Zbilja, kad pogledate fotografije iz davnih dana, često ćete vidjeti da su ljudi na fotografijama zauvijek ostali ozbiljni.
Ne treba doduše biti ni neki veliki genije da bi na tim nenasmijanim
fotografijama vidjeli odgovor – zamrznuli su lica kako bi bili savršeno
mirni dok čekaju dobru ekspoziciju.
Ljudi u prošlosti nisu nužno bili depresivniji, tužniji ili mračniji
od nas. Nisu okolo hodali i deprimirali sve oko sebe, iako su u tim
vremenima itekako imali razloga za to.
Njihove ozbiljne fotografije zapravo govore nešto drugo, a to je da su imali drukčiji odnos prema vlastitim fotografijama.
Kada su se ljudi nekad fotografisali za njih je to bio važan
trenutak. Fotografiranje je bilo jako rijetko i nije ga mogao svatko
priuštiti. Ljudi se nisu slikali svaki dan, a neki su to napravili samo
jedan put u životu.
Poziranje za kameru izgledalo je kao da poziraju za slikara, jer je otprilike toliko dugo to trajalo.
No, prave slikare koji bi crtali portrete mogli su si priuštiti samo
najbogatiji, a fotografije i oni malo siromašniji. Upravo zato su ljudi
dosta ozbiljno shvaćali taj veličanstveni trenutak koji si možda više
nikada neće moći priuštiti.
Danas, kada svako od nas dnevno napravi na desetke fotografija i
selfieja teško je shvatiti koliko je intimno značenje svaka fotografija
nekad imala za one koji su se fotografirali.
Fotografije su danas znak nekakve društvenosti, na fotografijama
predstavljamo sebe kao sretne ljude. Smijemo se na bezbroj selfieja,
koji su u odnosu na stare portrete zapravo samo trenutna sreća.
U usporedbi s nekadašnjim portretima selfieji nemaju nikakvu
umjetničku vrijednost, pa čak niti toliku da ih se baci u smeće –
dovoljno ih je izbrisati.
Ovi nenasmijani ljudi na starim fotografijama vjerovatno su se
zabavljali kao i mi, ali nisu imali histeričnu potrebu to pokazivati,
piše Guardian.
Izvor Fokus.ba