U ispovijesti za Buku, Aleksandra Vesić, majka koja je, kako kaže, proživjela pakao nakon porođaja u UBKC u Banjaluci, otvorila je dušu i ispričala kako je njeno dijete, nakon kvara respiratora, bilo na ivici smrti.
Ona je za naš portal progovorila i o prijetnjama koje je dobila ako iznese u javnost šta joj se dešavalo, torturi koju je prošla u bolnici u Banjaluci, uslovima u kojima borave majke i djeca, ali i o uslovljavanjima novcem za dalje liječenje.
„Moja trudnoća je bila uredna do šestog mjeseca, kada je ustanovljen višak plodove vode i trebala sam da budem tri dana u bolnici da bi se odradile sve pretrage. Međutim, na prijemu mi je doktor naredio strogo mirovanje, baz hodanja, ustajanja i sjedenja. Nakon toga sam čekala, sa takvom dijagnozom, preko sat vremena, kada sam poslata na odjel patologije trudnoće, da sama hodam, bez kolica. Poslije sam radila pretrage, sve hodajući, usljed čega sam dobila i kontrakcije, za čije spriječavanje nisu imali lijek“, kazala je Aleksandra, opisujući njena prva iskustva u Univerzitetsko-bolničkom centru u Banjaluci. Nažalost, njene muke tu tek počinju.
„Kasnije sam ležala skoro dva mjeseca na patologiji trudnoće, a za to vrijeme sam dobila dvije bolničke bakterije zbog neurednosti prostora. Tamo su strašni uslovi. Podova skoro pa nema, hladno je. Moram reći da su sestre tamo odlične i zahvaljujući njima je i otkrivena kod mene bradikardija, odnosno smanjeni otkucaji srca i to sedam dana prije poroda. Doktorica je tada rekla da je beba nalegla na pupčanik, što sam ja i osjetila, kao i da su te sedmice smanjene aktivnosti bebe, što sam prijavila doktorici. Prijavljivala sam bolove u donjem dijelu i da imam iscjedak, međutim oni su mene riječima „nije to ništa“ ostavili i nisu napravili nikakve pretrage, osim CT-a. Sedam dana nakon toga, pukao mi je vodenjak, i otišla sam u salu, gdje je doktorica koja me je porodila rekla da za 18 godina svoje karijere nije vidjela to što se dogodilo mom djetetu. On je bio sav upetljan pupčanom vrpcom i zbog svega što su učinili ti ljudi koji su bili uz mene na porodu sam veoma zahvalana. To pokazuje da ima profesionalnih i odličnih ljudi, ali ovi što loše rade pobijaju sve ono dobro. Dijete je tad odvedeno na intenzivnu njegu i onda tek kreće moj pakao“, ispričala je Aleksandra otkrivajući šta ju je dočekalo i na odjelu „babinjara“, na koji je prebačena.
„Tek na odjeljenju babinjara je katastrofa. Tuševi su užasni, prozori ne funkcionišu i otvoreni su. Hladno je u prostorijama. Ali preko toga bih i prešla, jer nisam ja bitna u ovoj priči, već moje dijete. Ono je trebalo prve sedmice biti skinuto sa aparata, međutim, to nije urađeno, kad dijete još nije imalo izraženu salivaciju, tu slinu koja mu izlazi. Kasnije je on ležao na intenzivnoj njezi stalno u toj svojoj slini. Ja sam ih molila da se to očisti, ali nisam nikad dobila odgovor. Bio je i pod fotolampom zbog dječijeg žutila, gdje su mu oči bile izložene. Sreća da mu nije narušen vid“, ogorčeno je ispričala ova mlada majka, te nastavila da govori o najtežem periodu za nju.
„U 27. danu života, moje dijete je poslato u Beograd. Moram da kažem da je jedna doktorica insistirala da otac dolazi na razgovore u njenu sobu, tražila je novac da se dijete otpusti i prebaci u Beograd. Držala ga je što je moguće duže vremena, bez razloga, i radila je pretrage koje nisu bile ni potrebne, samo da bi izvukla novac, zbog čega ću podnijeti tužbu. U Banjaluci je dobio i upalu bronhija, za šta sam ja tek saznala u Beogradu. Ništa mi nisu htjeli govoriti, čak je izgubio više od 10 odsto svoje mase. Kad je došlo do kvara respiratora, nama niko nije saopštio šta se dogodilo, a da ne govorim izvinio. Samo mi je doktorica prišla i rekla, „Dobar dan, idemo u Beograd“, okrenula leđa i otišla, bez ikakvog objašnjenja o stanju djeteta i zbog čega se šalje. Ja sam tek u Beogradu saznala šta se desilo. Moje dijete je u katastrofalnom stanju stiglo u Beograd. Imao je kraste oko usta od nečišćenja, oblijepljen u flastere, a nisu ga kupali dvije sedmice, jer nije bilo tople vode. Ni kod nas na odjelu babinjara, gdje sam ležala, kao i patologiji, nema tople vode, ali djeca su bitna. U Beogradu, u Institutu za majku i dijete su mog sina vratili u život. On je bio doveden do ivice. Pored toga, mi smo na kraju platili da dijete bude preveženo, a uzrok za njegovo prebacivanje u Beograd je bio kvar respiratora“, rekla je za Buku Aleksandra, koja je još uvijek u nevjerici zbog svega što se desilo, ali i onoga što joj se još uvijek događa.
„ Ogorčena sam jer nema odgovornosti i što oni i dalje tvrde da su u pravu, dok je sve vrijeme bilo ugroženo pravo mog djeteta na život. Nama ništa nije govoreno. Strašan je način odnosa prema meni i mom djetetu. Od ponedjeljka, mi smo u Banjaluci i dijete je vraćeno u bolnicu, ali ja jednostavno nemam povjerenja. Čak su mi juče i prijetili u UBKC da mi se neće ukazati ljekarska pomoć, kao i djetetu, ukoliko nastavim da vodim ovu bitku protiv njih, a imena onih kojih su to radili ću navesti u tužbi“, rekla je Aleksandra.
Ona je za kraj kazala da je život njenog djeteta, zbog postupaka pojedinaca, bio doveden u pitanje, zbog čega je nikakve prijetnje neće pokolebati.
„Ja neću odustati. Nemam povjerenje u njih. Gore ima dobrih ljudi i dobrih ljekara, ali ponavljam, ovaj dio loših poništava to. Ne želim da prođe više ni jedno dijete i majka ovo što smo mi prošli. Njima je zasmetala ta riječ „kasapin“, kako sam ih ja nazvala, ali poslije svega ovog, ta riječ je za njih svijet izmislila. Oni su gori od toga“, rekla nam je Aleksandra i dodala da se ovakve stvari ne događaju samo njoj, već i drugim ženama, koje se trenutno boje da progovore.
„Svako se boji šta će biti kad opet dođu. I ja sam, ali sad ne odustajem, jer želim da promijenim nešto, posebno kad sam dovedena u situaciju da ne znam da li ću se ikad i odlučiti na novu trudnoću“.