Ovo doba godine poziva da se piše o euforiji, novogodišnjoj magiji, zimskim radostima… Htedoh i ja, al’ me omele okolnosti.
Dok gledam kako sat odbrojava četiri posle ponoći, pokušavajući da smirim klince koji još jednu noć uzastopce ne mogu da spavaju od „obzira” komšiluka, zbog kojeg svi slušamo junk muziku, vrištanja, zapevanja i arlaukanja, imam samo jednu pomisao u glavi. Neću da moja deca budu takva.
Da uđu u pekaru bez „Dobar dan!”.
Ne znaju da kažu „hvala” za učinjeno.
Da za poklon kažu „ništa posebno”.
Neću da moja deca budu takva. Ne dam da moja deca budu takva.
Da prođu pored starijeg na stepeništu zgrade i ne jave se prvi.
Da ne propuste dete na pešačkom.
Da nemaju osećaj života u stambenoj zgradi.
Neću da moja deca budu takva.
Da njima vlada obest i samoljublje. Bez empatije za ljude.
Da ne osećaju radost u davanju i deljenju.
Da se apatija podrazumeva.
Neću da moja deca budu takva.
Da ne znaju da uživaju u sitnim radostima – hvataju pahulje jezikom, skaču po baricama.
Da su im potrebni statusni simboli da bi se osećali prihvaćeno.
Neću da moja deca budu takva.
Nek ostane to kao jedna novogodišnja odluka. I to ona koja će biti sprovedena u stvarnosti.
Izvor: Mama iz magareće klupe