Kada mislimo o
čudima i Bosni, prva asocijacija je ukazivanje Djeve Marije prije nekoliko
decenija u Međugorju – događaju koje je u regiju doveo milione hodočasnika.
Međutim, prije sedmicu dana, mnogo važnije čudo se dogodilo u Banjaluci,
glavnom gradu srpskog dijela Bosne – Republici Srpskoj, a potom i u drugim
Bosanskim gradovima prevazilazeći etničke podijele.
Čudo nisu izbori koji su se dogodili u subotu. Kao i obično, izbori u Bosni (sa
svim svojim neregularnostima) su bili označeni apatijom i ravnodušnosti, samo
potvrđujući trostroku podjelu zemlje po etničkim granicama. Danas, srpski dio
se sve više ponaša kao suverena država, dok u muslimanskom Sarajevu napreduje
islamizacija, sudeći po tome koliko je sve teže naručiti pivo u restoranu ili
kafiću, između ostalog.
Za to vrijeme, specifična forma mnogo reklamiranog javno-privatnog partnerstva
JPP (public-private partnership, PPP) cvjeta u Bosni i Hercegovini: lokalne
političke elite upletene sa polu-legalnim prvatnim biznisom, njihova vlast
legitimisana kroz zaštitu etničkih entiteta (Bošnaka, Srba itd.) protiv
„neprijatelja“. U takvim okolnostima gdje je siromaštvo rasprostranjeno i mladi
migriraju u Zapadnu Evropu u potrazi za poslom, nacionalizam buja i odbrana
etničke pripadnosti često nadvlada ekonomske probleme.
Lekcije iz prošlosti
Najbolji primjer za problem sa kojim je suočena Bosna i Hercegovna je ono što
se dogodilo prije nekoliko godina u Hrvatskoj. Tamo su proglašena dva javna
okupljanja: Sindikati su pozivali na protest protiv ekpslodirajuće
nezaposlenosti i siromaštva (itekako osjetljivih običnom čovjeku). U isto
vrijeme, desničarski nacionalisti su najavili okupljanje protiv ponovnog
uvođenja ćirilice kao drugog službenog pisma (zbog tamošnje srpske manjine).
Naravno, na prvom skupu je bilo par stotina ljudi, dok je na drugi skup došlo
preko 100,000 ljudi. Siromaštvo je doživljeno kao svakodnevni problem mnogo
više kod običnog čovjeka nego ćirilična opasnost i uprkos tome, sindikati nisu
uspjeli da mobilišu mase.
Mudri komentatori vole da se pozivaju na takve priče, cinično se rugajući
ljevičarskim tvrdnjama da bi naš cilj trebala da bude pobjeda nad lokalnim
nacionalizmom, kako bi uspostavili transnacionalnu koaliciju onih koje
manipulišu i eksploatišu vladajuće etničke elite. Oni uporno objašnjavaju kako,
naročito u prostoru kao što je Balkan, „iracionalna“ etnička mržnja teče
isuviše duboko da bi bila savladana „racionalnim“ etničkim brigama – misleći
kako je transnacionalna koalicija eksploatisanih nekakvo čudo koje se nikad
neće desiti.
E pa, iznenada, to čudo se upravo događa. I Međugorje blijedi u poređenju.
Ljudski danak
David Dragičević, mladi haker, je nestao u noći između 17. i 18 marta ove
godine i njegovo tijelo je pronađeno u Banjaluci 24. marta; bilo je jasno po
njegovom teško izobličenom tijelu da je ubijen otegnutim, brutalnim mučenjem.
Od 26. marta, svakodnevni protesti su održavani na glavnom trgu u Banjaluci,
organizovani od strane njegovog oca Davora pod imenom „Pravda za Davida“.
Policija je prvo proglasila Davidovu smrt samobistvom, počevši da istražuje
slučaj smrti kao ubistvo tek nakon jakog pritiska javnosti, ali bez ikakvih
rezultata do sada.
Najzad, postalo je jasno da je David otkrio tragove korupcije i ostalih
kriminalnih radnji vladajuće klike pa je morao da nestane.
Prije nedelju dana, neprekidni protesti su eruptirali u ogromno masovno
okupljanje, sa desetinama hiljada učesnika, i desetine autobusa dovozeći ljude širom
Republike Srpske u Banjaluku. Vladajuća klika je reagovala u panici sa
hiljadama policajaca kontrolišući ulice i blokirajući ulaz u grad.
I sad nastupa pravo čudo. Sasvim neočekivano, u prelijepom činu trans-etničke
solidarnosti, slična okupljanja su se počela dešavati u drugim bosanskim
gradovima sa muslimanskom većinom. U Sarajevu, glavnom gradu Bosne i
Hercegovine, hiljade su zahtjevale pravdu za slične slučajeve koje su se desile
kod njih: smrt Dženana Memića, koji je nestao u noći između 8. i 9. februara
2016., koja nikada nije istražena, uprkos tome što je njegovo tijelo pronađeno
izobličeno od posljedica mučenja.
Zajedno sami
Okupljeni u Banjaluci, Sarajevu i drugim gradovima su razmijenili poruke i
naglasili njihovu solidarnost preko etničkih podjela, pošto dijele istu sudbinu
pod kontrolom korumpiranih JPP elita.
I tako, napokon,
postali su sasvim svjesni da prava prijetnja ne dolazi od strane drugih
etničkih grupa, već korupcije unutar sopstvene grupe i da se mogu riješiti tog
malignog tumora samo djelajući zajedno. I onda se desilo nemoguće i
„nezamislivo“ (za cinične realiste).
Naravno, ne treba očekivati previše od ovakvih eksplozija. Slično trans-etnično
kretanje protiv ekonomskog siromaštva se već desilo prije par godina, u ehu arapskog
proljeća, i postepeno se ugasilo.
Ipak, vatra nastavlja da gori ispod površine, i ta vatra je jedina baklja nade
u Bosni. U ovome, potvrđuje se istunitost one izjave Abrahama Linkolna: Možeš
varati neke ljude sve vrijeme, možeš varati sve ljude neko vrijeme, ali ne
možeš varati sve ljude sve vrijeme.
__________
Slavoj Žižek je slovenački filozof, kulturni kritičar i teoretičar Lakanove
psihoanalize. On je profesor na Institutu za sociologiju i filozofiju na
univerzitetu u Ljubljani, globalno istaknuti profesor njemačkog na Univerzitetu
u Njujorku, i internacionalni direktor Birkbek Instituta za društvene nauke na
univerzitetu u Londonu.
ZA BUKU PREVEO GRIGOR SAMARDŽIĆ