Početak rata u Bosni i Hercegovini doveo je do promišljanja o tome da Ferhadiji nije mjesto u Banjaluci i u ovom gradu se pod krinkom brisanja “onog drugačijeg” desio strašan urbicid pod čijim okriljem su srušene sve džamije na području grada (njih 16).
U ranim jutarnjim časovima 7. maja 1993. godine strašna eksplozija preplašila je one koji su živjeli u Banjaluci. Ta eksplozija dovela je do rušenja sakralnog objetka koji se od 1579. godine uzdizao u gradu na Vrbasu. Mnogi su morali doći na lice mjesta zločina da bi se uvjerili da se to stvarno desilo, da je Ferhadija zaista srušena, jer niko nije ni pomišljao da bi netrpeljivot koja je tad vladala ipak otišla toliko daleko (o jednom viđenju te nevjerice možete pročitati u romanu Smrtište, autora Amira Osmančevića). Trag koji je Ferhadija ostavila, svjedočanstvo koje je ona u sebi nosila bilo je razbacano u obliku kamenja na gradskim smetljištima. Uplašeni građani sakupljali su dijelove kamenja džamije i sakrivali su u svojim kućama tragove koji su bili odvojeni od cjeline, komadiće Ferhadije.
Atmosfera koja je vladala u Banjaluci u vrijeme rušenja Ferhadije i ostalih džamija nije mogla vladati vječno, pa je logično usljedila potreba za obnovom i ponovnom izgradnjom džamije na istom mjestu gdje se i ranije nalazila. Datum obnove bio je simbolički zamišljen na dan njenog rušenja, pa je planirano da se 7. maja 2001. godine stavi prvi kamen temeljac koji će nositi Ferhadiju prema njenoj visini. Međutim, tog 7. maja prije deset godina, došlo je do žestokih napada i protesta onih koji i dalje nisu željeli Ferhadiju u Banjaluci. U tim napadima i kamenovanju poginuo je Cazinjanin Murat Badić koji je kao vjernik došao da učestvuje u polaganju prvog kamena džamije i na današnji dan pripadnici islamske vjeroispovijesti u Bosni i Hercegovini sjećaju se njegove, ničim izazvane, smrti. Kasnije je u tajnosti i uz veliko obezbjeđenje prvi kamen za igradnju džamije postavljen, a izgradnja koja je počela traje do danas.
Sa profesorom Hamidović Muhamedom, glavnim i odgovornim projektantom obnove džamije Ferhadije razgovarali smo o obnovi Ferhdije koja traje već cijelu deceniju. On je istakao je da je objekat džamije na devetom metru po visini, da su ozidane tri prve ulazne kupolice i da su u pripremi radovi na unutrašnjim svodovima koji će nositi veliku kupolu na visini od 17 metara.
“Islamska zajednica koja vodi projekat obnove Ferhadije ne smije nikad da govori o budućim planovima, jer ti planovi zavise od sredstava. Sa tog stanovišta jako je teško prognozirati kad bi obnova Ferhadije bila završena. Hipotetički govoreći, kad bismo imali sva sredstava mogli bismo za godinu i po da ju imamo pokrivenu”, rekao je za BUKU Hamidović.
Dodao je da imaju veliki problem sa majstorima koji rade na džamiji. Obnova Ferhadije uključuje klasičnu tehniku građenja karakterističnu za 16. vijek koju danas malo ljudi koristi i zna koristiti.
“Nije riječ samo o tome da je Ferhadija jedan od aduta grada u kojem se nalazi, već ona ima dosta specifičnu i jedinstvenu konstrukciju i zbog toga je jako značajna za istoriju Bosne i Hercegovine. U njoj možete prepoznati sve elemente koji su prisutni u klasičnim i velikim gradnjama i zbog toga je odlikuje tako veliki kvalitet”, objasnio je Hamidović.
Ferhadija sabira u sebi bizantska iskustva gradnje, a karekteriše je jednostavnost, jasnoća i skromnost. Svaki detalj kao da se nalazi tu zato što to tako mora biti i teško je naći bilo šta što bi u njoj bilo višak.
“Kad uđete u džamiju spoznajete tu njenu funkcionalnost u kojoj izostaje svaki elemet kiča i nepotrebnosti koji je prisutan u drugim džamijama ili crkvama. Zbog toga što je takva ona jeste kulturno-istorijski spomenik koji na neki način nosi mnogo veće značenje od obične riječi spomenik. Ovaj spomenik nosi u sebi kulturološku notu koja je veoma važna jer je Ferhadija prepoznatljiva odlika Banjaluke kao i tačka gdje su se banjalučani sastajali”, rekao je profesor.
Trenutno one koji rade na obnovi Ferhadije muči dilema oko unutrašnjeg uređenja džamije i bojazan da oslikavanje ne bi otišlo u smijeru kiča.
Prošle godine u okviru Dana džamija, koji se obilježava simbolično 7. maja, održao se i naučni simpozij “Obnova unutrašnjosti Ferhadije džamije u Banjaluci” gdje se okupio veliki broj stručnjak iz raznih krajeva bivše Jugoslavije koji su raspravljali o budućim planovima oslikavanja unutrašnjosti džamije, jer je to u njenoj obnovi jako značajan element.
“Ovaj skup okupio je ljude različitog multietničkog sastava, a svi imaju jedan cilj, a to je odgovoriti na izazove koje je obnova Ferhadije stavila pred nas”, rekao je za BUKU Edhem Čamdžić, muftija banjalučki i dodao da će Ferhadija u četverokutu vjera koje se plepliću na ovom prostoru raditi na sve boljem razumijevanju ljudi.
U srcu džamije doživljavajući njen duh profesorica Sabira Husedžinović, stručnjakinja iz područja arhitekture pokušala je odgovoriti na pitanje kako sačuvati tu jednistvenu momoriju koje u našim sjećanjima ima Ferhadija.
“Rušenjem džamije došlo je do diskontinuiteta i rušenja prostornih odnosa u džamiji i njenoj prostornoj okolini i zbog toga je obnova u smislu vraćanja tih prostornih odnosa jako važna. Čovjek kojeg život odvede na drugi kraj svijeta imaće potrebu da se vrati u Banjaluku upravo zbog ovakvih objekata koji ga podjećaju na grad koji je ostavio iza sebe. Ukoliko ne prepozna grad taj čovjek više neće imati potrebu da se vraća. Ovi objekti su vrijedni, jer da nisu ne bi bili srušeni”, rekla je profesorica Husedžinović.
Uz dobru dokumentaciju koju posjedujemo i individualna sjećanja ljudi koji su živi imamo mogućnost dobijanja istog objekta koji je i ranije bio prisutan. On naravno nije u potpunosti taj objekat koji je srušen, ali njegova simbolika ostaće i dalje da živi podjećajući nas na određene tačke prošlosti koje nikad neće biti zaboravljene.
Sjećanje na Ferhadiju?
“Ferhadija džamija sa pratećim objektima, sa svojim manjim i većim kupolama i vertikalnim minaretima i sahat-kule, nijemi su svjedoci jednog minulog doba; rezultat su kretanja duha i stvaralačkih snaga u zbrkanoj mješavinistotina suprotnosti što ih je sve zajedno poput poplave preko naših zemalja valjala bujica istorije. Živeći i umirući u grču stoljetnih nesporazuma istoka i zapada, preci su naši ostavljali tvorevine svog duha, divno preobražene u materijalne oblike koji će nam prenijeti njihovu viziju života”. (Džemal Čelić, Ferhadija, Banjaluka 1981.)
