Sreo sam ga u parku pokraj autobuske stanice u Beogradu.
Često sam, na proputovanju kroz Beograd, baš u ovom parku čekao naredni autobus.
Najčešće sam se, putujući kod bake i djeda u Vojvodinu, igrao upravo na ovoj livadi koja je sada puna sirijskih mališana. Bezbrižna djeca ne mare za loše, neljudske uslove, igraju se loptom, prskaju se vodom, ganjaju se. Utrčavaju u kadar i traže da vide kako su ispali na fotografijama.
Drugi roditelji čvrsto drže svoju djecu u naručju, nepovjerljivi su. Javna česma i hladovina parka su kakva-takva zaštita od nesnosnih vrućina.
Beograd je samo usputna stanica većini sa kojima sam razgovarao. Jedni čekaju prijatelje da dođu po njih, drugi nemaju koga da čekaju, kreću se u grupama ka nepoznatom, u nadi da će se skrasiti negdje u Evropi.
Ne dobijaju gotovo nikakvu podršku od stanovnika Beograda. Zaobilaze ih i izbjegavaju. Segal mi kaže da šta god upita prolaznike, oni odmahuju rukom. Niko ih ne obilazi, niti im nude pomoć.
Dok smo razgovarali, pristizali su novi emigranti, stotine njih. Jedan od njih, Omar, pješači već deset dana kroz Bugarsku sa grupom mladića. Jednog od njih zove kapetan, kaže da on vodi brigu o njima. Zamolio me je da ga ne fotografišem, njegovi su još uvijek u Siriji i ne bi da im pravi problem. Nisu se čuli od kada je krenuo na put. Čim odmore malo, kreću ponovo na put.
Segal me pita me da li je istina da su Mađari napravili zid. “Zašto to rade, pa i mi smo ljudi. Nisam pobjegao iz svoje zemlje zato što mi je dobro.” Pokazuje mi slike kampa u Makedoniji, gdje im je, kaže, bilo je prljavo, neuslovno. Pješačili su željezničkim šinama u nadi da će se ukrcati na neki teretni voz. Kada su stigli u Beograd, legitimisani su više puta. Prsti mu se crne od uzimanja otisaka.
Policajci su neljubazni i viču na nas, žali mi se. Kažu da su čuli da će Mađarska za tri dana izaći iz EU. Pitaju me da li je to istina. “Ako je to tačno, neće nam biti dobro”, kaže zabrinuto.
Nemam srca da im kažem da oni imaju više vjere u Evropu, nego što Evropa ima razumijevanja za njih. Mađarska bagremova ograda najiskreniji je evropski pogled na ove nesrećne ljude.
Pozdravljam se sa Segalom, a on mi zahvaljuje što sam razgovarao sa njim. Dodaje me za prijatelja na Facebook i kaže da će mi poslati fotografije i snimke sa putovanja. Zamolio sam ga da mi se javi sa trase, dokle je stigao i da li ima problema. Poželio sam mu sreću, ma gdje god da je krenuo, mada i on i ja znamo da će mu trebati mnogo više od toga.
Kada bismo pokazali samo malo više ljudskosti i saosjećanja prema njima i njihovoj nesreći, ubijeđen sam, bilo bi im barem mrvicu lakše.
