6yka.com
Rastafarijanizam
Saša Jovanović  06.11.2005.

ISTORIJA
Rastafarijanci su inspiraciju za svoj pokret našli u filozofiji Markusa Garvija (1887-1940), koji je, 20-tih godina XX vijeka, osnovao Univerzalnu crnačku asocijaciju za napredak (Universal Negro Improvement Association - UNIA). Glavni cilj ove organizacije je bio povratak crnaca u njihovu zakonitu domovinu, Afriku. Garvi je vjerovao da svi crnci iz Zapadnog svijeta treba da se vrate u Afriku odakle svi i potiču. On je propovijedao da su evropski kolonizatori, komadajući Afriku, nepravedno razbacali afričko stanovništvo širom svijeta. Kao rezultat toga crnci nisu bili u mogućnosti da se politički organizuju i da se društveno izraze. Njihov intelekt je 'zakržljao' pod konstantnim evropskim tlačenjem. Porobljavanje je nametnulo crncima ¨robovski mentalitet¨ tako da su naposlijetku morali prihvatiti tezu bijelih rasista da su oni inferiorna rasa. Prema Garviju, crnci u objema Amerikama nisu bili ugnjetavani samo fizički, nego i psihički tokom godina bijelačke nadmoćnosti.
U skladu s tim, Garvi je sve programe koji su se bazirali na postepenom uključenju crnaca u bijelačko društvo smatrao bezvrijednim. Njegova misija je bila da povrati crncima izgubljeno dostojanstvo prekidanjem svih veza sa svijetom bijelaca. Kao što je rekao za New York Times 3. avgusta 1920, "Organizovaćemo 400 miliona crnaca u svijetu u jednu moćnu organizaciju i tako pobosti barjak slobode na veličanstvenom afričkom kontinentu... Ako je Evropa za Evropljane onda je Afrika za sve crnce svijeta." Nakon skoro decenije provedene u SAD i Velikoj Britaniji, Garvi se vratio na Jamajku 1927, gdje je raširio svoje političke poglede među crnačkom radničkom klasom. On je uvjeravao svoje sljedbenike, "Niko ne zna kada dolazi čas spasenja Afrike. Ono je u zraku. Ono dolazi. I jednog dana kao oluja ono će se pojaviti." Govorio je crncima: "gledajte ka Africi jer će tamo biti krunisan kralj i to će biti znak da je vaše spasenje blizu."

 Kasnih 1970-tih jedan rege muzičar je više nego iko drugi simbolizovao rastafarijanske vrijednosti i uvjerenja, bio je to Bob Marley.


Princ Ras Tafari Makonen je 2. novembra 1930 godine krunisan za novog cara Etiopije. Na svom krunisanju je uzeo titulu car Hajle Selasije (moć trojstva ) I. Ovo proglašenje je bilo događaj od ogromne važnosti u kome su mnogi afrički i američki crnci vidjeli ispunjenje Garvijevog predskazanja od prije samo nekoliko godina. Nakon Selasijevog krunisanja, rastafarijanski pokret je stekao sljedbenike i to je bio njegov zvanični početak. Ironija u svemu tome leži u činjenici da Selasije sam nikada nije bio Rastafarijanac, i niko zapravo nije siguran šta je on uopšte mislio o svojim sljedbenicima. Vrijedna pažnje je i činjenica da Garvi nije bio obožavalac Hajla Selasija, pa je čak otišao i tako daleko da je napao "Etiopljane " kao "lude fanatike."
Mada je Leonard Howell proglašen za prvog rastafarijanskog propovjednika na Jamajci, postojale su još najmanje tri druge rastafarijanske grupe tokom 1930-tih. Iako je svaka grupa bila osobena, ipak je postojalo nekoliko zajedničkih tačaka koje su ujedinjavale ove frakcije. Prije svega, sve četiri grupe su osuđivale jamajkansko kolonijalno društvo. Drugo, sve četiri su vjerovale da je povratak u Afriku ključ oslobođenja od ugnjetavanja. Zatim, sve su se zalagale za nenasilje. Konačno, sve četiri su obožavale Hajla Selasija I kao božanstvo. Ove četiri prvobitne rastafarijanske grupe oslikavaju raznolikosti sa kojima se pokret suočavao u svojoj istoriji kao i nedostatak centralizovane uprave.
1935. godine fašistička Italija je napala Etiopiju. Ovaj događaj je otkrio svu nesposobnost Selasijevog režima, koji je etiopsko seljaštvo prepustio siromaštvu, neobrazovanosti, vojnoj neobučenosti i sve u svemu potpunoj nespremnosti za rat. U isto vrijeme, jamajkanska ekonomska kriza se nastavila pogoršavati. Crni radnici, mučeni neishranjenošću i bijednim nadnicama, okrenuli su se praktičnim akcijama. Podstaknut ovakvim razvojem događaja rastafarijanski pokret je postao primjetno politizovan. Tokom 1940-tih i 1950-tih, lideri pokreta su intenzivirali svoj otpor prema kolonijalnoj upravi prkoseći policiji i organizujući ilegalne ulične marševe.
Do sredine 1950-tih, Rastafarijanci su od mnogih Jamajčana smatrani za bradate narkomane, za nacionalno ruglo ili za "sektu otpadnika." Sukobi između policije i rastafarijanaca su bili česti, i Rastafarijanci su smatrani za crne nacionaliste koji žele vladati nad bijelcima. I dok je rastafarijanski pokret zaista promovisao rasni ponos, u stvarnosti je predstavljao malu prijetnju jamajkanskoj vladajućoj klasi. Uglavnom iz niže klase, politički pasivni i nenasilni, Rastafarijanci su se većinom posvećivali repatrijaciji svojih članova u Afriku i obožavanju božanstva Hajla Selasija I. Rastafarijanci su izbjegavali politiku i bavili se meditacijom i molitvama. Uprkos tome, tokom 1960-tih rastafarijanske demonstracije protiv rasne segregacije i crnačkog siromaštva su bile nasilno suzbijane od strane jamajkanske policije i vojske. Nekoliko Rastafarijanaca je poginulo u takvim sukobima, a stotine su bile uhapšene i ponižavane tako što su bili primoravani da se ošišaju. Sve u svemu od 1930-tih do sredine 1960-tih Rastafarijanizam je bio uglavnom lokalni jamajkanski religijski pokret. Ne samo da se nije formirala jedinstvena jamajkanska rastafarijanska crkva, nego nije bilo čak ni sporazuma o osnovnoj doktrini niti kanonika i pravila.
Hajle Selasije je posjetio Jamajku 21. aprila 1966, u momentu kada se zemlja nalazila u sred socijalne krize, kada su Rastafarijanci smatrani od strane većine za revolucionarnu prijetnju koja se mora ukloniti. Tokom ove svoje prve i posljednje posjete Jamajci, Selasije se sreo sa nekoliko rastafarijanskih lidera. Ova posjeta je rezultirala sa dvije duboke posljedice po rastafarijanski pokret. Kao prvo, Selasije je ubjedio rastafarijansku braću da "ne teže emigriranju u Etiopiju dok ne oslobode narod Jamajke." I kao drugo, od tog dana 21. april se slavi kao poseban sveti dan među Rastafarijancima.

 većina Rastafarijanaca su pacifisti, mada je velika podrška pokretu proistekala iz jakih anti-bjelačkih osjećanja. Zapravo, nasilje je bilo povezano sa pojedincima i raskalašnim grupama.


1968. godine, profesor Walter Rodney sa jamajkanskog univerziteta, osnovao je pokret "Crna moć" (Black Power Movement), koji je značajno uticao na razvoj rastafarijanskog pokreta na Karibima. Ovaj pokret je bio otvoren poziv crncima za zbacivanje kapitalističkog poretka koji je osiguravao bijelu dominaciju, te da obnove društvo prema crnačkim potrebama. U Dominikanskoj republici, na Trinidadu i Tobagu i Grenadi, Rastafarijanci su igrali glavnu ulogu u radikalnoj ljevičarskoj politici. Na Jamajci, rastafarijanski otpor je izražavan kroz različite oblike kulturnog izražavanja.
Rastafarijanski imidž je doživjeo značajne promjene tokom 1970-tih. I dok su 1960-tih Rastafarijanci viđeni kao negativna pojava, tokom 1970-tih oni su postali pozitivna kulturna snaga, koja je znatno doprinijela jamajkanskoj umjetnosti i muzici (reggae). Kasnih 1970-tih jedan rege muzičar je više nego iko drugi simbolizovao rastafarijanske vrijednosti i uvjerenja, bio je to Bob Marley. Njegova popularnost je osigurala raznovrsnu publiku za rastafarijanske poruke, a njegova muzika je sadržavala suštinu rastafarijanske ideologije.
27. avgusta 1975. Hajle Selasije je umro i nastupila je velika kriza u vjeri. Uslijedila su mnogobrojna objašnjenja ovog događaja od nevjerice "njegova smrt je izmišljotina " do "njegova smrt je nevažna jer je Hajle Selasije bio personifikacija Boga".
Rastafarijanci su u velikom broju došli u SAD što je bio rezultat velike migracije Jamajkanaca tokom 1970-tih. Sa sobom su donijeli imidž nasilnika, i u to vrijeme česti novinski izvještaji su podrobno izvještavali o ubistvima počinjenim od strane pojedinaca koji su identifikovani kao Rastafarijanci. Međutim, većina Rastafarijanaca su pacifisti, mada je velika podrška pokretu proistekala iz jakih anti-bjelačkih osjećanja. Zapravo, nasilje je bilo povezano sa pojedincima i raskalašnim grupama. U medijima su Rastafarijanci predstavljani negativno, što je u znatnoj mjeri uzrokovano time što su mnogi mladi Jamajkanci i Afro-Amerikanci usvojili spoljašnji izgled Rastafarijanaca, a da nisu prihvatili i rastafarijanska ubjeđenja i stil života, pa su tako pogrešno predstavljali rastafarijansku kulturu.
Od 1980-tih, rastafarijanski pokret je postajao sve više sekularan. Mnogi simboli pokreta su izgubili svoj religijski i ideološki značaj. Osim toga, uticaj rastafarijanske ideologije na jamajkansku urbanu omladinu je značajno izmjenjen. Rastafarijanske boje (crvena, zelena, crna i zlatna), u koje su bojeni svi rastafarijanski predmeti i zastave, su značajno lišeni njihovog ideološkog značenja i sada ih svi nose. Dalje, dredove sada nose kao popularnu frizuru i crnci i bijelci, kako na Jamajci tako i u svijetu.
Slabljenje rastafarijanske ideologije je dovelo i do promjene u odnosu prema ženama. Ženama je tradicionalno bilo zabranjeno da imaju učešća u ritualima, od njih je očekivano potpuno potčinjavanje muškarcima. Ranije, ženama koje imaju menstruaciju nije bilo dozvoljeno kuvati, a u nekim oblastima su bile lišene društvenih kontakata. Tokom posljednje decenije neke žene su počele protestvovati i prkositi patrijarhalnim ubjeđenjima i konvencijama pokreta. Kao znak promjene, rastafarijanske žene su postale prilično glasne u protivljenju ovim ubjeđenjima i navikama, i neke su prkosile takvim pravilima kao što su pokrivanje dredova kapom ili nošenje samo dugačkih haljina u javnosti. Uprkos ovim skorašnjim događajima, rastafarijanski pokret je zadržao veliki moralni autoritet kao rezultat svog pionirskog stava u pitanjima rasnog identiteta i rasnih predrasuda.

ORGANIZACIJA
Rastafarijanski pokret nema vođe. Drugim riječima rečeno, religija nema jasno određenog lidera. Postoje grupe, kvazi-grupe i pojedinci koji su nezavisni uprkos tome što svi dijele suštinska uvjerenja. Sastanci obično počinju kao nezvanična ulična okupljanja koja privlače pažnju i eskaliraju u religijsku službu. Osim dvije veoma organizovane sekte (the Bobos and the Twelve Tribes of Israel), većina bratstva ne pripada nekoj zvaničnoj organizaciji. Oni odbijaju da se odreknu svoje slobode i autonomije pristupajući nekoj organizaciji. Ovo cijenjenje slobode od spoljašnje prinude izražava se kod većine Rastafarijanaca u odnosu prema organizaciji zvanoj "House of Nyabinghi." Koncept "Kuća" nastao je 1950-tih kada su se Rastafarijanci podjelili u dvije kuće: The House of Dreadlocks i The House of Combsomes, ovi posljednji su češljali svoju kosu pa odatle i njihovo ime. Od 1960-tih The House of Combsomes se rasturila, tako da je ostala samo The House of Dreadlocks. Svaki Rastafarijanac koji nosi dredove ima pravo da učestvuje u svečanim ritualima i razmatranjima Kuće.
Kućom rukovodi "Skupština starješina" (Assembly of Elders), koja se teoretski sastoji od 72 člana, ali uglavnom ih je daleko manje. Starješinstvo se ogleda u slijedećim karakteristikama: vještini, snalažljivosti, inicijativi i povjerenju. Starješina se ne postaje putem izbora ili postavljanjem. Starješine nadgledaju poslove Kuće, kao što su planiranje liturgijskih događaja, izmirivanjem sporova, ili postavljanjem delegacija kada to potrebe nalažu. Ipak, iza skupštine starješina, nema članstva koje definiše Kuću kao takvu. Svi Rastafarijancu su slobodni da dođu ili ostanu, da govore ili ćute, da finansijski pomažu Kuću ili da ne plaćaju članarinu. Biti član Kuće se postiže jednostavno time što se bude Rastafarijanac. Ukratko svi članovi su jednaki, bez obzira na godine, na sposobnosti ili mogućnosti. Pored ovakve organizacije nije ni čudo što pokret nema centralizovane uprave ni vođe.
Ispoljavanje rastafarijanske religije nije tako strogo struktuisano kao u drugim religijama. Većina bogosluženja se obavlja tokom rituala. Postoje dva osnovna oblika rastafarijanskih rituala: tzv. "rasuđivanja" (reasonings) i "binghi." Rasuđivanja su nezvanična okupljanja na kojima manje grupe "braće" uglavnom puše "svetu travu", (ganja), i učestvuju u diskusiji. Onaj kome dopadne čast da zapali lulu, recituje kratku molitvu dok ostali obaraju svoje glave. Potom se lula kreće u krug dok se svi ne izredaju i lula se popuši. Rasuđivanja se završavaju tako što jedan po jedan učesnik stavlja svoju kapu i odlazi.
"Nyabinghi," ili "binghi", je ples koji se održava za specijalnih prilika tokom godine. Uglavnom, ove proslave obilježavaju krunisanje Njegovog Carskog Veličanstva (2. novembar), ceremonijalni rođendan Njegovog Veličanstva (6. januar), posjetu Njegovog Veličanstva Jamajci (25. april), lični rođendan Njegovog Veličanstva (23. juli), oslobađanje od ropstva (1. avgust), i rođendan Markusa Garvija (17. avgust). Riječ "binghi" je navodno afričkog porijekla i prvobitno je označavala tajni red zavjetovan da će donijeti "smrt crnim i bijelim tlačiteljima." Danas je ovaj ples čisto ceremonijalna svetkovina i ponekad traje nekoliko dana. Tada se na Jamajci skupljaju Rastafarijanci iz svih dijelova zemlje. Oni kampuju u šatorima na zemlji koja pripada domaćim Rastafarijancima. Zvanično ples počinje noću na posebno uređenom mjestu za ovu priliku. Rastafarijanci pjevaju i plešu u njihovom karakterističnom ritmu sve do ranog jutra. Preko dana oni se "odmaraju i rasuđuju."

UVJERENJA GRUPE
Sistem vjerovanja Rastafarijanaca bio je tako maglovit i labavo definisan, od samog početka pokreta, zbog nedostatka jedinstvenog uređenja, pa je to postala stvar individualne interpretacije. Ipak, tokom rane istorije pokreta Leonard Howell je dao Rastafarijancima 6 osnovnih principa:

1. Mržnja prema bijeloj rasi
2. Potpuna nadmoćnost crne rase
3. Osveta bijeloj rasi zbog njihove pokvarenosti
4. Negiranje, proganjanje i ponižavanje vlade i svih službenih institucija Jamajke
5. Pripreme za povratak u Afriku, i
6. Priznavanje cara Hajla Selasija I za Boga i jedinog vladara nad crncima

 Ganja (marihuana): Protivno opštem ubjeđenju, pobožni Rastafarijanci ne puše marihuanu u rekreativne svrhe, a neki je uopšte ne koriste.


Tri najvažnija pojma koja su ključ rastafarijanske vjere:
Vavilon (Babylon): "Vavilon" je rastafarijanski pojam za moćnu političku strukturu bijelaca koja ugnjetava crnce već vijekovima. Ranije, Rastafarijanci su tvrdili da su crnci fizički sputavani okovima ropstva. Danas, Rastafarijanci osjećaju da su crnci i dalje podređeni putem siromaštva, nepismenosti, neravnopravnosti i lukavstva bijelaca. Rastafarijanizam je nastao s ciljem da podsjeća crnce na njihovo naslijeđe i da ih podstakne da se suprotstave Vavilonu.
Ja i ja (I and I): "I and I" je izraz kojim se sumira pojam jedinstva, jedinstva dvije osobe. Bog je u svima nama i mi smo zapravo jedan narod. "I and I" znači da je Bog u svim ljudima. Veza sa Ras Tafarijem je veza čovječanstva sa Bogom. Ali čovječanstvu je potrebna glava a glava čovječanstva je Njegovo Carsko Veličanstvo Hajle Selasije I.
Jah: Rastafarijansko ime za Boga je 'Jah'. Prisustvo Boga (Jah) u Njegovoj djeci i u svijetu je trijumf nad svakodnevnim patnjama. Uopšte Afrika, a posebno Etiopija, se smatraju od Rastafarijanaca za raj na zemlji. Ipak, oni smatraju da nema zagrobnog života pa prema tome ni raja ni pakla.
Takođe za Rastafarijance imaju značaja i slijedeći pojmovi:
Boje: Za Rasta pokret karakteristične su slijedeće boje: crvena, zlatna i zelena. Ove boje su preuzete od Garvijevog pokreta. Crvena simbolizuje krv koju su mučenici prosuli tokom istorije Rasta. Žuta predstavlja bogatstvo domovine. Zelena predstavlja ljepotu i vegetaciju Etiopije, obećane zemlje. Ponekad se upotrebljava i crna da predstavi boju Afrikanaca, od kojih su Jamajkanci potekli.
Ganja (marihuana): Protivno opštem ubjeđenju, pobožni Rastafarijanci ne puše marihuanu u rekreativne svrhe, a neki je uopšte ne koriste. Ipak, većina rastafarijanskih učitelja se zalagala za kontrolisano ritualno pušenje "biljke mudrosti" u religijske svrhe ili kao pomoć pri meditaciji. Korišćenje ove biljke među Rastafarijancima je veoma rašireno, ne samo u duhovne svrhe kao npr. za vrijeme Nyabingi proslava, nego i u medicinske svrhe.
Lav: jedan od najistaknutijih simbola među Rastama je lav. Lav predstavlja Hajla Selasija I, ''Lav osvajač plemena Juda'' ( the conquering Lion of the tribe of Judah) je bila jedna od njegovih carskih titula. Na Jamajci, on se može vidjeti na kućama, zastavama, u njihovim prebivalištima, i uopšte na svim mjestima koja imaju veze sa Rastafarijancima. On se pojavljuje i u njihovoj umjetnosti, u njihovim pjesmama i poeziji. Lav ne predstavlja samo Kralja nad kraljevima nego i muškost pokreta. Zato Rastafarijanci nose dredove i hodaju tako da oponašaju ovu životinju.
Dijeta: Istinski Rastafarijanci jedu samo "I-tal" hranu. To je jedinstvena hrana proizvedena bez upotrebe hemikalija i potpuno prirodna. Hrana se kuva ali se služi po mogućstvu što sirovija, bez soli, prezervativa ili začina. Revnosni Rastafarijanci su dakle potpuni vegetarijanci. Što se tiče pića prednost se daje svemu što je biljnog porijekla, kao što je npr. čaj. Alkohol, mlijeko, kafa i bezalkoholna pića kao što su Coca-Cola i sl. se smatraju nepoželjnim.
Dreadlocks: Ova frizura simbolizuje Rasta korijene, dajući kontrast pravim i plavim loknama bijelih ljudi. Ona simboliše Lava plemena Juda.

Ubrzan rast ove religije uslijedio je od 1975. pa naovamo. Tome je znatno doprineo Bob Marley koji je postao prorok rastafarijanizma i čija su muzika i svjetska slava u mnogome pomogli širenju ovog pokreta. Procjena je da na svijetu ima oko milion sljedbenika ove religije. Pokret je postao veoma atraktivan za mlade crnce koji ga vide kao jedan od načina iskazivanja svoje adolescentske pobune protiv škole i roditeljskog autoriteta. S tim dolaze i neki nepoželjni elementi, ali svi pravi Rastafarijanci se zalažu za mir, ponos i pravednost.


Copyright © 2006 Centar za informativnu dekontaminaciju Banja Luka. Sva prava zadržana.