Međutim, Bojanu ni to nije dovoljno i želi da se okuša na trci psećim zapregama od oko 300 kilometara preko arktičkih divljina Norveške i Švedske. Da bi Bojan mogao da ode na ovu trku treba vaš glas ovdje, a glasati možete još 15 dana.
Sa Bojanom smo za portal BUKA razgovarali o ludoj trci na koju želi da ode, sportu, važnosti sporta i zdrave ishrane.
Bojane, možeš li mi reći nešto više o glasanju koje je pokrenuto na internetu, o čemu je riječ? Ide se na Sjeverni Pol? Ko se sve takmiči za odlazak?
Ufffff – vjeruješ li mi da mi nešto u stomaku zaigra kad samo i pomislim na čitavu priču; ide se na trku psećim zapregama od oko 300 kilometara arktičkim divljinama Norveške i Švedske. Dakle POPRilično blizu Sjevernom polu, ali bez da se brčneš u Sjevernom ledenom okeanu malo gdje i može da se priđe bliže. Cijela priča je pokrenuta krajem 90-tih sa ciljem da se običnim smrtnicima da šansa koju imaju samo profesionalni goniči psećih zaprega. Da se „obični ljudi“ okušaju u surovom okruženju subarktičke hladnoće i, naravno, testiraju opremu sponzora! Švedi su majstori ovog sporta u Evropi – Amerikanci dominiraju na globalnom planu. Takmičenje je na svjetskom nivou; svi koji se prijave spadaju u dodjeljenu zonu – ima ih 10 - uglavnom geografski određenu (tako da smo mi uvršteni u Centralnu Evropu zajedno sa Mađarima, Rumunima, Česima i ostalima iz okruženja.)
Ako uspiješ da odeš koji je plan?
Plan je jednostavan – uživati! I pobijediti naravno! Najprije sebe, izboriti se sa onim racionalnim djelom sopstvenog bića koji ti šapuće (nerjetko i urla!) da ti u ovakvom okruženju, jednostavno, nije mjesto i da je cilj odatle se izmjestiti što prije, a ne tamo se zaputiti. A onda biti bolji, brži, spremniji od svih ostalih. „Važno je učestvovati“ zvuči simpatično ali ja lično nikada nisam volio započinjati sa izgovorom i planiranom odstupnicom u slučaju da nisi dovoljno dobar. Daleko od toga da treba biti nepromišljen, ali određena doza odvažnosti mora da te gura naprijed onda kada se vratiti lako i kada „nikom ništa“ i „bez ičije osude“ predstavljaju flaster za povrijeđeni ego koji svako ko ne ostvari ono što je zacrtao, neizostavno, osjeća čak i kada to neće da prizna.
Šta znači priprema za ovakvu trku?
Pa pravo da ti kažem na našem, amaterskom, nivou pripreme podrazumjevaju sam čin odluke. Onda kada si siguran da ovo želiš poprilično si spreman da kreneš; šta ćeš, samo sa pustom željom, da postigneš to je druga priča. Nisam siguran kako se ostali koji su se prijavili pripremaju, ali meni se čini da sam se za ovu i ovakve akcije pripremao čitav život. Fizički sam nikad spremniji, stalno se guram preko granice i izazivam sebe. Neprekidno se usavršavam i učim nove vještine – padobranstvo, ronjenje, sportsko penjanje i slično; nekako imam osjećaj da će mi, u jednom trenutku u budućnosti, takve vještine zatrebati za nešto BAŠ bitno. Osjećam da onda kada bude trebalo MORAM biti spreman za to „štagoddaje“. Svi uvijek naglašavaju nadmoć uma nad tjelom i sa tim se potpuno slažem, ali za to se ne bojim, znam da sam jaka duha, uvijek se smijem i sve okrećem na šalu (daleko od toga da sam duhovit ali se truuuuudim! i mislim da upravo ta vedrina, u trenutcima kada se sve oko tebe mrači, predstavlja razliku između odustjanja i istrajavanja na teškom putu ka cilju.
Ti si neko ko živi sport, koliko je važno da se u današnje vrijeme kad smo svi uglavnom za svojim stolovima i za kompjuterima vratiti se sportu?
Mi, jednostavno, kao vrsta – kao životinja malo veće sive moždane mase nismo „dizajnirani“ za mirovanje, za taj sedentarni način života. Ali bez obzira na to koliko nam naš organizam pokazuje da je imperativ kretati se nekako svi okreću glavu ka izgovorima i razlozima PROTIV planirane fizičke aktivnosti. Onda kada nam životni stil ne obezbjeđuje pravilne intervale tjelesnog napora imperativ je izmisliti ih – vratiti se osnovi, spoznati činjenicu da je ljudska vrsta APEX predator, vrh piramide lanca ishrane i onda se ponašati u skladu sa tim saznanjem. Današnja lovišta su postali prepuni frižideri ukusnih, ali često nezdravih, kalorija koje lovimo i u fotelji sa točkićima. Još su im ugradili i lampice za „noćni lov“ – tada, do duše, uglavnom mora da se ustane iz fotelje.
Ko je danas, prema tvom mišljenju, najviše zaintersovan sport?
Kategorija sredovječnih – nešto dobro i od globalnog fitnes pokreta čija znanja i iskustva su lako dostupna preko interneta pa je sada, onima koji nisu imali priliku da zablistaju u ranoj mladosti, stavljeno do znanja da godine nisu ograničavajući faktor, da se može fino izgledati u svakom životnom dobu i da je trening preduslov zdravlja i dugovječnosti. Ono što je za brigu je zanemarivanje važnosti fizičke aktivnosti u populaciji najmlađih što je, donekle, i normalno za očekivati – neaktivne porodice proizvode neaktivno potomstvo.
.jpg)
U današnje vrijeme je sve popularnije trčanje među odraslim osobama, koje je tvoje mišljenje o tome?
Nemam ništa protiv trčanja – nikada sam ne bih pristupio izvođenju tako repetativne i monotone aktivnosti duže od… pa, DUŽE! Ali to je luksuz koji tek neko sa dugogodišnjim iskustvom u rekreativnom fitnesu može sebi da priušti – tek kada zna za adekvatne alternative i sve (dobro, većinu!) razloga „za“ i „protiv“. Mislim da je to osnov svakog treninga ali daleko od toga da postoje uniformni obrasci koje bi svi trebalo da usvoje bez obzira na cilj koji žele da postignu, vrijeme koje imaju na raspolaganju, ograničenja koja čitavu priču dodatno i krajnje individualizuju i komplikuju i slično. Ono što mi malo bode oči kod tog trčanja je potreba sve većeg broja ljudi da ga predstave kao rješenje apsolutno svakog problema: dosadno ti je – trči; boli te kuk – trči; hoćeš da smršaš – trči, a niko konkretno ne kaže koliko često, koliko intenzivno, zašto i još bitnije zašto NE i ako DA sa kakvim mogućim poslijedicama. Svako – to potpisujem – može da „istrči“ maraton (naročito danas kada su kriterijumi „trčanja maratona“ poprilično rastegnuti do tačke pucanja; čitaj „malo hodam, malo puzim, 14 sati kasnije ću došepuhati do cilja“), ali je pitanje zašto bi, uopšte, pokušao i sa kakvim ishodom na dugoročnom planu. Ja sam, što se trčanja tiče, sebi postavio dva cilja u životu (za sad!): milja za 5 minuta (odrađeno!) i sat i po na 15 kilometara trejl trčanja (pending).
U kojem sportu ti najviše uživaš? Šta je za tebe sport?
Mnogo sam sportova trenirao. Ono što je najgore je da sam u svakom bio poprilično dobar što me, nekako, uopštilo – izgubio sam fokus, nisam se posvetio jednoj stvari dovoljno dugo da bih se tu dokazao kao vrhunski profesionalni sportista. Aktuelno je sportsko penjanje!
Potpuno nov izazov specifičan na jedan totalno drugačiji način – apsolutno bezbjedan (kad se koristi glava, naravno, ali i košarka je fatalan sport ako u nastupu besa udariš glavom u konstrukciju koša – DEŠAVALO SE!!!) ali potencijalno opasan. Izmješta te u prirodu – mislim na ljeto i penjanje na pravoj stijeni; zimi nije mnogo drugačije od obične teretane. Tjera te da se stalno čikaš, da se guraš, bukvalno, preko ivice, povezuje ljude koji uvijek penju u parovima kroz situacije u kojima ti nečiji život, doslovno, držiš u svojim rukama užetom kojim ste i fizički povezani preko pojasa. Navuče se čovjek – puca te adrenalin, teško je, a ti tražiš još!
Šta nam sve sport donosi, a to smo zaboravili?
Zdravlje. „Zdravlje nije sve, ali je bez zdravlja sve ništa!“ (Piše u izlogu prodavnice zdrave hrane kod mene u kraju, ali mudrost je svuda oko nas, samo je treba opaziti). E to smo zaboravili: „Ne mogu, imam troje djece“ je, u stvari, vrhunski izgovor. Niko neće da ti ga ospori jer je društveno prihvatljiv. A šta ako ti srce otkaže u 40. godini jer nisi imao kad da vježbaš – šta će tada to troje djece? To je onaj trenutak kada većina kaže:“Eeeeee, to pričaš zato što nemaš djecu“, ali eto… onda recimo da povlačim riječ, jer ne vrijedi objašnjavati ono što svi, de fakto, znamo.
I zabavno je!
Onda kada je prilagođeno tvom temperamentu i ličnosti.
Neka je to argentinski tango, aikido, biciklizam, trčanje, plivanje… Šta god – mora da te izazove da ga savladaš, moraš da uživaš, zahtjeva disciplinu i doslijednost, ali daje mnogo više. U biti kao da imaš kuče??!!
Bavljenje sportom treba da prati zdrava ishrana, kako naći balasn kada je hrana u pitanju. Koje su neke tvoje preporuke?
Ja lično pratim sistem Zonske ishrane. „In the zone“ – Beri Sirs, postavio, po meni, logičan i pametan sistem kojeg se pridržavam još otkako sam prvi put otišao na prekookeanski brod kao personalni trener prije 5 godina.
Ukoliko je restriktivna (svi oblici dijeta!) nije ni održiva i neće dati rezultat. KAKAV GOD da je cilj. Moraš znati svoje brojeve – bazalni metabolizam, dnevni unos kalorija. Odatle potiče kvantitet hrane.
Kvalitet; pah… svi znamo šta je dobro ali nekako češće se biraju mekić i pica nego li brokoli i čia sjemenke, ali činjenica je da kvalitet hrane drastično utiče na sveobuhvatno zdravlje. Kada se poveže sa kiselošću organizma, makro i mikro nutrijentima tek onda postaje jasno koliko je važno hraniti se ispravno.
Ja sam, što iz moralnih što iz praktičnih razloga izabrao da nastavim putem vegetarijanstva (fali mi još da iz ishrane izbacim jaja pa da postanem #onariječna „V“ ) – ne kažem da je to jedini put ka zdravlju, iako tvrdim da je pravi; kako reče onomad jedan predavač kojeg, sam ne tako davno, slušao u Beogradu: “na mesu se može preživljavati, ali se na biljkama napreduje“. Ali reći to u Srbiji sa jedne strane postaje trend i moda – uglavnom prolaznog tipa i dobar marketinški alata za plasiranje kvazi snage volje, a sa druge strane smrtna uvreda tradiciji i običajima jer „kakav na jelu ….“.
I šta onda reći?!?
Prijatno?!
