Početkom marta 2019. godine, Sud Srbije smanjio je kazne pripadnicima jedinice Simini četnici za monstrouzan zločin nad Romima u selu Skočići kod Zvornika. Ovi neljudi su nakon mučenja, mrcvarenja, iživljavanja i višestrukih silovanja maloljetnica, pobili 27 članova porodica Ribić i Agović i bacili ih u jamu.
Zijo Ribić je tada imao 8 godina i jedini je preživjeli i svjedok ovog zločina, samo iz razloga što su četnici pomislili da je mrtav, pošto su ga uboli nožem i bacili u jamu sa ostalima.
U ovom zločinu Zijo je izgubio 9 članova svoje porodice, najmlađi sestra i brat su u tom trenutku imali dvije i tri godine, a majka mu je bila trudna. Imao je sreće što je preživio.
Nekoliko dana nakon smanjivanja kazne pripadnicima jedinice Simini četnici za ovaj zločin, 10. februara 2019. godine, u Višegradu su se na glavnom gradskom Trgu okupili neki drugi četnici, obilježavajući prošlost ove vojne formacije na način koji su smatrali prigodnim.
Kako?
Postrojavanjem u crnim uniformama i pjevanjem. Pjevali su veseli četnici "Biće opet pakao i krvava Drina, evo idu četnici sa srpskih planina”.
O čemu govori ova stara “herojska” pjesma što se pjeva danas?
Možda o Višegradu oktobra 1943. godine, kada su četničke jedinice u samo dva dana pobile više stotina muslimanskih civila, uglavnom klanjem i spaljivanjem. Prema zapisima četničkog komandanta Draže Mihailovića, ubijanje tim metodama naredio je Dragiša Vasiljević, četnički komandant za tu oblast. Kod Vasiljevića se kasnije Mihailović sakrivao tokom bježanja od partizana. Kao vrhovni komandant četničkih jedinica, nikad nije kaznio ni Dragišu Vasiljevića, ni druge četničke komandante koji su na tom i okolnim područjima pobili više hiljada civila, kako je i zapisano u četničkim izvorima.
Ili je možda ova pjesma o krvavoj Drini u spomen zločinima u Višegradu počinjenim u prošlom ratu, kada je ovim gradom vedrio i oblačio Milan Lukić, za šta je u Hagu osuđen na doživotnu robiju. U presudi se detaljno navodi desetine nemilosrdnih zločina Lukićeve jedinice nad muslimanskim civilnim stanovništvom, među kojima je i ubijanje 65 civila, koji su živi spaljeni u kući u Pionirskoj ulici u Višegradu, od čega svakom normalnom ljudskom biću zastaje dah. Nikada niko iz tadašnje vlasti Republike Srpske nije spriječio Lukićeve jedinice da čine zločine.
Preko 400 ubistava je dokazano čvrstim dokazima. Lukiću se na teret stavlja i otmica i ubijanje 17 građana Srbije iz voza Beograd - Bar u Sjeverinu, što je zabilježeno i desetinama pronađenih fotografija mučenja ovih nesrećnih ljudi u hotelu Vilina vlas, prije nego što su ubijeni i bačeni u jezero.
Da li možda današnji četnici pjesmom najavljuju da će sutra ponoviti nedjela svojih prethodnika?
Šta ih, na koncu, sprečava u tome?
U školskim udžbenicima, svakako su samo lekcije o tome da je rat bio odbrambeni, da smo mi Srbi bili žrtve ili i pobjednici, ali nikad počinioci. Da su zločini koji se pripisuju Srbima laž i propaganda, da su preuveličani. Da su ti koji su počinili zločine pojedinci, da su, zavisno od političke potrebe, heroji ili budale što su radile na svoju ruku i da Srbi kao narod sa njima nemaju ništa.
Da su drugi neprijatelji.
Nesporno je da su nad srpskim narodom počinjeni strašni zločini, ali to je tim prije razlog da se bavmoi zločinima počinjenim u ime Srba, a ne da se na taj način zločini pravdaju.
Četvrt vijeka traje jedan potpuni muk medijske, intelektualne, kulturne i političke zajednice u Republici Srpskoj na temu suočavanja sa prošlošću. Situacija postaje sve više nalik anegdoti u kojoj u jednu veliku skorojevićku firmu dođe prodavac kalendara, nudeći popuste na veću količinu. Što je veći broj naručenih kalendara, to je njihova cijena manja. Prema toj velikodušnoj ponudi, ako se naruči 1000 komada, jedan kalendar košta jednu marku, ako se naruči 5000, onda je jedan kalendar pola marke, ako se naruči 10 000, jedan kalendar je četrdeset feninga, i tako dalje. Vlasnik firme zove oca za savjet. Objasni mu ponudu i upita ga: “Tata, koliko kalendara da naručimo onda, do koje cijene po kalendaru da gonim?“ A otac će: “Sine, goni do nule!”
Relativizacija, stavljanje žrtava na istorijski kantar, gdje je na jednom tasu te bizarne vage koliko su oni pobili nas, a na drugom, koliko smo mi pobili njih. Valjda je u razlici dozvola za ubijanje, dok se ne namiri broj žrtava i sa jedne i sa druge strane. Dok se ne dođe do nule.
A stalnim preuveličavanjem broja svojih žrtava i umanjivanjem broja zločina počinjenih u tvoje ime, može se doći samo do jedne nule, one ljudske.
Jer nema nikakve pravde u ubijanju, ni mira. A posebno ne u ćutnji.
Dokle ćemo ovako? Kada smo postali tako bezosjećajni?
Neposredno nakon otmice i ubijanja putnika Bošnjaka iz voza Beograd - Bar, u sali Opštine Priboj na sastanku sa visokim funkcionerima Srbije i Republike Srpske, poslanik u Skupštini Srbije iz Priboja, Zoran Ćirković, pitao je okupljene, među kojima je bio i Ratko Mladić: “Je li vi mislite da je 17 glava malo, je li vi mislite da bi trebali da pobijemo sve muslimane, da bi Srbi mogli da se rašire ? Nema meni Srbinu mesta ovde ako ih pobijemo, ja neću da učestvujem u tom krvavom piru.”
Ovaj hrabri čovjek je u jednoj rečenici i jednoj misli objasnio svu logiku ove morbidne dileme. Jedini način da se odvojimo od ovih neljudi i ubica je jasna rečenica - Ja u tome neću da učestvujem.
Ali ta rečenica mora biti izgovorena.
Velike su šanse da će i naredne godine, kao i svake prethodne, postrojeni i nasmijani četnici raditi selfije na Sokolovića ćupriji, na mjestu gdje su od strane četničkih jedinica ubijani žene i djeca, starci, i to bez imalo stida i srama. Da će napadati novinarke. I da će sve završiti bez ikakvih sankcija, da će se svi praviti da ne znaju ništa o tome, da će ambasadori i Incko izbacivati floskule da su zaprepašteni onim što su čuli, da bi naredni dan bili srećni ako ih ovdašnji političari, zaštitnici ovakvih politika, uopšte prime na razgovor ili ako završe večeru u Briselu ili nekoj od bosanskih kafana, a da se ne pobiju escajgom. Nakon tako organizovanih večera, lažni zaštitnici naroda, u miru i bez ikakve mržnje, dogovaraju se o podjeli postizbornog plijena i ljudi.
Ali to svakako i nije pitanje za jedan ambasadorski ili politički mandat.
To je pitanje za tebe. Za budućnost tebe i tvoje djece. Hoće li rasti u miru ili nekoj novoj klaonici.
Evo kako je na njega odgovorio Zijo Ribić, dječak od 8 godina sa početka ovog teksta.
Na pitanje novinara da li mrzi počinioce, da li mrzi Srbe, nakon što je izašao iz sudnice u kojoj je presuđeno ubicama njegove porodice, Siminim četnicima koji se uopšte nisu kajali, Zijo je odgovorio: “Šta bi mi donijelo to da nekog mrzim? Da li bi mi to vratilo oca, majku, sestre, mog Sabriju? Ne bi. Pričajmo o boljem životu. Nikada nikog neću i ne mogu mrziti isključivo iz razloga jer se zove Dragan ili Mujo.”
U Zijinom srcu ima mjesta za nas, to je jasno. Ima li u našem za Ziju?
Odgovor na to pitanje je vrlo vjerovatno i odgovor na pitanje hoće li se četnici opet okupljati, al i ono mnogo važnije, da li će Drina opet biti krvava.
