Naravno
da je naslov teksta svojevrsni oksimoron. Jer jedna od važnijih klasičnih
odrednica ljevice jeste ona koja apostrofira njen internacionalni karakter. I
oni slabije upućeni u sociološka, politološka ili filozofska određenja ljevice
znaju da je kategorija klase ono što suštinski ljevicu čini političkom i
ideološkom formacijom. Nacionalizam i nacija klasičnoj su ljevici manje bitni.
Međutim, nemali je broj lijevih pokreta koji su u praksi koketirali ili bivali
u romantičnoj vezi sa nacionalizmom, poput sjevernoirskog Sinn Feina, baskijske
Komunističke partije ili nekih južnoameričkih lijevih pokreta. No osnovna ideja
ljevice bila je i ostala socijalno i klasno pravednije društvo. Barem je tako
bilo u 19. i 20. stoljeću. Šta se u međuvremenu promijenilo?
Svijet
se u međuvremenu promijenio. I ljevica i desnica su se transformirale. Klasična
podjela političkog spektra na ljevicu, desnicu i centar relikt je nekog ranijeg
vremena. To nije teško vidjeti i na konkretnim primjerima gdje, recimo,
socijalisti smanjuju radnička prava pri donošenju novih zakona o radu, a
konzervativci pozivaju rijeke imigranata u državu povećavajući socijalna
davanja. Nije neobično ni da radnici 21. stoljeća i socijalno ugroženi
podržavaju Marine Le Pen i Geerta Wildersa, a konzervativci, demokršćani i
liberalni socijalisti Macrona i Ruttea. Ljevica i desnica 21. stoljeća slabo
ili nikako korespondiraju sa ljevicom i desnicom 20. stoljeća. Svijet se brže
mijenja, pa i novim političkim podjelama treba više vremena da se jasnije isprofiliraju. Mnogi
će nanovo reaktuelizirati Francisa Fukuyamu i objašnjavati ovu epohu njegovom
tezom o ‘’kraju povijesti’’. Ovu će epohu nazvati postideološkom, onom u kojoj
su pojmovi ‘’lijevo’’ i ‘’desno’’ obesmišljeni ili relativizirani. Zašto se
ljevica i desnica prožimaju kao nikad do sada? Zašto ulaze na teren jedna
drugoj i zbunjuju demos? Jesu li zamijenile uloge? Deveraju li ljevica i
desnica s krizom identiteta? Jesu li se doktor Jekyll i mister Hyde pobrinuli
za njihovu ideološku podvojenost? Ili je naprosto riječ o nekoj vrsti
ideološko-političke evolucije?
Ali
manimo se teoretiziranja, tzv. općih mjesta, pop kulturnih referenci i koječega
drugoga. I pređimo na stvar. Kako ljevica ili ono što se nominalno ljevicom
zove izgleda u bh. uvjetima? Ne misli se pritom na tzv. banjalučku ljevicu koja
je nepovratno ukalupljena u srpski nacionalistički diskurs. Sarajevska je
ljevica ona što nas zanima i koja još uvijek surfa na valu bratstvo-jedinstvene
frazeologije kojom, evo reći ćemo odmah, prikriva vlastiti nacionalizam.
Atrofija lijeve političke pameti
Nerijetko
će sarajevska ljevica staviti sebe na pijedestal jedinih istinskih zaštitnika
domovine, fetišizirajući je do razine metafizičkog. Kad fetišiziraš domovinu
ili narod uletio si, htio-ne htio, na teren nacionalizma. Sarajevska ljevica,
kao uostalom i banjalučka, dobro zna da se ljudi ovdje puno više seksualno
uzbude na priču o naciji i domovini nego na onu o radničkim pravima i jednakosti.
A politika je, nemojmo se zavaravati, čista i gola pragma, pa tako i
koketiranje sa nacional-patriotskim sentimentima nije nešto neočekivano. To će
uvijek donijeti pokoji glas više na svakim budućim izborima. Problem sarajevske
ljevice je što u BiH postoje tri takva nacional-patriotska sentimenta, a oni,
sarajevski lijevi akteri, samo surfaju na jednoj od ovdašnje tri
nacionalističke pripovijesti, trajno sukobljene i međusobno nepomirljive. A
kada flertuješ sa jednim od ta tri sentimenta automatski si se svrstao u jedan
etnopolitički blok. I to nije teško razumjeti, osim ako baš nisi pelcovan od
elementarne političke logike. Ipak, sarajevska ljevica i dalje samu sebe kiti
multietničkim lentama i svebosanskom agendom. Kako to objasniti? Insistirati na
univerzalnosti svoje pozicije i svebosanstvu u situaciji kad si etnopolitički
svrstan naprosto je glupo. Osim ako nije riječ o poodmakloj ideološkoj
dioptriji koja ti ne dopušta da realno sagledaš stvari.
Sarajevskoj
ljevici ne manjka nesuvislih sadržaja i nacional-patriotskog patosa, ali je
vrlo deficitarna kad su u pitanju politička razboritost i alternativne,
integrirajuće politike. U nedostatku jasne političke vizije ostaje im samo
isprazno moraliziranje i militantno zazivanje građanstva. Busajući se u svoja
pravednička antifašistička prsa, koristeći antifašizam kao smokvin list za
svoju idejnu golotinju i vlastiti nacionalizam, ovdašnja ljevica u tako
o(be)smišljen okvir trpa svoje destruktivne unitarističke obrazce, za složena
društva jednako pogubne kao separatizam ili iredentizam. Njihovo shvaćanje
pluralizma i demokracije ideološki je ograničeno, često rigidno i s potpunim
nerazumijevanjem lokalnog konteksta i politike kao umijeća mogućeg. Namjesto
toga insistiraju, a gdje mogu i nameću, koncepte potpuno neprimjerene za zemlju
kao što je BiH, nesvjesni kakvu su štetu već napravili i ljevici i zemlji za
koju deklarativno tako rado i često ističu da je vole. Sarajevska ljevica
zagovara ideološki propisani patriotizam i koncepte koji su kao malo šta
omrznuli socijalističku Jugoslaviju. Paralele sa Jugoslavijom iznimno su važne
i zanimljive, ali prije toga o jednoj nimalo bezazlenoj tradiciji.
Nastavak tradicije proizvođenja neprijatelja
Ono što se u BiH naziva
ljevicom, socijaldemokracijom, političkom alternativom, kakogod, neuspio je
projekat jer ključne pozicije drže ideološki dogmati, pa čak i opskurni
nacionalistički huškači zaogrnuti u svoje građanske plaštove. Višak etnofobije
i političke arogancije, a nedostatak bilo kakve idejne supstance tjera ih da
pronalaze fašizam ispod svakog kamena, veoma često i tamo gdje ga objektivno
nema. Ali to je credo svake
nacionalističke politike: proizvodnja neprijatelja, antagonistički odnos ‘’mi’’
i ‘’oni’’. Tradicija je to vrlo dugovječna i maligna na Balkanu. Sadašnja
ljevica parazitira na nacionalizmu i podjelama i daleko je od bilo kakve
društvene koristi. Takvoj ljevici potreban je dubinski remont i potpuno novi
ljudi, ideje i koncepti. Ovi sadašnji samo su sukreatori nacionalističkog
pandemoniuma u kojem BiH već predugo životari. I koji za vlastiti nacionalizam
koriste zamjenske termine koji tako ljupko zvuče. Patriotizam, građanska BiH,
građanska većina, probosanske snage, samo su neki od termina od kojih se
usplahiri prosječan nacional-patriotski zanesenjak. Građanske orijentacije,
naravno.
Posebno
ironično zvuči naročito im draga sintagma ‘’probosanske snage’’. Jer rečeni
probosanci ljekoviti su za ozdravljenje bh. društva taman otprilike koliko i
Miloševićevi komunisti za ozdravljenje jugoslovenskog. Vrlo probosanski
proizvode nacionalizam kod drugih i zajedno s njima cementiraju međunacionalnu
isključivost i podjele. I daju dodatne argumente jednom banjalučkom socijalisti
i akademiku, poznatom po tezi da je BiH nemoguća država. S takvom lijevom
pameću Bosna i Hercegovina je osuđena da još dugo tavori bez ozbiljne političke
alternative. Istinska probosanska politika bila bi ona koja će se bez straha, i
bez fige u džepu, suočiti sa sadašnjim podjelama u društvu, podjelama koje su
ne mogu prevladati ignorancijom ili receptima svojstvenim isključivo za
monoetničke države. Istinska probosanska politika, ako je već tako zovemo, može
biti jedino ona koja će imati punu svijest o tome da se država BiH ne prostire
od Kozje ćuprije do Rimskog mosta, i da je riječ o mnogo širem pojmu. I koja,
ne manje važno, neće bježati od politike konsenzusa i dogovora. O konsenzualnoj
političkoj kulturi lijevo-misleće glave bi dosta toga mogle naučiti i od svojih
kolega iz njemačkog SPD-a, samo da imaju malo više sluha, volje, strpljenja. I
političke mudrosti.
Nije
rijetkost da sarajevska ljevica svaki hrabriji iskorak ili primjer konsenzualne
politike dijaloga atribuira kao izdajnički, kukavički ili neprijateljski čin.
To samo govori o sistemskim defektima ovdašnje političke kulture i same
ljevice. Treba li uopće reći da je ta vrsta rezona samo još jedan od nacionalističkih
klišea. U tom kontekstu nije loše sjetiti se Sulejmana Tihića i histeričnih
reakcija prema njemu, u vrijeme kada je Tihić pokušavao izvući SDA iz
nacionalističkih i viktimizacijskih šablona. Izdajnik, petokolonaš, kukavica,
beskičmenjak, neke su od etiketa koje mu je na glavu sručila ovdašnja politička
i medijska kultura. I radikalna struja unutar vlastite stranke. Radi sticanja
jeftinih političkih poena ljevica nerijetko slijedi ovakvu političku praksu i
kulturu etiketiranja. Ona je po tome i po mnogo čemu drugom jedna od
najkonzervativnijih skupina u bh. društvu.
Stožerna stranka
Lijevi
politički front drže SDP, DF i GS. Stožerna stranka ljevice, da se poslužimo
hdz-ovskom terminologijom, jeste SDP BiH. Na zadnjim stranačkim izborima za
novo rukovodstvo SDP-a pobijedio je politički dogmatizam naspram političke
razboritosti. Pobijedio je isti politički mentalitet zbog kojeg je SDP u
konačnici i krahirao na izborima 2014. Isti onaj politički mentalitet koji je
proizveo najveću političku krizu nakon Daytona i učinio Federaciju
problematičnijim dijelom države. U jednom konsolidiranom društvu SDP bi mogao
biti opcija koja će biti prihvatljiva svima, neovisno o tome gdje živiš ili
kako se zoveš. Ali za to treba imati političku odgovornost i pamet, ono što
SDP-u već godinama nedostaje. U sadašnjem kontekstu i sa sadašnjim perjanicama
ova stranka je samo proizvođač populističke magle i međunacionalnih tenzija.
Četiri
godine vlasti SDP-a (2010-2014) empirijski je dokaz da vlast etnonacionalnih
partija ne mora biti jedino dno koje se može dosegnuti. Korupcija i nepotizam u
tom su razdoblju samo promijenile pakovanje, a pogoršanje međunacionalnih
odnosa od toga je vremena u stalnom progresu. Tome je u najvećoj mjeri
doprinijela politička arogancija i nezajažljivost čelništva SDP-a. Već je
spomenuto da isti politički mentalitet i danas upravlja SDP-om. Pokazuju to i
njihove eskapade u Parlamentu Federacije sa Rezolucijom kojom se osuđuju
inicijative za federalizaciju države i entiteta. Rečena rezolucija usvojena je
dvotrećinskom većinom i ostvarenje je sda-ovskog ideala o bošnjačkom jedinstvu.
Aferim za SDP i sarajevsku multi-kulti ljevicu! I nije ovom rezolucijom ljevica
nimalo naštetila HDZ-u, eh da barem jest, nego mu je dodatno učvrstila poziciju
i osigurala još jedan oreol žrtve u političkim nadbijanjima sa bošnjačkim
političkim blokom. Rezolucija je, vele iz lijevog tabora, usvojena s ciljem da
se stane u kraj etnonacionalnim podjelama i osnaživanju separatizma. Koliko je
samo ironije sadržano u ovom objašnjenju. Sarajevska ljevica ovom je
rezolucijom dodatno osnažila treći entitet. Ali ne toliko onaj o kojem sanjare
herceg-bosanski iredentistički rodoljubi, nego onaj čije granice se poklapaju
sa Sarajevskim kantonom i još pokojom čaršijom. Ljevica živi i djeluje u svojim
nacionalnim rezervatima i ne pomišljajući da pređe granicu.
Osim
što po ko zna koji put govori o ‘’lijevom’’ shvaćanju političkog pluralizma,
ovaj slučaj sa rezolucijom svakog malo upućenijeg u politički historijat
Balkana podsjeća na većinsku aroganciju srpskog političkog vodstva, ispoljenu
na već legendarnom 14. kongresu SKJ. Tada su hrvatski i slovenački delegati
napustili Skupštinu Jugoslavije, baš kao hrvatski delegati Federalni parlament
zbog spomenute rezolucije. Sarajevski lijevi akteri zaboravljaju ili svjesno
ignoriraju da je takav politički monizam potpuno destruirao odnose u
socijalističkoj Jugoslaviji i utro put nacionalizmu i podjelama. Preuzimajući
obrasce ponašanja koji su dotukli Jugoslaviju, sarajevski lijevi mainstream uvjerava
sebe i ovdašnju javnost da je to lijek za bosanskohercegovačke probleme. Kao da
su ostali mentalno zarobljeni u bivšem socijalističkom sistemu, uzimajući iz
njega samo ono lošije. Jedina nada za tadašnju Jugoslaviju bio je reformistički
kurs Ante Markovića, kojeg su, nažalost, porazili nacionalizam i
miloševićevsko-tuđmanovska politička iracionalnost. Šta bi bila nada za Bosnu i
Hercegovinu? Za početak, jedna nova ljevica, pametnija i odgovornija od ove
sadašnje. Ako bismo se igrali analogije, onda bi rekli da se sarajevski
ljevičari politički ponašaju kao miloševićevski nacional-komunisti, dok su oni
banjalučki više na liniji tuđmanovskih nacionalističkih revolucionara.
U svakoj ozbiljnijoj
politološkoj studiji treba kao egzamplar uzeti političko ponašanje SDP-a,
naročito u razdoblju 2010-2014, i argumentirano upozoravati kako se ljevica ne
treba ponašati u etnički složenom i ideološki duboko podijeljenom i posvađanom
društvu. Jer takvo društvo treba recepte za ozdravljenje, a ne dodatne
antagonizme i podjele. Mnogi su te recepte, naivno ili ne, očekivali upravo od
ljevice. Porazno je i za ljevicu i za BiH da lekcija nije naučena. O DF-u i
GS-u teško je bilo šta reći, osim da se radi o žalosnim političkim pojavama.
Dio lijevog političkog fronta je i Naša stranka, partija koja na lokalnim
razinama umije ponuditi zanimljive i kreativne ideje. Ali čim skliznu na teren
osjetljivih društveno-političkih i ustavno-pravnih pitanja pokazuju istu vrstu
autizma i arogancije, tako svojstvene fenomenu sarajevske (malo)građanštine o
kojem je već pisano.
Zamjenski nacionalisti crvene
boje
Svi
ti nikšići, komšići, bajrovići, mašići, bećirovići i ostali suljagići politička
su ukazanja s viškom nacional-patriotskog žara i demagoškog populizma, a s
ozbiljnim pomanjkanjem bilo kakvog smislenog političkog koncepta, ideje i
vizije. U jednom politički i ideološki raspolućenom društvu oni samo multipliciraju
nacionalizam, parazitirajući na podjelama i navodno se boreći protiv njih.
Namjesto toga, kako je već rečeno, nude isprazne moralizatorske invektive,
političku aroganciju, pa čak i sirovi nacionalistički šovinizam, a koji su samo
loš paravan za potpunu političku bezidejnost i prazninu. Ali ne može ni biti
drugačije, jer takav je i milje koji ih intelektualno i medijski opslužuje.
Da zaključimo. Sadašnja bh.
ljevica otjelovljenje je protivrječnosti, hodajući paradoks, podvojenost u
pokretu. Sarajevski ljevičari su borci protiv podjela koje i sami kreiraju.
Borci protiv etnicizacije društva koju svojim etnopolitičkim svrstavanjem i
sami podržavaju. Gnušaju se koncepta konstitutivnih naroda dok idolatrijski
štuju ZAVNOBiH, rodno mjesto tih istih konstitutivnih naroda. Učahurena u svoju
viziju svijeta, domaća ljevica pokazuje nadmenost i prijezir prema svemu što ne
dijeli njihov pogled na svijet. Njihov raison
d’etre je proizvođenje krize a ne politički racionalitet, što
ih demaskira kao zamjenske nacionaliste crvene boje. Jer upravo je proizvođenje
neprijatelja suštinska odlika svakog nacionalizma. Nacionalističkom i svakom
drugom populizmu treba binarni pogled na svijet, ‘’mi’’ i ‘’oni’’.
Takva
ljevica nikome ne treba. Pa ni samoj sebi, jer gubi na duge staze. 2014. godina
zorno je to pokazala. Takvoj ljevici očigledno treba barem još jedan veliki
krah da se otrijezni i presabere, poput spomenutog iz 2014., i neki novi ljudi
i ideje. I nema tu ništa zlurado. Štaviše, na dobitku bi bili i ljevica i BiH.
Bilo bi korisno za društvo u cjelini kada bi isplivala neka nova lijeva
garnitura, ona koja bi napustila politički dogmatizam sadašnjih perjanica, i
povezala se sa dijelom intelektualne zajednice kojoj ideološki virus nije popio
ono malo zdrave pameti. Ima li među lijevim akterima dovoljno kritične mase i
slobodoumnih pojedinaca koji nisu ušančeni u spomenutu dogmatiku i idolatriju?
I koji su spremni preuzeti odgovornost i nositi se sa pluralnošću ove zemlje?
Ili su sve ovo samo naivna pitanja koja su odavno izgubila smisao?
Autor: Neven Šimić, digitalnademokracija.com, prometej.ba