Savez za pobjedu, čije je i samo ime izgubilo smisao, polako je počeo da odumire…
Da zlo bude veće, trenutno stanje je možda i lošije od onog kako to izvana izgleda, a ni prognoze za budućnost nisu optimistične ukoliko ne dođe do korijenitih promjena.
Ipak, u atmosferi u kojoj se najveća opoziciona stranka raspada unutar sebe, a neke od partija SZP-a čak ni ne oglašavaju, promjene su zadnje što možemo od njih očekivati.
Ono što je izvjesno i što nas očekuje u narednom periodu je samo dalje produbvljivanje procjepa unutar SDS-a i razgrađivanje Saveza za pobjedu u pokušaju da se i pored poraza izvuče koliko-toliko vlasti.
Naravno, sve ovo nije ni malo slučajno, pa tako ni gubitnički niz SDS-a i trenutne opozicije, kao ni njihova velika želja za učestvovanjem u vlasti. To najbolje objašnjava politikolog Vlade Simović.
On trenutno gubitničko stanje SDS posmatra kroz istorijski pad ove stranke koja već 20 godina nije uspjela da povrati svoju staru slavu i da nacionalnim politikama na kojima je nastala generiše podršku građana Republike Srpske.
“Da bi razumjeli SDS moramo da razumijemo njegov istorijski pad. To je partija koja je uspjela zahvaljujući okretanju prama dobrom dijelu intelektualca, prema nizu institucija i organizacija srpskog naroda čime su dobili i karakter nacioalnog pokreta početkom devedesetih godina. Na tragu te politike uspjeli su da ostvare velike izborne uspjehe. Međutim, upravo erozija tog nacionalnog pokreta dolazi početkom 97' i 98' godine kada se unutar RS počinje da shvata da je partijski sistem pluralna cijelina u kojoj egzistiraju i druge partije, te da su SDS-ovi uspjesi kojima su se oni dičili nisu baš uspjesi SDS-a, već cjelokupnog srpskog naroda unutar RS. Tada SDS počinje da stagnira, uz smjene i konflikte sa visokim predstavnicima i postaju stranka koja gubi svoju nekadašnju ulogu. Oni se nakon toga nikad nisu vratili u onu svoju staru poziciju najmoćnije stranke u političkom sistemu RS”, objašnjava Simović.
On sve ovo navodi da bi objasnio trenutnu paniku koja vlada u najvećoj opozicionoj partiji. Jer, kako tvrdi, upravo su tolike godine u opoziciji razlog zbog kojeg postoji velika panika unutar SDS-a.
“Oni već od 2006. godine ne obavljaju vlast niti su u koalicionom aražmanu unutar RS. To proizvodi i frustraciju unutar same stranke i od nekad za njih nezamislivih stvari, da prave velike koalicije sa partijama koje su im direktni konkurentni, došli su do toga da im je to jedna od opcija”, kaže Simović za BUKU.
Inače, SDS je partija kojoj je naophodna vlast kako bi se održala kao stranka.
“U svakom slučaju njima je jako potrebna vlast i oni su svjesni da bilo kakvo koketiranje sa svojim najvećim konkurentima ih potencijalno može da dovede u poziciju da izgube ogroman broj birača, a i unutar same stranke postoje prilične rezerve oko toga gdje ići dalje. Sa druge strane, ako ne uđu u veliku koaliciju sa SNSD-om koja će stvoriti koalicioni aražman srpskog jedinstva na bh. nivou oni će na neki način poslati poruku da nisu za srpsko jedinstvo što će apsolutno ići u korist vlasti u RS”, kaže Simović i dodaje:
“Svaka od opcija SDS-ovce potencijalno delegira kao buduće gubitnike.”
Trenutno, pred najvećom opozicionom strankom su tri puta. Jedan je sa Vukotom Govedaricom na čelu, koji će se riješiti svih onih SDS-ovaca naklonjenih velikoj koaliciji i SNSD-u.
Druga i možda najgora, kako po stranku i opoziciju, tako i po građane RS, jeste Govedarica predsjednik SDS-a u kojem ostaju svi oni disidenti iz predizbornog i postizbornog perioda.
I treća solucija je ona bez Govedarice i približavanje SNSD-u.
Novinar Saša Bižić navodi da je za očikivati kratkoročno, znači u narednim mjesecima – da će najizvjesnija biti druga varijanta, a na duže staze - znači, do sredine naredne godine, treća opcija.
“U prvoj fazi, znači, do kraja 2018. godine, očekujem da će Govedarica ostavljati utisak da jeste ‘tvrd orah’. S jedne strane, on ima na raspolaganju statutarne mehanizme koji mu omogućuju da odolijeva izvjesno vrijeme, a i inače, sve parlamentarne stranke u RS konstruisane su tako da smjene preko noći i brzopotezni pučevi nisu jednostavno izvodljivi, bez obzira na to ko brani predsjednički položaj i ko ga osporava”.
Međutim, Bižić ne vidi da će ova situacija potrajati i već iza Nove godine, do proljeća, očekuje da će Govedarici biti jasno zašto njegovi unutarstranački konkrenti - Milovan Bjelica, Obren Petrović i Mićo Mićić, pa i Mirko Šarović - ne slove za fajtere i nokautere, već za osobe koje lične ciljeve ostvaruju sporovoznim potkopavanjem i dugoročnim "podzemnim" djelovanjem.
“Do sredine iduće godine, to će, po svemu sudeći, imati za posljedicu smjenu Vukote Govedarice, te ustoličenje Šarovića ili Mićića na njegovo mjesto”, rekao je Bižić.
On ne vjeruje da će približavanje SDS-a SNSD-u biti verifikovano kroz zvanični sporazum, kao u periodu od 2010. do 2013, jer je Dodik jasno dao do znanja da ga uopšte ne interesuje "velika koalicija" u punom smislu te riječi, tako da će se sve to svesti na tri okolnosti.
“Prva je asistencija dva poslanika SDS-a u Parlamentu BiH, u situacijama kada SNSD-u bude potrebno famoznih "10 ruku", a vladajući blok iz RS već ih ima osam. Drugi detalj su povremene ucjene usmjerene ka DNS-u, u situacijama kada oni pokušaju da daju znakove života u NSRS. I treći momenat su mogući dilovi u pojedinim opštinama ili gradovima, tamo gdje to bude baš neophodno”, kaže Bižić.
Blic
Što se tiče budućnosti SZP-a, naš sagovornik ne vjerujem da će "stara garda" u tri opozicione partije biti naročito zainteresovana da održava taj projekat.
“U narednim godinama, oni će gledati svoja posla. Zajedničkom djelovanju mogli bi da se okrenu mlađi političari, koji su dobro prošli na izborima i koji su neskloni kompromisima sa Dodikovom vlašću, ali i konstantnim izbornim neuspjesima opozicije. Dakle, ne bi me iznenadilo da u budućnosti vidim da na tragu SZP-a - vjerovatno ne pod tom već potrošenom etiketom, ali u svakom slučaju u znaku oštrijeg kursa prema vlasti - djeluju ličnosti koje, u organizacionom smislu, neće zanimati ta varijanta labavog saveza tri stranke. To su, prije svega, Draško Stanivuković, Jelena Trivić i Adam Šukalo iz PDP-a, moguće i Đorđe Milićević, adut NDP-a iz Šamca, a nije isključeno - i Govedarica, nakon raspleta u SDS”, rekao je Bižić.
Sličnog mišljenja je i komunikolog Mladen Bubonjić, koji ne prognozira baš svijetlu budućnost Savezu za pobjedu, posebno ako se zna da nas prvo očekuje period “papaka”.
“Pojedinci u članicama Saveza za pobjedu sad kalkulišu pred koalicione pregovore za sastav većine u parlamentu. To su isti oni mangupi o kojima je Milorad Dodik govorio u vlasti, samo u redovima opozicije. Internzivniji pregovori o uopšte opstanku i smislu postojanja Saveza za pobjedu će biti nakon koalicionih pregovora za formiranje nove većine, odnosno nakon foriranja vlasti. Ko će tu ostati, a ko otići teško je odmah reći, jer će i u ovom sazivu biti mnogo političkih 'papaka'”, rekao je Bubonjić.
Umjesto da se forsira ovakav gubitnički savez, bez jasne vizije i sa istrošenim pojedincima, Bubobnjić smatra da bi za opoziciju bilo mnogo bolje da isture mnlade ljude sa idejama koji bi mogli da poprave situaciju u arednom period.
“Politici trebaju mladi ljudi, da daju novi duh i novi dah političkoj sceni. Ali, same godine ne donose nove ideje. Ako vi prenosite ideje političara koji su tu doslovno od Centralnog komiteta bivše Jugoslavije onda tu nema noviteta. Opoziciji prije svega trebaju i mladi ljudi i nove ideje. Vukota Govedarica jeste mlad čovjek, ali bojim se da on nije taj koji donosi te nove ideje. Sjetimo se samo kampanje u kojoj je on govorio da će biti kao prvi predsjednik RS Radovan Karadžić. U tome nema novih ideja”, tvrdi Bubonjić.
“Ipak postoje mladi kadrovi koji obećavaju. Tu je Davor Šešić, poslanik u Narodnoj skupštini. Takođe, iz PDP-a neki mladi ljudi poput Jelene Trivić, koja je sad ušla u Skupštinu. Tu su još neki mladi ljudi koji su u politici iz ubjeđenja i koji se ne uklapaju u ukoštene i ukorjenjene strukture u svojim strankama. Oni kad bi isplivali u svojim stranačkim strukturama i proveli svoje ideje koje sad zastupaju možda bi to bila šansa za napredak opozicije”.
Prema njegovim riječima, ukoliko sve ostane kao i do sad, Savez za pobjedu, kako se sada zove, nema budućnost.
“Trenutno ovi koji vode Savez za pobjedu ne žele ništa drugo nego da budu vlast. Kalif umjesto kalifa. Oni nisu opozicija, već latentna vlast. Jednostavno, ne nude nikakve nove ideje već samo žele da obavljaju vlast po svaku cijenu. Kako bi se to promjenilo potrebni su i novi ljudi, ali i nove ideje.”
