Civilizacija započinje tamo gdje se na svakih tisuću stanovnika objavi jedan novoizdani knjiški naslov. U Hrvatskoj je 2017. tiskano oko dvije tisuće novih naslova, što je manje od pola knjige po glavi tisućitog stanovnika. U Bosni i Hercegovini, gdje je do ove vrste statistike teško doći, ili ona niti ne postoji, prilike su dramatično lošije nego u Hrvatskoj, gdje su one, kako vidimo, jako loše. Ali kada bi, primjerice, u ovoj zemlji godišnje bivalo štampano onoliko novih knjiga kao u Hrvatskoj – što je, naravno, potpuno nezamislivo – taj broj bi s obzirom na broj stanovnika u Bosni i Hercegovini i dalje bio značajno niži od preporučenoga civilizacijskog standarda.
Civilizacija se, ima tome dvije-tri, a možda i pet-šest tisuća godina, mjeri knjigama. Dakle, ni arheološkim iskopinama, ni piramidama, ni stvarnom ili umišljenom poviješću, ni stradanjima u Drugome svjetskom i svim drugim ratovima, ni junaštvom u istim tim ratovima, ni članstvom u Ujedinjenim narodima, Europskoj Uniji i Nato paktu, pa čak ni plasmanom u finale Svjetskog prvenstva u nogometu. Samo i isključivo knjigama.
Pritom, ova je, kao i svaka druga statistika, vrlo općenito postavljena i popustljiva prema onima koji suštinski ne ispunjavaju civilizacijski minimum. Tako u nju ulaze baš sve knjige, i trivijalna žanrovska literatura, i zbirke zadataka iz matematike, i turistički vodiči, njome se broji sve što je u središnjoj nacionalnoj knjižnici, stvarnoj ili fiktivnoj, registrirano kao knjiga. Da nije tako, hrvatski bi prosjek bio još i mnogo gori.
Za Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu civilizacija ne počinje na zapadu, nego na istoku, u Srbiji, gdje se objavljuje daleko najveći broj knjiga na ovome jeziku, oko čije se forme, imena i sadržaja ponajviše natežu i svađaju oni koji knjige ne čitaju. Jer da ih kojim slučajem čitaju, tada bi im od jezičnih formalnosti i političko-jezičkih pripadnosti važnije bilo koliko se i kakvih knjiga na njihovom jeziku, bio on zajednički ili strogo partikularni, godišnje objavljuje. Jezik pripada onome čije su knjige. To nije općeprihvaćen civilizacijski standard, nego nešto što se podrazumijeva. Jezik nepismenih, kao i jezik naroda bez knjiga, folklorna je i antropološka zanimljivost. Ali ništa više od toga. Kome pripada jezik kojim govorimo i koji ostaje iza nas na kompjotorskom ekranu, ako se knjige tiskane na njemu objavljuju uglavnom u Srbiji? Zgodno pitanje za nacionaliste. Ali oni će se lako izvući, govoreći da taj jezik nije isti. Nije, pa ga zato niti ne razumijemo.
Evo i subjektivnog izbora novoobjavljenih knjiga koje su ovom čitatelju obilježile 2018. godinu. Redoslijed je slučajan, tojest uvjetovan je dramaturgijom teksta.
- Olga Tokarczuk: Knjige Jakubove ili Knjige Jakovljeve, izdavač Fraktura, Zaprešić, ili, pod drugim naslovom, Službeni glasnik i Paideja, Beograd.
Beogradsko izdanje ovoga moćnog poljskog romana od tisućinjak stranica, paginiranog obrnutim redoslijedom, od posljednje prema prvoj stranici, objavljeno je krajem 2017. Zaprešićko je, pak, izdanje tiskano u studenom 2018. Čitatelj je vezan za ono prvo, ali ne zato što ga je čitao prije nego što je drugo postojalo, nego zbog izvanrednog prijevoda Milice Markić. Istina, i hrvatski je prevoditelj Mladen Martić izvandredno dobro i kreativno preveo “Knjige Jakubove” našim jezičnim iskustvima, tako da je ovo sasvim izuzetna prilika da dva prijevoda iste knjige funkcioniraju kao dvije zasebne umjetnine.
Knjiga Olge Tokarczuk jedna je od temeljnih europskih proznih knjiga dvadeset i prvoga vijeka. Baveći se Jakubom Frankom, jevrejskim tumačem vjere, učenjakom, heretikom, mistifikatorom, opsjenarom i vizionarom, ona se bavi svijetom koji je naseljavao prostore između Velikog vojvodstva Litve, kasnije Lublinske unije, pa beskrajnih prostranstava Ukrajine, Besarabije i Dobrudže, sve do Soluna, tog najvećeg jevrejskog grada u Osmanskom carstvu i na Mediteranu, i do carskoga Stambola. Tu se odvija živ, nevjerojatan i nečuven, pred poviješću zatajen, nebitan i skrajnut proces sporazumijevanja i kulturološke interakcije između zapada koji nije na zapadu i istoka koji nije sasvim istočan. Pripovijest o Jakubu Franku i ljudima koji su ga okruživali, o dogmama i doksama europskoga osamnaestog vijeka, o vjeri i prevjeravanju, te o najšašavijoj i najžalosnijoj heterodoksiji jevrejskih očajnika, u velikoj je mjeri i pripovijest o našemu današnjem svijetu. Naravno, bez autoričine namjere da bude tako. Takvo što se obično zbiva bez namjere.
- Georgi Gospodinov: Fizika tuge, Fraktura, Zaprešić
Gospodinov je čarobnjak osjećaja, čarobnjak pripovijedanja. Po formativnoj književnoj vokaciji, on je pripovjedač, rođeni pisac kratkih priča, sjajno uobličenih i zaokruženih malih fabula i malih romana podignutih u dvije-tri stranice teksta. “Fizika tuge” je, međutim, roman, pisan u postmodernističkoj maniri, s nizom konstrukcijskih zahvata, vidljivih i neskrivenih, koji, međutim, ne smetaju, ne djeluju pretenciozno, nimalo ne narušavaju čaroliju čitanja. Gospodinov postmodernističke štosove izvanredno dobro koristi u svoje svrhe. Umjesto da robuje formi ili demonstrira vlastitu formalističku superiornost, on se njome koristi kao alatom, kao skelom na građevini i dizalicom, pokazujući time da je roman za njega bezvremenska forma, i da je pripovijedanje isto pripovijedanje u Cervantesova, kao i u naša doba.
Priča ove knjige je djetinjstvo u bugarskoj varijanti socijalizma. Ili nije to, nego su njezina priča sve velike ljubavi dvadesetog stoljeća. Ljubav njegova djeda, fašističkog vojnika, prema jednoj sirotoj Madžarici, na kraju Drugoga svjetskog rata, ljubav jedne dame, koja spremna za put ispred provincijskog bugarskog kina čeka svoga vjerenika, Alaina Delona. Ili to nije ni priča o ljubavima, nego je “Fizika tuge” priča o identitetu Minotaura, o dvojnosti bikovsko-ljudskoj. O dvojnosti i trojnosti pisca Gospodinova, kao i svakoga njegovog pravog čitatelja.
“Fizika tuge” je, pored svega toga, i neočekivano zabavan roman.
- Sinan Gudžević: Maksimir i Mirogoj, Fraktura, Zaprešić
“Maksimir i Mirogoj” dvoknjižje je koje sačinjavaju “Zvijezde nad Brazilom” i “Demon po imenu sutra”. U prvoj knjizi život i pripovijedanje okupljeni su oko nogometa, u drugoj oko literature i smrti. U formalnom pogledu, radi se o izboru tekstova objavljivanih u sklopu autorske rubrike u zagrebačkom tjedniku Novosti. Ali ovaj put formalna odrednica ne samo što ne kaže ono glavno o djelu, nego i navodi na krivi trag. Naime, iako ove knjige prvobitno doista jesu fragmentirane u novinskim kolumnama, one funkcioniraju kao cjelovita, para-romaneskna djela. Gudžević započinje jednu priču, koju zatim nastavlja u više tekstova i zaokruženih pripovijednih cjelina. On ne fikcionalizira ili, narodski rečeno, ništa ne izmišlja – ili izmišlja skrivajući to od čitatelja – ali je njegov tekst od početka do kraja striktno pripovijedanje. Pritom, svaki je fragment važan djelić stvorene ili unaprijed zamišljene cjeline.
Sinan Gudžević veliki je, bogomdani pripovjedač, jedan od najdarovitijih govornika ovoga jezika, njegov čarobnjački sintetizator i okupljač, koji vlada ne samo svim njegovim varijantama i nacionalnim jezičnim normativima, nego i većinom, čitatelj bi rekao – svim njegovim govorima i narječjima, koja onda efektno koristi i upreda u svoj neusporediv tekst. Gudžević je po jednom od svojih znanja više nego zvanja filolog. On je pjesnik. On je i baštinik velikih epskih srpskohrvatskih tradicija. Duboko je ukorijenjen u svojim golijskim i sandžačkim zavičajima. Nogometaš je i poznavatelj nogometa i različitih nogometnih tradicija. Ali važnije od toga, izrečenog i neizrečenog, Sinan Gudžević je pripovjedač svih tih, spomenutih i nespomenutih, tema.
“Maksimir i Mirogoj” jedna je od onih knjiga za koju bi se ovako gudževićevski reklo: tko ima dva kaputa, neka proda jedan i neka kupi ovu knjigu.
- Zdravko Malić: Stazom pored druma, Disput, Zagreb
Dnevnici najvažnijega hrvatskog polonista, nekadašnjeg profesora na zagrebačkom Filozofskom fakultetu, koji je godinama bio i gostujući profesor na Filozofskom fakultetu u Sarajevu, preporađajuća su knjiga žive hrvatske kulture. Jedno od onih u osnovi rijetkih, iznimnih djela koje mijenjaju perspektive ne samo nacionalne književnosti i kulture, nego djeluju na samosvijest šire društvene zajednice. Ili bi tako trebalo biti kada bi ljudi čitali i kada bi se nacionalne politike orijentirale prema onom što je u knjigama napisano.
Malić piše o knjigama koje čita, glazbi koju sluša (uglavnom klasika i džez), o izložbana i filmovima koje redovito – naravno u kinu – gleda. Razdoblje koje obuhvata prvi od dva toma njegovih dnevnika – drugi će izaći do kraja 2019. – traje od 1981. do 1990. U tom vremenu, u razdoblju takozvane liberalizacije jugoslavenskog društva, osim što komentira vlastite privatne i porodične okolnosti, Malić je i pouzdan kroničar epohe. Što ponekad zna djelovati začudno. Primjerice, jednoga dana, krajem osamdesetih, sa ženom se zaputio u džez klub u centru grada, na koncert Jana Garbareka, i tako se, sasvim slučajno zatekao, u gužvi koja ispraća onaj nacionalno katarzični koncert Prljavog kazališta, kojim je praktično najavljena hrvatska neovisnost, sa svim njezinim popratnim pojavama i efektima. Maliću, pak, starom komunistu, Hrvatu s izraženim jugoslavenskim stremljenjima, sve to djeluje zloslutno.
Ili, ovom čitatelju zanimljivije, godinama ranije Malić na povratku iz kina ne krije svoje razočarenje filmom. Ali ne bilo kojim, nego filmom naših života – “Sjećaš li se Dolly Bell”. Njemu, skoro generacijskom vršnjaku likova iz filma, Sarajliji i melankoličnom sarajevofilu, nešto je u tom filmu prazno. Premda se i onaj davni ja, jednako kao ni ovaj današnji, ne slaže s Malićevim mišljenjem, i ne samo da se ne slaže, nego na tom filmu temelji dio vlastitih sentimenata, ali i estetskih nazora, razumijem kako je taj film u ono vrijeme mogao proći pored svoga suptilnog, estetski neprikosnovenog prosuditelja.
“Stazom pored druma” najvažnija je hrvatska, i ne samo hrvatska, povijest života u osamdesetima.
- Ivo Goldstein: Jasenovac, Fraktura, Zaprešić
Hrvatskoj se nakon 1990. štošta može prigovoriti, pa tako i ovaj tekst započinje vrlo ozbiljnim prigovorom nakladničkim i kulturnim prilikama u toj zemlji, ali u jednome ova zemlja prednjači u odnosu na sve svoje istočne susjede, pa i na dobar dio istočne Europe, a to je konstatiranje, dokumentiranje i sabiranje činjenica vlastitoga povijesnog zla. Biblioteka hrvatskih knjiga o Jasenovcu i o ustaškim zločinima, napisanih nakon 1990., djeluje impresivno, kao, recimo, i dokumentacija hrvatskih novinskih članaka, eseja, poetskih i fikcionalnih tekstova i historiografskih analiza o hrvatskim zločinima počnjenim u dubokoj pozadini linija fronte iz 1991. Članci, eseji, kazališne predstave, likovni i fotografski projekti, dokumentarni filmovi posvećeni su ubojstvu zagrebačke srpske obitelji Zec, te činjenici da su namjernim manevrom dijela pravosuđa ubojice oslobođene. Ta činjenica je također neusporediva s okolnostima iz prvoga susjedstva, gdje se manjinci već tradicionalno tretiraju kao remetilački faktor, a zločinci nad njima predstavljaju se kao incident u pravednoj borbi za nacionalno preživljavanje, o kojemu ne treba dalje govoriti i pisati. To je, recimo, razlog zbog kojeg su žrtve višemjesečnog kontinuiranog zločina na Kazanima u Sarajevu, redom nedužni građani srpske nacionalnosti, danas savršeno anonimni i bezimeni, a njihov je ubojica sahranjen kao nacinalni heroj.
Knjiga Ive Goldsteina “Jasenovac” ne samo da je sjajno izvedena povijesna sinteza istraživanja “balkanskog Auschwitza” i svojevrsni dovršetak onog na čemu su radile generacije povijesničara i o čemu su svjedočili preživjeli logoraši, među njima i neki od najznačajnijih hrvatskih pisaca našega vijeka (Ilija Jakovljević), nego je riječ o knjizi vrlo snažnog katarzičkog potencijala, koja predstavlja svojevrsnu branu pred nadirućim povijesnim revizionizmom i pred histerijom novokomponiranih pravednika i nedužnika. Narodna čast brani se načinom na koji se pojedinac odnosi prema narodnoj sramoti. Ivo Goldstein od takvih je hrvatskih pojedinaca, i on Hrvatsku čini ponešto boljom i čestitijom zemljom. Naravno, ovo je knjiga prema kojoj se socijalni bonton dvojako odnosi. Jedni bi je trebali čitati naglas, a drugi u tišini i s poštovanjem ne samo prema autoru, nego i prema zemlji iz koje on dolazi. Jer, da citiramo Ivana Lovrenovića, jednoga od prokazanih i ozloglašenih sarajevskih autora i manjinaca: “Lako je tuđim Feralom gloginje mlatiti!”
- Aleksandar Hemon: Nije ovo tvoje, Buybook, Sarajevo
Hemon je pisac koji živi na sretnoj udaljenosti od svoje temeljne teme i svoga temeljnog identiteta. To što ga pojedini ispisinici njegova američkog naraštaja smatraju najvećim piscem vlastite generacije djeluje kao lijep i adekvatan kompliment. A to što je ispisnicima njegova bosanskog naraštaja dovoljno daleko, te ih ne ugrožava u demonstiranju njihovih lokalnih genija, još mu je veći kompliment.
Knjiga “Nije ovo tvoje” Hemonov je roman o Sarajevu. Ili roman o onome prethodnom sebi, kojeg je stjecaj okolnosti na takav način zakovitlao i suštinski obezdomio da mu nije promijenio samo svijet i kulturni identitet, nego mu je zadao i neku posve novu intimu. I tako je, ne planirajući, učinio od njega cijeloga jednog Amerikanca, s cjelokupnom kontigencijom tog pojma i tog lutajućeg identiteta. Pritom, obezdomljenje srećom nije isto što i lobotomija, a ni identitet nije ili ne mora biti jedan jedincat. Hemon je tako i dalje Sarajlija, tamo iz bespuća Grbavice, Dolac malte i Čengić vile, samo što tu svoju pripadnost, taj identitet živi uz stanovit pomak u vremenu, kako onom povijesnom, tako i porodičnom. “Nije ovo tvoje” savršena je knjiga o pitanjima tog njegovog sarajevskog identiteta.
Ima pisaca za koje ste svaki, ili skoro svaki put u iskušenju da kažete da im je ovo najbolja knjiga. I onda se uzdržavate, jer sami sebi djelujete malo blesavo. Otkud taj dojam da je svaka sljedeća njegova knjiga najbolja? Otud, naprosto, što je riječ o velikom piscu. “Nije ovo tvoje” najbolja je Hemonova knjiga.
- Refik Ličina: Dalge, Buybook, Sarajevo
Refik Ličina moj je privatni pisac i prevoditelj iz moga kućnog elektronskog časopisa ajfelov most. Već godinama tu objavljujem njegove pjesme, priče, prozne zapise i prijevode švedskih pjesnikinja i pjesnika, dijeleći s tajnom publikom tog časopisa oduševljenje Ličininim radovima. Tko je zapravo taj pisac i kako ga opisati? U njegovom slučaju to je dramatično teško, gotovo nemoguće pitanje. Kao i Hemon, on je migrant, sandžački izbjeglica s početka devedesetih, tihi bibliotekar iz maloga grada, koji se našao u kolonama onih što su bježali pred srdačnošću komšijskoga zla. Ali po svemu, ili skoro svemu drugom on je različit slučaj od Hemona. Ličina je sudbinski i kulturološki introvert, najznačajniji sandžački pisac današnjice, naseljen u skandinavsko okruženje. Hemon se po odlasku okrenuo prema van, doživivši Ameriku kao prostoprošireno Sarajevo, kao nešto što mu po prirodi stvari i po diktatu sudbine pripada, Ličina se radikalno okrenuo prema unutra. I kada piše o Lundu i o Švedskoj, on to čini iz dubina svoje zavičajne depresije. Njemu je njegovo progonstvo i trebalo da postane najlokalniji od svih lokalnih pisaca.
Inače, čudan čovjek, čudan pisac. Ako čitate njegove knjige – a ja ih čitam i imam, još od one prve, s kojom je 1978. osvojio nagradu Goran za mlade pjesnike – i ako ga zatim povremeno srećete, dobijate neki čudan, inače sasvim nekarakterističan poriv, da govorite Refiku Ličini kako je dobar i velik pisac. I da se onda pomalo i kajete zbog toga, jer se čovjek zastidi.
Postoji još jedna sličnost između Hemona i Ličine. Ona je u dva pisca koje će čitatelj spominjati uz njih obojicu: Danilo Kiš i Bruno Schulz.
- Paul Auster: 4321, Geopoetika, Beograd
Auster je, kažu, najeuropskiji među suvremenim američkim piscima. Knjiga “4321” neobična je, rizično napisana romančina – jedna od onih, ne tako iznimnih među piscima Austrerova formata ili formata Olge Tokarczuk – od skoro tisuću stranica, pisana bez mnogo obzira prema vremenu što će ga čitatelj uložiti u njezino čitanje. Ali ne čini je to rizičnom, nego je rizična već sama njezina struktura, koja podrazumijeva niz ponavljanja i redundantnost koja je će zasmetati svakom ograničenijemu, da ne kažemo glupljem čitatelju. Naime, Austrer u “4321” varira sudbine svoga glavnoga lika, te niza njegovih životnih suputnika, kroz niz različitih dogođenih i nedogođenih okolnosti. Ovo je roman koji ne samo da je sačinjen od nekoliko različitih tokova, kroz koje u istome vremenskom periodu prolaze isti likovi, i ima nekoliko različitih završetaka, od kojih se prvi iznenada dogodi već nakon jedva koju stotinu stranica, nego je to roman u kojemu ništa nije fiksirano i sigurno, jer baš sve ovisi o načinu na koji će se odviti životne okolnosti. Stvar je istodobno i vrlo kompleksna i komplicirana, i krajnje jednostavna. Na čitatelju je da pristane na pravila Austerove igre, ili da odustane od čitanja. Pristane li, ulazi u čaroliju koja ne samo da je literarno izazovna, nego predstavlja i svojevrsno životno i egzistencijalno iskustvo. Kako bi izgledao život ako bi se svaka dvojba mogla odživjeti na dva, a svaka trojba na tri različita načina?
Geopoetici dugujemo briljantan prijevod Ivane Đurić Paunović, koji je već sam po sebi književna i kulturna dragocjenost.
- Timothy Snyder: Krvava prostranstva, Europa između Hitlera i Staljina, Fraktura, Zaprešić
Timothy Snyder (1969.), Amerikanac, rodom iz Ohaja, profesor sa Yalea, vjerojatno je najizazovniji ozbiljni povijesničar današnjice. Knjiga “Krvava prostranstva”, koja je među kapitalnim knjigama proteklog desetljeća, bavi se prostorom Poljske, baltičkih zemalja, Bjelorusije i Ukrajine, na kojem se odvila najstrašnija i najznatnija etapa Holokausta, na kojem se nalazila većina nacističkih koncentracijskih logora i gdje su Nijemci s nemilosrdnom žestinom istrebljivali Jevreje, a za njima i Slavene, kojima je, istina, bila ostavljena minimalna mogućnost preživljavanja, i to kao roblja u službi novoustanovljenog Nadčovjeka. Na istom tom prostoru se, međutim, u prethodnom ili u kasnijem razdoblju odvijao drugi grandiozni zločin, počinjen po naređenju Josiva Visarjonoviča Staljina i u skladu s njegovim shvaćanjem komunističke ideje. Središnji događaj tog zločina je Gladomor iz tridesetih godina, kada je pod izlikom kolektivizacije poljoprivrede i preuzimanja viškova žita i poljoprivrednih proizvoda glađu pomoren neutvrđen, milijunski, broj građana Ukrajine. Oba događaja, i Holokaust i Gladomor jedinstveni su u povijesti čovječanstva i nesumnjivo potpadaju pod striktnu definiciju zločina genocida.
Snyder se, slijedeći dokumente vremena, izvještaje svjedoka i knjige, nonfikcionalne, a ponekad i fikcionalne, bavi usporednom poviješću dvaju zločina, počinjenih u ime međusobno suprotstavljenih ideologija. Između ostalog, on prati jednu i drugu listu sa stvarnim ili pretpostavljenim brojem žrtava. Pritom, riječ je o slabo dokumentiranim, prikrivanim i zatajivanim djelima, oko čijeg se zataškavanja angažirao državni sustav i Trećega Reicha i Sovjetskog Saveza. Njemački zločin je još nekako i razotkriven, budući da su se oko njega u posljednjih sedamdeset i pet godina angažirali praktično svi, uključujući i pokajane naciste, dok je sovjetski zločin staljinizma trajno zatajen i skriven i nije bilo volje, osim za kratke Hruščovljeve vladavine, te za mandata Mihaila Gorbačova i Borisa Jeljcina, da se o njemu progovori. Gladomor je ostao trajno zabranjena, od sadržaja ispražnjena, tajna tema.
Pišući svoju knjigu Snyder se bavi nečim što je za nas današnje od sudbinske važnosti. S jedne strane, on prati dva mračna toka europske povijesti, a s druge strane on, služeći se istinom kao temeljnim oruđem ne samo historiografije, nego i europskoga humanizma, na kojemu se zasniva svaka parlamentarna demokracija, lišava argumenata povijesne revizioniste i moderne neofašiste i neonaciste, koji bi usporedbom dvaju totalitarizama amnestirali Hitlera i onu europsku desnicu koja baštini njegova iskustva, metode i vjerovanja.
“Krvava prostranstva” briljantna su, strašna i nepodnošljiva knjiga. Nepodnošljiva i neodgodiva za čitanje.
- Andrew Scull: Ludilo u civilizaciji, Sandorf
Andrew Scull (1947) američki je sociolog, povjesničar medicine i psihijatrije. “Ludilo u civilizaciji” kulturna je povijest ljudila, jedna od onih blagoslovljenih knjiga, koje se usput pojavljuju tokom naših života, bave se temama za koje možda nismo pretpostavljali da bi nas ikad mogle zanimati, ali tako da preko njih, posredno, saznajemo nešto što nam je od presudne životne važnosti. Između ostaloga i to kako se život uloži u jednu veliku knjigu. Svaka prava kulturna povjest dublja je i opsežnija od povijesti državne, diplomatske, vojne i političke. U njoj se, posredno ili neposredno, te povijesti nalaze, kao njeni podrazumijevajući dijelovi, kao njezine zlosretne okolnosti. Tako je i s “Ludilom u civilizaciji”, knjigom koja je povrh svega i briljantna rasprava o pojmu političke korektnosti i nevoljama koje se događaju kada pojmovi nadvladaju vlastiti sadržaj.
- Luigi Critone: Ja, Francois Villon, Fibra, Zagreb
Rođenjem Talijan, Critone je francuski strip crtač. Francuskim ga, čitatelj pretpostavlja, nije učinio ni Pariz, grad u kojemu godinama živi, ni okolnost da je dionik francuske scene, nego činjenica da je nacrtao upravo ovaj strip. Francios Villon najfrancuskiji je i najeuropskiji pjesnik općenito, redovnik i heretik, psovač i gubitnik, stvaratelj autsajderskoga pjesničkog i književnog kanona, na koji će se nastaviti i nadovezati generacije duhovnih srodnika, svakovrsnih pobunjenika, partibrejkera i socijalnih ništarija. Critone je nacrtao Villonovu biografiju, sačinjenu uglavnom od općepoznatih činjenica iz pjesnikova života, ali joj je crtežom pridodao element neke tragično-komične začudnosti.
- John Cheever: Izabrane priče. Laguna, Beograd
Ove sam priče čitao za novu 2018. godinu. U beogradskim su se knjižarama pojavile dan prije našeg povratka u Zagreb s tradicionalnog nam manjinskog božićnog slavlja. Cheever je među nekoliko temeljnih američkih, a onda i svjetskih pisaca kratkih priča, prvi u popriličnom redu onih koji su nazivani američkim Čehovima. Živio je teško i mučno, kao sin ugledne, dobrostojeće gradske obitelji, koja je naglo osiromašila u vrijeme velike ekonomske krize, krajem dvadesetih. Zbog nedostatka novca morao je prekinuti redovno školovanje. Tada je živio od koječega, pa i od toga što je povremeno po časopisima objavljivao svoje priče. Naravno, prilagođavao se naručiteljima, pokušavao je da pogodi njihove temetske preferencije, što mu je pružilo sasvim neočekivanu širinu i učinilo ga doista čehovljevskim piscem, nečuveno širokih socijalnih interesa. Nakon što su Sjedinjene Američke Države ušle u rat, Cheever je 1942. mobiliziran, pa mu se posrećilo u ljubavi, te se oženio kćerkom uglednog i bogatog mjesnog kirurga. Ona mu je narodila troje djece, omogućila mu mir i pružila prihvatljiv i blagorodan socijalni kontekst. U to je vrijeme dobio vazda važnu Guggenheimovu stipendiju, kupio je kuću u kojoj će živjeti do kraja života, stekao ozbiljnu književnu slavu i ugled, što će ga onda štititi od njega samog. Sve ove životne okolnosti u priči o nekom drugom piscu možda bi bile usputne, nedostojne navođenja, ali je Cheever, kao recimo i Dario Džamonja, bio upravo pisac vlastitih životnih okolnosti. Koliko god tematski okvir njegovih priča bio široko postavljen i koliko god on bio pisac jedne američke epohe, njezin kroničar i gospodar svih američkih očaja i samoća, temeljni Cheeverov interes bio je vezan za njegovu biografiju i za nemogućnost čovjekovu da išta stvarno promijeni i da izbjegne vlastitoj sudbini. John Cheever bio je težak alkoholičar, vjerojatno je bolovao i od depresije, bio je nepopravljivi nesretnik. Njegove su priče krajnje realistične, tako da njihova začudnost proizlazi iz okolnosti samog života. Ta je začudnost, međutim, neprolazna, a John Cheever jedan je od općenito najvećih i najvažnijih pisaca našega dvadesetog vijeka. Izdanje Lagune za čitatelje je prava dragocjenost, a prijevodi Nenada Dropulića, Save Mihailovića i Nenada Župca stilski su besprijekorni i tačni.
- Vladimir Nabokov: Sabrane priče (prvi dio), Dereta, Beograd
Nabokov, jedan od najvažnijih romanopisaca engleskoga jezika, ruski je emigrant, koji je književnu karijeru započeo pišući na ruskom i objavljujući po često krajnje opskurnim ruskim emigrantskim časopisima. Žestoki i vrlo borbeni protivnik boljševičkog režima i komunističke ideologije, Nabokov je, pored ostalog, pisao i takve, ideološki nabijene priče. Ali istovremeno bio je i avangardist, čovjek svoje epohe, znatiželjan i u sve uključen, posve nesklon očaju, dostojanstven poput plemića s ozbiljnim materijalnim i moralnim zaleđem. To ga je, uz njegov neizmjeran talent i obrazovanje, učinilo onakvim piscem kakav je bio. Bilo mi je zanimljivo čitati ga nakon Johna Cheevera i s mišlju o Cheeveru, jer je riječ o dva možda i najrazličitija pisca. Ono što je Cheeveru značila njegova tematska širina, to je Nabokovu raznovrsnost i širina njegovih stilsko-tehničkih zahvata, formalnih i konstrukcijskih raznolikosti. Iako je napisao mnogo kratkih i nešto dužih priča, iako je priče pisao do kraja života, pa ih je napisao više i od Johna Cheevera, Vladimir Nabokov nije bio pisac kratkih priča. Ali on, možda, nije bio ni romanopisac. Njemu su forme služile za dosezanje njega izvanformalne ili nadformalne književne suštine, onoga što se ne tiče oblika ni žanra, a možda ni teme. Književnost je za Nabokova književnost. Ono čemu je nepristojno tražiti smisla.
- Aleksandar Ristović: Sabrana dela (dva od predviđena tri toma), Kulturni centar Novog Sada, Novi Sad
Aleksandar Ristović jedan je od formativno najznačajnijih pjesnika ovoga jezika, iz vremena kada nam je bilo dopušteno naš jezik i njegove pisce doživljavati kao poželjnu i jedino moguću cjelinu (ili nadcjelinu). Uz Boru Radovića i Danijela Dragojevića bio je pjesnik živih slika, prizora života i životne stvarnosti, čije se pjesništvo kretalo po izazovnoj granici s esejom. Napisao je i objavio mnogo knjiga, po običaju onoga vremena kod različitih izdavača i u čudnim edicijama, koje bi se brzo rasprodale ili nisu dopirale do bogatih i lijepih sarajevskih knjižara naše mladosti. Ili se naprosto radilo o tome da su te knjige bivale objavljene i rasprodavane prije nego što smo se mi rodili ili prije nego što smo dorasli do Ristovićeve poezije. I tako smo ih uzalud pokušavali nabaviti.
Skoro četrdeset godina kasnije, nakon što su se u se, silom ratnih i poratnih prilika urušili svjetovi našega zajedničkog jezika, i nakon što smo sami već izgradili vlastite zabrane i u njima privatna kulturne i književna dobra, koja zamijenjuju jednu zajedničku a nestalu kulturu i književnost, pojavljuju se Sabrana dela Ristovićeva, sa svim onim knjigama do kojih nismo uspjevali doći, i s onim drugim koje smo imali u svojim kućnim bibliotekama. Velika je to sreća u životu. Za nju su zaslužni priređivači djela Alen Bešić, Marjan Čakarević i Ana Ristović.
- Zoran Milutinović: Bitka za prošlost (Ivo Andrić i bošnjački nacionalizam), Geopoetika, Beograd
Evo knjige koja bi za sarajevsku sredinu i njenu bošnjačku i muslimansku elitu trebala biti ono što je za Beograd, za Srbe i za pravoslavni svijet srpskih i srbijanskih varoši i palanka Konstantinovićeva “Filosofija palanke”. Ali eto opet nevolje da je lasno tuđim Konstantinovićem gloginje mlatiti.
Zoran Milutinović britanski je profesor književnosti, formativni Beograđanin, kojemu nije bilo mrsko ne samo da krajnje ozbiljno iščita što su sve o Ivi Andriću, tom velikom srpskom i jugoslavenskom piscu, ali i piscu bosanskih Hrvata, pisali Muhsin Rizvić i Rusmir Mahmutćehajić, u nastojanju da ga likvidiraju i ozloglase kao pisca, te što je i važnije da na njegovom ozloglašenju sagrade i utemelje cijeli jedan nacionalni identitet. Nije taj posao neobičan i jedinstven, tako se uostalom zidaju i doziđivaju kolektivni identiteti. Nije neobično ni to kada se takva rabota provodi na štetu onih drugih i drukčijih, čijoj kulturi ozloglašeni pisac ne samo da pripada, nego je jedan od njezinih temeljnih autora, pa je ozloglašenje njega zapravo ozloglašenje tih drugih i drukčijih, kao nepoželjnih i stranih identiteta i entiteta. Ali sasvim je originalno, i u Rizvićevom i u Mahmutćehajićevom slučaju, kada se sa svrhom likvidacije jednoga nepoželjnog pisca likvidiraju razlozi književnosti same.
O tome, dakle, piše Zoran Milutinović, do u tančine istražujući metode, ali i stilske, ideološke i političke uzore prvaka u boju protiv Ive Andrića. Ne bavi se on samo dvojicom spomenutih književnih i filosofskih uglednika, nego i čitavim nizom Andrićevih ćeralaca i parbenika za nacionalnu stvar usmjerenih protiv pisca. U tome je besprijekorno tačan, precizan i dosljedan. Slabija strana ove briljantne i nezaobilazne knjige je Milutinovićevo bavljenje okolnostima vezanim za ratove iz devedesetih, uključujući i faktografiju tih ratova.
Naravno, šteta je što ova knjiga izlazi u Beogradu, a ne u Sarajevu, kao što je šteta i to što ona u Sarajevu neće biti predstavljena, barem na način na koji se u Sarajevu predstavlja, pa se u Sarajevu i objavljuje, “Filosofija palanke”. (Zanimljivo je i znakovito da je i Mahmutćehajićeva knjiga na račun Andrića objavljena u Beogradu, i to kod izdavača Clio, jednog od najuglednijih srpskih nakladnika. Što je, naravno, pokazatelj otvorenosti jedne kulture.)
Konstantinovićeva knjiga ne samo da je dragocjenost srpske kulture, nego je i akt žive samosvijesti srpskoga kulturnoga i društvenog identiteta, te sredstvo za borbu protiv njegove provincijalizacije, protiv gangrene nacionalizma. Prvotno je objavljena u Nolitovoj ediciji Sazvežđa, i kasnije reizdavana. Lijepo je da se i u Sarajevu brinu srpske brige, ali bi još ljepše bilo da se vodi računa o o vlastitim brigama.