Razlog? Navodno izgubljena sudska tužba, stvarni strah od kritičke misli i slobode riječi. Jer, autor teksta »Za njih bi bilo bolje da Bog ne postoji« objavljenog 2012. godine, nije sam sebe zastupao na sudu, već su parnicu izgubili odvjetnici. Obrazloženje suda na temelju kojega će izdavač desetorici tužitelja morati platiti ukupno 150 tisuća kuna, ne može biti pravno utemeljeno jer je u sukobu s elementarnom logikom: »…iznoseći čitav niz uvreda na račun tužitelja izašao (je) izvan granica profesionalnog ponašanja jer je sve navedeno daleko od iznošenja vrijednosnog suda autora izraženog na osebujan način već se kompletan članak uglavnom zasniva na iznošenju teških uvreda…« (!?)
Umjesto da ovu papazjaniju od presude satre u svojim novinama u prah i pepeo braneći svog, ne bilo kojeg novinara, već dobitnika ugledne europske nagrade European Press Prize, koju zovu i pandanom američkom Pulitzeru, za najbolji komentar 2013. godine u konkurenciji 400 nominiranih europskih novinara, glavni urednik »SD-a« mu je junački, na daljinu, priopćio da više ne smije pisati!
A ta se ista »Slobodna Dalmacija« još 22. ožujka 2014. hvalila s tim istim svojim suradnikom i njegovim priznanjem, iako nagrađeni tekst nije objavljen na njezinim stranicama, već u tjedniku istog izdavača »Globusu«, iako ga nitko od njih iz EPH nije nominirao, već netko treći, objavljujući veliki intervju s Borisom Dežulovićem u kojem sada otkazanog i otpisanog titulira »Naš čovjek u Londonu«! I gdje u jednom pitanju stoji: »…u svijetu dobivaš nagrade, a kod kuće sudske tužbe…«!
Ako se toga nije sjetio servilni glodur, glasnik loših vijesti, mogao je u kafkijanskom procesu protiv Borisa Dežulovića, kojemu je na ceremoniji dodjele nagrada predsjednik žirija, znameniti britanski novinar Harold Evans, poručio da bi »bez hrabrog novinarstva ljudi ostali slijepi, neosjetljivi i neznalice«, nešto poduzeti novi vlasnik medijske kompanije EPH Marijan Hanžeković. Ugledni odvjetnik čiji ured neki pamte po zlu utjerivanja dugova pretplate za HRT, ali koji bi ovakav proces protiv Dežulovića dobio lijevom rukom, ne trudeći se pritom niti upola kao za klijenta Milana Bandića.
Jer, Boris Dežulović objavljuje svoje tekstove i komentare u najutjecajnijim medijima koncerna EPH, »Jutarnjem«, »Globusu« i »Slobodnoj«, pa bi valjda trebalo vjerovati sir Haroldu Matthewu Evansu koji je 14 godina uređivao ugledni »Sunday Times«, i od takvog novinara napraviti prestižan brend. A ne otkazati mu zbog pišljivih 150 tisuća kuna koje je izgubio neki odvjetnički vježbenik.
To bi naravno učinio svaki vlasnik i pokušao svaki glavni urednik, pod pretpostavkom da im je od gnjida važnije hrabro novinarstvo kako ljudi u ovoj zemlji ne bi ostali slijepi, neosjetljivi i neznalice. Gnjide su pak solidarne i napasne pa sada likuju po portalima šireći i umnažajući laži, stavljajući u usta Dežuloviću čak i nedjelo zbog kojega je gnjide s pravom nazvao gnjidama.
Borisu Dežuloviću nagrade ne trebaju da bi znao što je i tko je, uostalom on nagrade ne traži niti bi ih dao. Muk kojim je ovaj tamni vilajet reagirao na otkaz tom novinarskom petroleju za gnjide, govori da je, bez obzira na vremensku razliku s centralom u Norvalu, lustracija počela. I zato treba čestitati onome koji je odlučio najprije krenuti od spisa »Slučaj Borisa D.«. Izabrao je najboljeg od nas.