U Banjaluci je sinoć bilo čudesno veče. Da Banjalučani vole Miljenka Jergovića i da to nije tajna dokazalo se sinoć u prepunom Kulturnom centru Banski dvor, gdje se tražilo mjesto više za prisustvovanje razgovoru sa čuvenim piscem.
U koncertnoj dvorani Banskog dvora više od 450 poštovalaca ovog književnika skoro dva sata sa velikom pažnjom slušali su Jergovića, koji je govorio o inspiraciji, njegovim književnim likovima, ali i ličnim stavovima na određene društvene teme.
Jergović je u Banjaluci govorio o životu pisaca, pacifizmu, pisanju, razumijevanju i drugim temama.
Evo šta ja volim…
“To je nešto što je svojstveno za tri vrste ljudi: prva vrsta su komšinice ‘raskokuše', druga vrsta su policijske uhode, a treća vrsta pisci. Volim se negdje pritajiti, na primjer u kafani gdje svakog jutra pijemo čaj ili kafu, ja već godinama ne pijem kafu, ali volim popiti čaj i prisluškivati šta govore ljudi za susjednim stolom. Takođe, ako se vozim u autobusu, strašno volim slušati ko šta govori. To mi je jedan veliki užitak, kao i izvor najvećih čudesa pod kapom nebeskom. Jer, to šta će ljudi ispričati, kakve će riječi izgovoriti i šta će izvući iz svog životnog iskustva, ne znajući šta uopšte govore, to je veličanstveno, i to je jedna od ljepših stvari koje čovjek može raditi. Dakle, špijunirati, uhoditi i prisluškivati ljude, svejedno u koju svrhu. Jer ja to stvarno ne radim da bih kasnije nešto od toga uzeo ili napisao, nego jednostavno uživam slušajući.”
O pisanju iz terapeutskih pobuda…
“Pisanje iz terapeutskih pobuda nije jako pametna stvar, a mogu se dogoditi dvije stvari. Ukoliko to radite, a nemate unutrašnjih motiva za samo pisanje, samo ćete mljeti kao prazan mlin. Sa druge strane, ako se sa razlogom bavite vlastitim traumama i vlastitim bolovima raznih vrsta, naravno ne fizičkih bolova, pišući vaša bol će vam biti samo jasnija, vi ćete se sljubiti sa vlastitim bolom. A to da će trauma nestati, nema šanse da će se desiti. Pisanje ima smisla ukoliko boli. Ukoliko vam je do toga da vas ne boli nemojte pisati. Cijela stvar kao terapija nema smisla. Terapeutsko djelovanje književnosti postoji samo kroz čitanje, kad čitate veliki tekst, tekst koji je veći od vas onda se u vama događa nešto uzbudljivo”.
Foto: Borislav Brezo
O dva života…
“Svi mi ovdje večeras, ili velika većina nas, ima onaj život koji je živio do '92 godine i neki drugi život koji je krenuo nakon te '92, ne odmah, nego zapravo nekoliko godina kasnije. Jer između '92 i '95, smo svi mi čekali da se dogodi neko čudo i da se naš prethodni život nastavi, da nekako stvari dođu u normalno stanje. I trebalo je dugo vremena da shvatimo da stvari neće nikako doći u normalno stanje i da možemo da crknemo ili počnemo živjeti neki drugi život. I kada je taj drugi život započeo, on sa ovim prvim životom gotovo da nije imao nikakve veze. Ja kad se sjećam tog svog prethodnog života sjećam ga se kao kroz neki filter, kao da to nije moj život iako se jasno sjećam ljudi i komunikacije. Razumjeli to ili ne, siguran sam da svako od vas ima dva života i da jedan sa drugim nema nikakve veze."
O pacifizmu…
"Svi govore da su za pacifizam, da su za mir, a svi u isto vrijeme provociraju i izazivaju ratove. Tu ne mislim samo na ratove između zemalja i naroda, nego i na potpuno privatni nivo. To je jedna potpuno interesantna stvar kako se iz načelnog mirotvorstva proizvodi ratnička atmosfera. Pacifizam je sumnjiva, nedokaziva stvar, jer se on dokazuje tek smrću. Pacifista je zaista bio Martin Luter King, a tako je i završio. Očekivalo se da će Barak Obama biti pacifista, a čovjek je započeo više ratova nego pet njegovih prethodnika zajedno. Prosto da se prepadneš da neko od tvojih bliskih prijatelja, dragih pacifista, slučajno ne dođe u priliku da o bilo čemu odlučuje, jer bi mogao napraviti strašne stvari. Naravno, imamo mi to naše iskustvo iz '91, '92 godine, tu smo se uvjerili da svašta od ljudi možeš očekivati. Pa sve do onog najnižeg međuljudskog nivoa – čim dobiju funkciju, čim dobiju neku vlast i eto ti belaja! Čim dobiju vlast u novinskoj redakciji, čim postanu urednici, vidiš kako se nešto zlokobno ispravilo u njihovom držanju. I tako pacifizam ode do đavola."
Razumijevanje…
“Ako se želiš baviti književnošću i ako želiš pisati prozni tekst sa različitim likovima vi morate za svaki svoj lik imati potpuno razumijevanje. Vi morate biti svai svoj lik. Ako ćete pisati prozu o Hitleru onda dobro pripazite. Ili ćete pisati prozu od koje ćete sami od koje ćete sami u sebi poginuti ili ćete pisati gluposti. Nema smisla pisati o vragu, ako nećete imati potpuno razumijevanje za vraga i ako nećete biti vrag, ne u svom životu nego u tekstu. Zbog toga nisam pobornik pisanja o žrtvama kao žrtvama, jer smatram da to nema prvelikog smisla. Pišući roman o Ruti Tannenbaum, bilo mi je jako stalo da Ruta bude neka neugodna, nepristojna, bezobrazna i nesimpatična djevojčica, iz mnoštva razloga. Najvažniji razlog je taj što postoji neki neugodni, plačljivi stereotip prikazivanja žrtava kao anđela, kao dobrih ljudi. Kad prikazujemo žrtve kao ultimativno dobre ljude, mi ne činimo dobro eventualnoj uspomeni na njih, a pri tome i lažemo. Nisu Nijemci ubijali Jevreje zato što su Nijemci bili zli ljudi, a Jevreji dobri. Ne, oni su ubijali Jevreje zato što su Jevreji bili Jevreji. A ti Jevreji bili su ljudi kao i bilo koji drugi, bili su različiti ljudi – dobri, zli, pokvareni, pošteni, časni, nečasni, znači cjelokupan raspon ljudskosti. To je ono što književnost i kinematografija koji se bave holokaustom najčešće zaobilaze i u to se ne dira. To se ne radi da bi se odalo priznanje žrtvama, već se to radi da bi se olakšala savjest nas živih i da bi se mi prikazali kao jedna nevina i nedužna skupina ljudi, koja u tom žtvovanom svijetu vidi suštu dobrotu. S druge strane, krvnici se prikazuju kao sotone u ljudskom obliku, upravo zato da bi se prikazali različitim od nas. To je sve što bi trebao imati na umu čovjek koji se bavi pisanjem, čovjek treba da razmišlja o čemu i o kome će pisati. Mene, moram priznati, uvijek vuče pisanje o počiniteljima, a ne o žrtvama, ali pisanje na način da se identifikujem, da se uživim u njihovu perspektivu, da ja budem on, ne zato što to želim biti nego što je jedino tako moguće pisati”.
Foto: Borislav Brezo
NAJAVLJENE PROMOCIJE
Ekipa “Imperativa” nastavlja sa radom. Već 20. februara u crvenom salonu Banskog dvora u saradnji sa izdavačkom kućom “Imprimatur” iz Banjaluke biće održana promocija romana "Zakonik čovjeka od dima" Alda Palaceskija.
Za kraj mjeseca, 28. februar, ostavili smo druženje sa ovogodišnjim dobitnikom Ninove nagrade Vladimirom Tabaševićem i promociju njegovog romana “Zabluda Svetog Sebastijana”.