Juče je obilježen Dan ljudskih prava. A ljudska prava su prava djece, muškaraca i rodno neutralnih osoba. Do sada su bila prava muškinja i djece, no dodali smo im i rodno neutralne kao osjetljivo društvo. Mislim pri tome na civlizovani dio svijeta. Fali li još neko? Ne Hvali što bi reklo dijete. Tu su svi.
Ademova strana priče
Neko će se zapitati, a gdje su žene? Čuj žene. Popišulje. Njima eto 8. marta, malo karanfilića i Bog da te vidi. A kad smo kod Boga, kao ultimativnog autoriteta na koga se pozivaju ljudi u ovim našim vrletima, u kultnom Kenovićevom filmu «Ovo malo duše», znate to svi ima ona priča:
«Još prije onog rata, jedan Čeh, veterinar, meni je pripovjedao da po toj nji'ovoj vjeri u tim starim knjigama piše da je Bog bio namislio dati čovjeku da živi hiljadu godina.
– Mašala: hiljadu godina!
– E.
– To bi bio život. I šta je bilo?
– To je bilo kad je Bog prvog čo'jeka stvorio. Adema. Adem se zvao, dobro se sjećam. Sve mu pružio, vas rahatluk. I pojest, i popit i … i ženu mu stvorio. Samo, u nekak'e jabuke da ne diraju. Eto, biva 'vako to su Božije jabuke. To da ne dira, a drugo je sve njegovo.
– I šta je bilo?
– Al', ta ženetina, navrati Adema da trgaju jabuke. Bog to vidio, gdje neće, jel', naljutio se i – kapak. Nesta rahatluka, nesta svega. I o'tada se čo'ek pati, živi i 'm're kao svako drugo hajvanče. Sve zbog ote žene.
– O, jeb'o joj ja mater!»
Od poratnog sela sa početka pedesetih godina prošlog vijeka, Tuzli iza tregera, pa do danas, ništa se promijenilo nije. Curice su više-manje i dalje ropkinje u našoj prćiji koje, da se poslužim drugim citatom iz istog filma, «Tuzle vidjeti nikad neće». Jer ne idu u vojsku, dabome. Ono, ako ćemo pravo ni muškinje ne ide više u vojsku, pa opet traži vraga u Ademovoj ženi, navijek istoj.
Propast fabrike u ženskoj krvi
A žena, nosi krst svoj mjesečni u ciklusima, nosi krst svoj trudnički, nekoliko puta u životu i nosi krst svoj ropski vascijeli život. Da je to UPRAVO tako, svjedoči i jedna nefilmska ali zato mnogo relanija monološka lajna negdanjeg Dodikovog savjetnika za privredu, Marinka Umičevića, koji u jednoj emisiji kaže:
«Da li ti doktori koji su porodična medicina, koji daju ta bolovanja, ali su gori ovi specijalisti. Ginekolozi su najgori doktori. U tvornici obuće Bema, odgovorno tvrdim ima 60 posto posla koje djeca rade. Bilježe, crtaju, lijepe trakice, teže kući skuhati ručak, nego to raditi. Ne, ona je prokrvarila, ona ide na bolovanje i šta se onda dešava!? Znači ne radi devet mjeseci, kada se porodi ide na drugi fond, taj Fond refundira 100 posto ali opet što bi ja finansirao natalitet? Propašće mi fabrika.»
To je taj Marinko, a to je i ta Eva. Eva se možebitno zove Branka, Ranka, Slavica, Milica, Jasna…Ali je ista Eva, koja do vraga i sa vragom, krvari, rađa djecu prokletu, pa opet krvari. Otkuda smjelost Evi toj da ispušta eritrocitima i leukocitima obogaćenu tečnost riljajući od jutra do mraka i da upropaštava firmu gospodina Umičevića?
Šta je svi ssu se ućutali? Mislim doslovno su se svi ućutali. Jer ne bi da se zamjere gazdi Umičeviću, pa da otpusti poneku Evicu zbog dužeg jezika. Pa je onda jedina, navijek ista krivica svih Evica fabričkih što ćute, dok ih pošteni gospodin Umičević «tretira».
Prefrigana ženska inteligencija
I zna Marinko da Evica, koliko god neobrazovana bila nije glupa, kako kaže, pa dodaje:
«Odmah ona veže drugo dijete, znači nije radila devet mjeseci, nije radila godinu dana, odmah veže drugo dijete, odmah čuva trudnoću, znači opet devet mjeseci, godinu. Imam jedno sedam žena koje treće dijete odmah vežu.»
Vidi se da su od đavla otpale ženetine puste. Jer šta je njima cilj tako neglupim? Pa da rađaju djecu. Neke i po tri puta. Ili što bi rekao Dodikov bivši ađutant
«Neka djece, hvala Bogu, što kažu mašala, ali ne mogu to fabrike platiti!»
Ma bravo Marinko! Nisi ti kriv. Kriv je sistem koji je nakantao tebe i tebi sličnih jedno pet stotina u našoj prćiji, a koji pod plaštom dobroćudnih uhljebitelja trenirate robovlasništvo. I zaista, bez zajbeancije, Marinko je zadnja karika u hrandibenom lancu, tik do žena ropkinja. Iznad njih je sazdani mizogini sietm, koji ždere žene i ono nešto malo njihovih prava, koji instruiše žensku nesolidarnost, nekolegijalnost i podaništvo i koji na sve ovo mudro ćuti.
Ćutanje je krvavo zlato
Jer, kako objasniti da Džender centar Vlade Republike Srpske na upite novinara o istupu Marinka Umičevića muči kao zaklan? Tretiranje žena kao niže vrijedne raslpodne stoke jednog banjalučkog prozivođača cipela je valjda poželjna stvar?! Ima Džender centar prečih poslova. Treba osmisliti kakvo kafansko druženje, izraziti zabrinutost nad stanjem u postfeminističkim društvima i slične ublehe. Ovo? Ovo je tako fuj, domaće, poznato i krvavo, brate mili, da ne kažem sestro draga.
A i to žensko, ćuti i krvari tu svima pred nosom, dok pravi cipele za gazda Marinka i slične gazde. Neka bude srećno što ima posao i neka se zahvali svakom gazdi što je na najmu njegovom. Marinko je dobar, neće otpustiti trudniciu, ali neki drugi hoće i Marinko ga razumije. Pa valjda i žene koje rade za Marinka, razumiju šta on hoće reći kada kaže da razumije ove kolege što otpuštaju trudnice.
Ako ima koja da ne razumije, e brate mili i setro slatka, onda je tu antibebi pilula, ne mora čika Umičević sve objašnjavati.
I šta rekoste, Dan ljudskih prava je? Ako, ako, sve ide po redu, lijepo nam je. A žensko? Nikad žensko ljudskim bićem u nas biti neće. Tamo je negdje iza muža rodbine, sitne djece, Marinka, cipela i ljepila, iza Tuzle, Zenice, Banjaluke, Sarajeva, Bihaća…iza Ademovog rebra i naše brige.
Pusto žensko, hraniteljica svijeta i majka ljudska. I šta je čovjek?
E čovjek je, Senada, teški hajvan. I ono malo duše što ima, šejtan mu je dao da mu bude teže.
A mi ćutimo.