sarajevu, mladi misle da je to besmisleno, jer će se konačne odluke donijeti negdje u Njujorku ili nekom drugom mjestu i da tako ne možemo stvarati budućnost ili uticati na svoju sudbinu i sopstveni život. Zato je obrazovanje najvažnije i treba ubijediti mlade ljude da su oni budućnost ove zemlje i niko drugi. Ako se to ne desi onda će mladi ljudi odlaziti odavde i ovo će postati zemlja staraca. U ovom regionu postoji mnogo mogućnosti i mladi ljudi imaju potencijal da to shvate i da se prilagode tim promjenama. Ako se mladi ljudi mogu bolje snalaziti u tuđoj zemlji nego u svojoj, onda je to tragično!


Copyright © 2006 Centar za informativnu dekontaminaciju Banja Luka. Sva prava zadržana.