Danas se obilježava Dan socijalne pravde. Dejan Lučka, direktor Banjalučkog centra za ljudska prava za BUKU govori o tome šta je socijalna pravda kod nas, šta znači pravda i koji je njen odnos sa pravom.
Dejane, koliko kod nas ima socijalne pravde?
Malo je teško pričati o socijalnoj pravdi kod nas, jer su društvene razlike tolike da je jaz bogatih i siromašnih možda veći neko ikada, a dobar dio naših sugrađana grca u neimaštini.
Prema Univerzalnoj deklaraciji o ljudskim pravima, Paktu o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima i Evropskoj socijalnoj povelji, socijalna prava se tretiraju kao element životnog standarda i smatraju se sastavnim dijelom ljudskih prava. Prema takvoj orijentaciji, svako ima pravo na standard života koji obezbjeđuje zdravlje i blagostanje pojedinca i njegove porodice. Takođe, mnogim zakonskim aktima u BiH se „na papiru“ propisuju različita socijalna prava.
Ipak, i pored zakonske zaštite, nažalost, kao što rekoh, dobar dio našeg stanovništva živi u siromaštvu i suočava se sa socijalnim isključenjem, velikom nesigurnosti i nejednakosti. Mnogi pojedinci su dovedeni do ivice egzistencije, a porodice jedva sastavljaju kraj sa krajem. Tako da kod nas ne postoji socijalna pravda, u svom pravom značenju, već samo njeni obrisi i naznake.
Nekada, ne tako davno, smo imali donekle socijalno pravednije društvo. U socijalističkom periodu je, pored bogatih buržoaskih komunista i siromašnih drugarica i drugova, postojala velika tzv. „srednja klasa“, koju su činili radnici, seljaci i intelektualci. Ta klasa je bila nosilac velikog dijela cjelokupnog društva, i imala je mogućnost za dostojanstven život. Nažalost, takva srednja klasa je danas skoro u potpunosti iščezla, i ostali smo skoro pa samo na onim bogatim kapitalistima i siromašnima, kao i ostalima koji se mukom trude da postanu neka nova srednja klasa.
Šta znači socijalna pravda, koja je država njoj, prema tvom mišljenju, najbliža?
Iako ne postoji jedinstveni koncept „socijalne pravde“, a danas se sve više, od određenih struktura, govori o samoj mogućnosti da ova sintagma uopšte postoji, jednostavno bi se moglo reći da je socijalna pravda u stvari koncept društva u kome postoji pravičan odnos prema svakom pojedincu, u kome svi imaju pravo na dostojanstven standard života i u kome na kraju postoji pravedan odnos između pojedinca i društva.
U takvom društvu se poštuju ljudska prava, u koja svakako spadaju i ona socijalna, a siromaštvo, socijalna isključenost, socijalna nesigurnost i nejednakost se pokušavaju u potpunosti iskorijeniti.
Kada bismo pričali o državama koje su došle najbliže socijalnoj pravdi, a koje su nama geografski i kulturno najbliže, to su svakako države Skandinavije i Njemačka.
Na koji način socijalno pravedna društva treba da se odnose prema svojim građanima?
Počeo bih sa onim šta socijalna pravda nije. Viktor Igo je, prema mom mišljenju, u svojim „Jadnicima“, nesvjesno dao definiciju društva socijalne nepravde. Tako, socijalno nepravedno društvo ima svoje uporište dokle god bude postojalo silom zakona i običaja, društveno prokletstvo koje, i u jeku civilizacije, vještački stvara pakao i sudbini dodaje i ljudsku kob; dokle god ne bude rješeno ponižavanje čovjeka postojanjem proleterijata, srozavanje ljudi glađu, kržljanje djeteta u mraku i dokle god na zemlji bude neznanja i bijede i gušenja samog društva.
Kada govorimo o socijalnoj pravdi, ukoliko svaki pojedinac već „daje“ određeni stepen svoje apsolutne slobode državi, podrgavajući se pod njene zakone, ta država je dužna da mu obezbijedi mogućnosti za normalan i dostojanstven život.
Država ne treba, kao što je u određenim krugovima prihvaćeno stanovište, da direktno otima od bogatih i daje simomašnima, niti svi u takvoj državi treba da imaju jednake prihode. U takvom društvu, država treba da stvori uslove u kojima će raspodjela društvenog bogatstva biti pravična i ne dozvoliti pojavu deteoriranja ničijeg života. To se radi pažljivim planiranjem, istraživanjima, različitim zakonskim mjerama i radom na terenu.
Ukratko, socijalno pravedno društvo treba da bude spremno da iskorijeni siromaštvo, ponižavanje pojedinca i život koji nije dostojan čovjeka, obezbjeđujući sredinu u kojoj će ljudi moći raditi, privređivati, liječiti i školovati se i biti zakonski zaštićeni od isključenosti u svakom trenutku.
Imajući u vidu dešavanja oko Pravde za Davida koja traju skoro godinu dana možemo postaviti pitanje koliko su naše institucije zakazale kada su građanska prava u pitanju?
Odgovorići ovako. Institucije, odnosno njihovi predstavnici koji zabranjuju šetnju, hapse i tuku ljude, prijete pojedincima, ne rješavaju zločine, a žmire na jedno oko na nelegalna dešavanja oko njih su dokaz da je u partijskoj državi nekada stvarno iluzorno, pa i smješno govoriti o punom poštovanju ljudskih prava, odnosno građanskog dijela istih.
Kada je socijalna pravda u pitanju koji su neki najveći problemi u društvu u kojem živimo?
Neprimjeren standard života, nezaposlenost i nemogućnost zapošljavanja koja dolazi zbog nerada državnih organa, srozavanje socijalnih usluga, sve lošija zdravstvena zaštita, koja između mnogih faktora postaje takva zbog odlaska zdravstvenih radnika zbog odnosa prema njima i lošeg života kojem su izloženi.
Ono što je veliki problem je i to što se postepeno i u praksi i „na papiru“ ukidaju sredstava za mnoge usluge za djecu i mlade, kao i one starije. Tako će vremenom biti sve manje prava iz socijalne zaštite, a sami budžeti će se sastavljati tako da u njima bude što manje mesta za one u stanju socijalne potrebe i najsiromašnije. Sve ovo će naravno biti činjeno u svrhu reformi, napretka, štednje i sličnih „pokrivalica“.
Pojam pravda je filozofski pojam, pravo nije isto što i pravda. Koliko nam je i danas nedokučivo šta je to pravda?
Iako bi se moglo raspravljati o tome, pravo u suštini nije isto što i pravda. Mnogi filosofi su pokušali dokučiti šta je pravda i svaka od njihovih definicija djeluje primamljivo. Ja sigurno nisam na njihovom nivou da dam tačan odgovor ili bolju definiciju od njih na to pitanje.
Ono što mogu reći i što mislim je da je pravda jednostavno sistem u kome će svako dobiti ono što mu pripada prema pravičnosti, moralu, pravu i ispravnom postupanju, vodeći se razumom, naukom, neotuđivim pravima pojedinca i pozitivnim civilizacijskim vrijednostima.
Ono što je pravedno za mene, ne mora biti pravedno za nekog drugog. Međutim pravdu ne možemo normirati kao pravo. Kako pomiriti te lične i opštedruštvene interese?
Samo pravo u jednoj državi uvijek mora da teži da bude što bliže pravdi. Svakako da je najteže dati definiciju pravde, jer se tu često sukobljavaju različiti interesi pojedinaca, zato što je svako drugačije tumači, ali Ciceron npr. ima jednu zanimljivu izreku koja kaže da je prva uloga pravde „da niko nikome ne naškodi“, a sami Rimljani su govorili da je pravda „stalna i trajna volja svakome dati pravo koje mu pripada.“
Tako da se i pravo i pravda stalno isprepliću, a samo pravo treba da se trudi da u sklopu do sada napravljenih otkrića, filosofskih stvaranja, istraživanja, razuma, morala, pravila, običaja i sl. što više dođe do tog ideala pravde, definisanog pomoću navedenih kriterijuma.
Filozof Imanuel Kant je rekao „dvije stvari me ispunjavaju sve većim strahopoštovanjem i divljenjem što ih više promišljam – zvjezdano nebo nada mnom i moralni zakon u meni“, to je načelo kojeg bi se svako trebao držati, ali se ne drži. Kako moralnost opstaje u današnjem svijetu?
Ako smijem, kao odgovor na ovo pitanje, parafrazirao bih Đorđa Balaševića i rekao da se danas laž odvažila, a zadnja bagra kroji svoje poimanje morala, pa se svako malo O. K. Koral diže oko nas, u kome su braća Erp i Dok Holidej sukobljavaju sa „Kaubojima“, a narod se nalazi između njih na unakrsnoj paljbi, teško mogavši negdje pobjeći.
