Austrija je druga država u Evropi prema brojnosti osoba porijeklom iz Bosne i Hercegovine, nakon Njemačke. To svakako ima veze sa blizinom Austrije, istorijskim vezama, ali ponajviše sa visokim standardom života i mogućnostima koje se našim ljudima nude u ovoj evropskoj državi. Tako blizu, a tako daleko, rekli bismo.
Prema nezvaničnim podacima Ambasade Bosne i Hercegovine u Austriji, tamo živi oko 200.000 osoba porijeklom iz BiH. Prema važećim zakonskim propisima Republike Austrije, ne postoji mogućnost sklapanja bilateralnog sporazuma o dvojnom državljanstvu, te je sticanje državljanstva Republike Austrije uslovljeno odricanjem od državljanstva Bosne i Hercegovine. Precizni podaci o osobama koje su se odrekle državljanstva Bosne i Hercegovine ne postoje, ali u nezvaničnom razgovoru sa službenim osobljem ambasade, saznajemo da je sve više ljudi koji se odriču bh. državljanstva radi dobijanja austrijskog. Trenutak odricanja od bh. državljanstva je veoma emotivan, kažu, a nerijetko se ljudi u suzama rastaju od tog formalnog svjedočanstva o svom porijeklu.
Međutim, tim činom se ne raskidaju i one važnije, suštinske veze sa maticom. Većina naših ljudi koji žive u Austriji imaju rodbinu u BiH, koju najčešće finansijski pomažu, imaju prijatelje, imovinu, kuće, oni dolaze u BiH na odmore, učestvuju u humanitarnim akcijama za pomoć građanima BiH, vežu ih poslovni ili kulturni projekti sa maticom, ili su na bilo koji drugi način upućeni na BiH. Makar samo i u smislu nostalgije za načinom života koji im nedostaje u njihovoj novoj državi.
Veliki broj naših sugrađana u Austriji, posebno mlađe generacije, uspješni su članovi društva u kojem žive. Svojim radom, znanjem i novcem doprinose austrijskom društvu, ali istovremeno su veoma zainteresovani da daju svoj doprinos poboljšanju situacije u BiH.
Jedan od njih je Darko Marković, koji je rođen u Tuzli, a u Austriji je od 1993. Godine. Živi u Beču, gdje trenutno radi kao samostalni marketing i PR konsultant. Delegat je u skupštini Privredne komore grada Beča i kandidat za gradskog vijećnika na izborima u oktobru 2015. godine. Humanista je i zagovarač jednostavnog i umjerenog načina življenja.
O trenutnoj ulozi Dijaspore u sociopolitičkim i ekonomskim procesima u BiH, Marković kaže da Dijaspora formalno ne postoji kao neka zajednica ili organizacija, već prije kao skup pojedinaca koji imaju specifične veze sa bivšom domovinom. „Uloga pojedinaca koji stalno ili povremeno borave u dijaspori je velika u smislu finansijskih ulaganja kao što su stanovi, kuće i slično, a sa druge strane izdržavanje većinski starijeg stanovištva i članova porodice.“
Zaista, upliv novca iz dijaspore u Bosnu i Hercegovinu godinama je jedan od najbitnijih prihoda. Prema ocjenama udruženja ekonomista SWOT iz Republike Srpske, doznake dijaspore čine jedan od tri najbitnija prihoda za ekonomiju BiH. Prema publikacijama Svjetske banke, te izvještajima Međunarodne organizacije za migracije, doznake dijaspore u BiH konstantno rastu, a trenutno čine blizu 20% BDP-a, odnosno jednu petinu novca koji je u opticaju u BIH. BiH je druga u Evropi po procentu učešća novčanih doznaka iz inostranstva u bruto društvenom proizvodu, pa se s pravom postavlja pitanje kakvo bi bilo stanje u državi da nema ovog vida pomoći bh. dijaspore.
Zanimljivo je, međutim, Markovićevo razmišljanje da time Dijaspora zapravo čini medvjeđu uslugu svojoj matičnoj državi. „Situacija u BiH bi možda bila drastično drugačija, čak i u političkoj svakodnevnici, da ne postoji toliko mnogobrojna dijaspora. Pojednostavljeno rečeno, dijaspora preuzima odgovornosti i obaveze države, podržava socijalno ugrožene i stare i na kraju, samim tim, osigurava mnoga radna mjesta. Pogledajte samo broj napravljenih kuća i objekata poslije rata. Ponekad imam osjećaj da u BiH ima najviše slobodnog stambenog prostora, kako u regiji, tako i širom EU. Pitam se da li bi bilo drugačije i da li bi građani trpili političke izlagače i vođe, da nema kapitala iz dijaspore. Možda bi trebalo smanjiti ulaganja i dotok kapitala, ali je naivno misliti da je to rješenje.“
Darko Marković
Višegodišnje teško stanje u BiH za rezultat ima odlazak sve većeg broja ljudi u potrazi za poslom i boljim životom. Prema istraživanju Unije za održivi povratak u BiH, koje je rađeno na prostoru sjeverozapadne, sjeveroistočne i dijela jugoistočne Bosne, BiH je napustilo 68. 000 ljudi tokom 2012, 2013 i 2014. godine, a blizu 100.000 ljudi je u migraciji. Prema posljednjim dostupnim podacima Ministarstva za ljudska prava i izbjeglice, izvan granica naše zemlje živi više od 1,45 miliona osoba bh. porijekla, što je otprilike trećina stanovništva u BiH. Prosjek starosti naših ljudi u zemljama EU je 40,5, što predstavlja najaktivniji i intelektualno najproduktivniji dio populacije.
„Mladi odlaze masovno, i to je činjenica. Sumnjam da će se vratiti i aktivno učestvovati u izgradnji bolje, ravnopravnije i sigurne BiH, ipak je zapadna Evropa neka vrsta raja na zemlji, barem za običnog čovjeka, željnog plate na vrijeme i kredita za auto.“, konstatuje Marković.
O svojim očekivanjima u kontekstu pridruživanja BiH tom „raju na zemlji“, Marković kaže: „Evropska unija je projekt, osmišljen i stvoren u vrijeme kada je to bilo prijeko potrebno. Za mene lično je Jugoslavija bila EU u manjem okviru. Motivacija je bila ista, održavanje mira i razvoj suradnje nekad zaraćenih strana i neprijatelja. Poznavajući mnoge države i sredine u Evropi, sumnjam da će ulazak u EU donijeti veliki ekonomski porast ili neki turbo-efekat za BiH. Što više, trenutno se unutar EU vode velike borbe oko održavanja postignutih socijalnih dostignuća, kao što su zakoni koji štite običnog radnika.“
Uprkos tome, Marković smatra da je ulazak u EU prijeko potreban za BiH i da je trebalo da se desi dosta ranije.
Što se tiče uloge dijaspore u procesu pridruživanja Bosne i Hercegovine Evropskoj uniji, Marković je mišljenja da dijaspora može da lobira za interese Bosne i Hercegovine, u smislu da budu ambasadori svojih matičnih država u zemljama u kojim borave. Međutim, Marković ukazuje na incidentne situacije koje kvare imidž naših sugrađana u Austriji. „Ako vi imate dijasporu koja se nakon svake utakmice tuče na ulicama evropskih gradova, onda to sigurno nije dobar način prikazivanja spremnosti i poziv na partnerstvo. Veliki je izazov biti bolji od domaćina, živjeti pošteno i truditi se da vas autohtono stanovništvo vidi kao potencijalnog partnera.“
O etničkim podjelama, koje se nastave i kada se naši ljudi odu iz BiH, Marković kaže: „Dijaspora bi trebalo da prestane da stavlja naciju ili etničku pripadnost/porijeklo u prvi plan u državama u kojima boravi i stvara, nego da pokaže da kao član društva u kojem živi može i želi da sudjeluje. Samim time kvalificiramo maternje države da budu član zajednice, svojim djelovanjem i znanjem u Dijaspori.“
Ono što je u tom smislu pohvalno jeste da je Austrija prva i za sada jedina država u kojoj je formirano krovno multinacionalno udruženje građana Bosne i Hercegovine. Riječ je o Savezu udruženja i građana Bosne i Hercegovine u Republici Austriji utemeljenom u Lincu 2008. godine uz podršku Ambasade Bosne i Hercegovine u Beču. Ovaj Savez okuplja udruženja i klubove u čiji rad su uključeni državljani Bosne i Hercegovine, kako konstitutivni, tako i manjinski narodi iz Bosne i Hercegovine koji žive u Austriji.
Što se tiče podjela unutar BiH, Marković kaže da „EU neće sigurno imati velike ambicije prema do zadnjeg atoma podijeljenoj BiH politici. Često se čuje ona poznata, narod bira političare, a mi pregovaramo sa legitimnim zastupnicima. Znači, narode, vi birate!“.
Ali i dijaspora predstavlja potencijal u smislu glasačkog tijela koje može kreirati promjenu ili u smislu tijela koje bi dalo nove, bolje, sposobnije i manje korumpirane političke predstavnike. Svojim glasovima i političkim angažovanjem, dijaspora može značajno uticati na izbore u Bosni i Hercegovini, ali i na vanjsku politiku Austrije prema Bosni i Hercegovini kroz izbore u Austriji. Međutim, iako žive i rade u funkcionalnim društvima, u kojima se od političara zahtijeva pragmatičan politički rad, a kažnjava politički nerad, naše ljude, čini se, gdje god da odu, prati ista politička nezainteresovanost. “Problem sa kojom se naši ljudi u Austriji susreću jeste pasivnost i nedostatak interesovanja za učestvovanje u političkom i društvenom životu“, kaže Marković.
Naš drugi sagovornik, Kemal Smajić, rođen je 1980. godine u Zvorniku. Kroz ratna dešavanja, zajedno sa roditeljima i bratom u junu 1992. dospio je u Beč, gdje je završio višu tehniču školu, na odsjeku za ekonomske informatike 2001. godine. Poslije dugog perioda u federalnom zavodu za informatiku Repulike Austrije, prešao kao Senior IT Projekt Manager u Austrijsku Poštu, gdje i danas radi. Oženjen je Banjalučankom Amrom sa kojom ima dvoje djece, sina Alena i kčerku Hannu. Zajedno sa suprugom, 2010. godine pokrenuo je inicijativu FUTUREBAG iz koje je 2011. izraslo istoimeno udruženje. Do danas su uručili preko 10.000 opremljenih ergonomskih školskih torbi za prvačiće širom BiH, a ove godine će podijeliti još 3.100 školskih paketa. Udruženje organizuje i kulturne manifestacije sa bh. umjetnicima, na kojima u publici bude i veliki broj Austrijanaca i drugih stanovnika grada Beča. Sav doprinos sa ovih događaja koristi se isključivo i transparentno za nabavku školske opreme.
Kemal Smajić
Njegovo mišljenje o trenutnoj ulozi Dijaspore u sociopolitičkim i ekonomskim procesima u BiH jeste da Dijaspora ima veliki učinak u ekonomskim procesima države, ali veoma mali učinak na političkom planu. “Moje mišljenje je da Dijaspora i te kako ima veliki učinak u ekonomskim procesima države, bilo investiranjem svog kapitala u smislu npr. direktnog finasijskog podržavanja članova porodice, učestvovanja u humanitarnim akcijama, izgradnji i renoviranju privatnih stambenih objekata i sl. ili u poslovnom sektoru kroz npr. ulaganje u bh. firme ili osnivanjem istih. Sa druge strane mislim da Dijaspora ima veoma mali učinak na sociopolitickom planu, što je po meni jako loša stvar, uzimajući u obzir veliki procenat ljudi koji žive van zemlje i njihov pogled i stav po pitanju Bosne i Hercegovine. “
Smajić sa žaljenjem konstatuje da zbog bahatog odnosa prema našim ljudima van BiH, oni imaju sve manje entuzijazma za pomoć matici. “Žalosno je da se ti ljudi, zgroženi ličnim iskustvima, sve više okreću od svoje matice jer kroz evo već decenije opšte apatije ne vide svrhu zalaganja za istu. Dodatni problem je da samo matično društvo po meni ne uvažava mišljenje Dijaspore po principu ‘Šta će oni nama soliti pamet’, što je u suštini jedan od najvećih problema svih nas, jer sa moje tačke gledišta, uvijek mislimo da smo sami najpametniji.”
S tim u vezi, jako značajan je i podatak da, osim što je mlada, bh. dijaspora je i dobro obrazovana, procentualno nekoliko puta obrazovanija od stanovništva u BiH. Odliv visokoobrazovanih mladih ljudi iz BiH sve je alarmantinji, a mnogi već sada tvrde da je najvredniji dio ljudskog kapitala vani. Čak više od 250 doktora nauka i naučnoistraživačkih radnika bh. porijekla žive i rade u zemljama širom svijeta.
Austrija se ističe po velikom broju studenata iz BiH i najomiljenija je destinacija za studiranje van bh. granica. Prema podacima kojima raspolaže portal studiraj.eu, danas u Austriji živi i studira oko 3000 studenata iz Bosne i Hercegovine. Mnogi diplomirani studenti nakon završenog studija ostaju u Austriji i rade kao naučni saradnici na univerzitetima u ovoj državi. Sve ovo predstavlja ogroman intelektualni potencijal, koji je, prema mišljenju naših sagovornika, nedovoljno iskorišten.
U kontekstu pridruživanja BiH Evropskoj uniji, Smajić smatra da bi ulazak u EU bio jedini mogući iskorak iz problema koji vladaju u zemlji. “Naravno, tu je problem što, po mom mišljanju, bh. društvo ovakvo kakvo jeste uopšte nije u stanju napraviti potrebne korake ka ulasku. Najprije mislim da naše društvo uopšte nije dovoljno edukovano po pitanju pojma demokratije i mogućnosti koje se njemu pružaju kroz istu. Čini se da je u našoj DNK da uvijek krivimo one druge i treće, a svi zajedno uvijek krivimo ‘političku elitu’, tražeći izgovor za našu pasivnost. Moje uvjerenje je da onoga dana, kada ljudi u Bosni i Hercegovini shvate da imaju mogućnost da izabranu vlast usmjere ka boljitku, do istog mora doći. Moja želja je da društvo napravi taj bitan korak ka sazrijevanju i moje mišljenje je da do toga nije potrebno puno. Po meni je najveće zavaravanje da je za promjene i ulazak u EU potrebno mijenjati ustav i sl., mislim da je za veliki pomak prije svega potrebno to razumijevanje demokratije i najbanalnijih principa uređenog demokratskog društva.”
Dijaspora bi, smatra Sajić, mogla odigrati veliku ulogu u tom procesu. “Mislim da Bosna i Hercegovina ima upravo ovdje ogroman neiskorišteni potencijal. Dijaspora može i treba da bude ambasador matice u Europi i svijetu, ali da je potreban i legitimitet i potpora od same države. Nažalost, u tom sektoru situacija je daleko lošija od one koja nam se npr. predstavlja u svijetu sporta, gdje Bosna i Hercegovina također gubi mnoge talente, ali ipak kroz urođeni patriotizam pojedinaca opet uspijeva sačuvati makar mali djelić dijasporskih talenata. U svim ostalim sektorima, domovina gubi u nepovrat skoro sve stručnjake koji su kroz rat ili poslije njega zatražili spas u nekoj razvijenijoj državi. Bilo bi sasvim logično da i ovi uspješni ljudi daju doprinos svojoj matici i uvjeren sam da bi oni većinski to i bez nadoknade bili spremni da učine, međutim, pod datim okolnostima ne vidim realnu šansu da se to postigne, jer takav vid zalaganja ni krajnje nije cijenjen.”
U tom smislu, najveće zamjerke dijaspore jesu nedovoljna posvećenost nadležnih institucija Bosne i Hercegovine ovim pitanjima, odnosno nedostatak organizovanog i sistematskog pristupa temama koje su od zajedničkog interesa našim ljudima u obje države.
Trenutno je za dijasporu nadležno Ministarstvo za ljudska prava i izbjeglice i donekle Ministarstvo vanjskih poslova. Tokom nedavne posjete Saveznog ministra za Evropu, integraciju i vanjske poslove Republike Austrije, Sebastiana Kurza, Bosni i Hercegovini, on se sastao sa Ministrom vanjskih poslova BiH Igorom Crnadkom. Sa tog sastanka je poručeno da je Austrija jedan od najvažnijih investitora u BiH, a ekonomska i trgovinska saradnja dviju zemalja stalno raste. U prošloj godini izvoz iz BiH u Austriju stigao je skoro do 400 miliona eura, što je izuzetno značajno za BiH. Politički odnosi između Austrije i BiH takođe su veoma dobri, a Austrija je imala važnu ulogu u pokretanju nove evropske inicijative koja u prvi plan stavlja rješavanje ekonomskih i socijalnih pitanja u BiH. Kurz je poručio da Austrija snažno podržava BiH na njenom evroatlantskom putu, kao i novu evropsku inicijativu sa težištem na privrednim i socijalnim pitanjima. Njih dvojica ovaj put nisu pominjali dijasporu, ali nadamo se da će svoju ulogu u dobroj saradnji sa Austrijom svakako imati i naši mnogobrojni sugrađani koji tamo žive i rade.
