Komentarišući berzanske cijene iz prethodne sedmice, analitičar mora, u nekim slučajevima, razotkriti svoj lični portfolio, na primjer dodajući izjavu kao što je "autor posjeduje akcije u kompaniji X". Obaveza da se otkrije potencijalni sukob interesa je karakteristična za regulisana tržišta finansija.
Ali istoričar, profesionalni ili amaterski, komentarišući prošlost cijele zemlje ili čak kontinenta, žrtve rata ili diktatorskog režima, nikako ne podliježu takvom pravilu. Pravo na izražavanje mišljenja – bez obzira na to ko je osoba koja ga iznosi, ili na sukobe interesa koji mogu iz toga proizaći, – je temelj slobode govora, jedne od karakteristika liberalnih demokratskih društava.
Ipak, ovo djeluje čudno. Na kraju krajeva, javna tumačenja istorije mogu, u nekim okolnostima, imati daleko veći uticaj na predmet tumačenja, nego sedmični komentar o vrijednosti akcija. U određenom smislu, naša kolektivna prošlost se formira javnom razmjenom predstava; a nivo lične predrasude u istorijskoj retrospekciji je generalno veći nego u sedmičnim zaključcima o razvoju situacije na berzi.
Svako lično mišljenje o istoriji je povezano sa ličnim portfoliom, jedinstvenim vidom subjektivnosti koji nikako ne možemo izbjeći; mada ga naravno možemo, u pokušaju da postignemo objektivnost i distancu, promišljati i propitivati. Naš lični portfolio – naš kulturni, društveni i ekonomski kapital – ide ruku pod ruku sa određenim tumačenjima istorije, promoviše lojalnost prema određenim miljeima sjećanja, stvara nepovjerenje ili mržnju prema drugima. Sam portfolio je proizvod istorije, zasnovan na pobjedama i porazima neke društvene klase, etničke grupe, društvenog miljea, na izgubljenom i dobijenom tokom ratova i diktatorskih režima;on je isprepleten sa našim porodičnim nasljeđem, sa istorijama patnje ili uspjeha naših predaka, u prostoru između logora i politbiroa. Naše viđenje istorije je idealizovano i obilježeno naslijeđem koje ima emocionalni efekat na nas i postavlja nam emocionalne zahtjeve. Ali izvori ovih ličnih predrasuda se, uglavnom, ne otkrivaju.
To isto tako može biti u okruženju u kojem činjenična debata može, u trenutku, mutirati u diskvalifikaciju našeg protivnika na osnovu njegove ili njene pripadnosti jednom ili drugom taboru porodične istorije – na primjer, u bipolarnom modelu komunisti protiv nacionalista, izvrnutoj relikviji jugoslovenske ere. Ali u produktivnim kontekstima, otkrivanje ličnih portfolija može pomoći da se razbiju uvriježeni načini razmišljanja. Uvid u stvarni život i biografije porodične narative pobija takve polarizovane fantazme. On otkriva različite inventare sjećanja, i na taj način promoviše dijalog među različitim sjećanjima. On svjedoči o ličnim predrasudama i neizbježnosti sukoba interesa, ali i o mogućnosti njihovog produktivnog razvoja kroz narativno razotkrivanje.
2
Autor je vlasnik ruševne vikendice na malom ostrvu u Jadranskom moru. Ovo nasljeđe od daljeg rođaka uključuje i prateću imovinu – nakupljeno smeće nekoliko generacija. Nismo se odmah riješili ovog smeća, ali smo ga pregledali i procijenili, sa brižnim zanimanjem za svaki detalj: što je bila fatalna greška. Pregledanje i procjenjivanje je pretvorilo smeće u tragove života, relikvije koje svjedoče o jednoj živopisnoj porodičnoj istoriji koje se više nije moglo “riješiti”. Komad zemlje i građevina na njoj postali su mjesto sjećanja koje se protivi uništenju i opstruiše renoviranje.
Na neki način smo naslijedili sindrom hrčka od tekte S. (1918-1996), posljednjeg stanovnika kuće, mada ne u istoj patološkoj mjeri. Za S., ni jedan komad namještaja sa crvotočinom se nije smio baciti, ni jedan komad escajga zamijeniti, ni jedan dokument u art nouveau komodi dirnuti. Ali upravo ti dokumenti su na kraju otkrili razlog njenog sakupljanja stvari. Odluka o oduzimanju imovine br. 3723/45, datirana 8.1.1946, pobraja poznate predmete: namještaj ("štofane fotelje, 3 komada po 150.-"), posuđe ("zdjela, porculanska, sa poklopcem, 1 komad, 90.-"), odjeća, ("ženski šeširi, sa kutijama, 12 komada po 20.-", igračke ("dječija pegla, 1 komad, 10.-"), pribor za jelo ("korpa za hljeb, pletena, 1 komad, 10.-"), knjige ("Skijanje, sa posvetom od Ustaške mladeži"). Od pobrojanih 335 predmeta, samo šest je uključeno u konačnu odluku suda br. 3723/45-4 datiranu 26.1.1946: 1) tri gornja dijela muške pidžame, 2) lagana ljetna jakna, 3) donji veš sa kratkim nogavicama, 4) oštrač za brijač, 5) štap za hodanje, 6) stare cipele (muške). Do promjena je došlo zahvaljujući trudu pra-tetke M. (1891-1978): jedini predmeti koji su na kraju bili oduzeti su oni koji su nepobitno pripadali njenom suprugu, pra-tetku V. (1889-1974), neprijatelju naroda, koji je osuđen na smrt, ali pušten nakon više godina. Tetka S., njihova ćerka, razvila je patološku privrženost predmetima koji su spašeni i paranoičan strah od socijalističke države.
Porodična poslijeratna istorija, od toga da je ćerka emigrirala da bi našla posao do toga da su roditelji živjeli u vlažnom stanu u prizemlju, je tipičan primjer jugoslovenske denacifikacije. Art nouveau komoda je odaje: za vrijeme hrvatske marionetske države koju je kontrolisala Osovina, od 1941. do 1945. godine, porodica je živjela u državnoj vili (prethodnim vlasnicima je vjerovatno oduzeta imovina) u najgospodskijem dijelu Zagreba. V., doktor prava, nije morao dugo da putuje do posla: nizbrdo, pa uz drugu stranu, i eto ga u srcu moći, ministarski i vladin službenik za privredu. Nakon što je Italija kapitulirala, on se zaposlio u regionalnoj upravi u Zadru, Dalmaciji. Je li istina da je njegovo rano otpuštanje bilo rezultat njegove političke nepouzdanosti? Kako je uopšte i dospio u centar moći, pra-tetak V., notorni kontraš kakav je bio? I u kakvom je odnosu bila njegova želja za napredovanjem sa hroničnim nedostatkom sredstava? Društveni penjač iz siromašne porodice, u “miješanom” braku sa pripadnicom buržoazije. Obrazovanje njihove kćerke jedinice, S., iz Bečkog internata "Naša dama sionska" do "Facoltà di giurisprudenza" u Rimu. Život iznad mogućnosti, stalno u dugovima, zatim svjetski rat. Koji je ipak donio osjećaj olakšanja, sa nadom u pristojnu platu u višim krugovima diktatorskog režima.
Oni koji su od rata imali koristi i žrtve rata mogu se dovesti u vezu. Pra-tetak V. je bio na funkciji u Dalmaciji mjesec dana kada je njegov devetogodišnji nećak oslijepio igrajući se sa granatom Osovine. Isprva se porodica nadala da će im medicinska pomoć biti dostupna: tetak na dobroj poziciji će zasigurno moći nešto dogovoriti. Porodica se preselila na kopno, ali je njihov put do pra-tetka bio spriječen vazdušnim napadima. Jedan od artiljeraca njemačkog vazduhoplovstva koji je služio na istočnoj jadranskoj obali je u to vrijeme bio J. (1921-1986), kasnije svjetski poznati umjetnik i od 1961. godine predavač na Kunstakademie u Düsseldorfu. H., učenica Düsseldorf Werkkunstschule, mogla je teoretski postati njegova studentkinja, ali se umjesto toga udala, iste godine, za sada odraslog M., i tako došla u Jugoslaviju. Sedam godina kasnije, H. i M. su postali moji roditelji. Da li je Joseph Beuys iz svog aviona pucao na mog budućeg oca decembra 1943. godine, dok je moj otac putovao kod pra-tetka V. da bi bio spašen?
Autor ovih redova misli da je njegov lični portfolio dobra osnova za propitivanje kolektivnih predstava istorije. Portfolio uključuje iskustvo odrastanja kao višestruki autsajder: kao dijete takozvanog stranca i takozvanog ratnog invalida, u društvenom bućkurišu zagrebačkog poslijeratnog stambenog naselja, sa velikim udjelom vojnih porodica. Ruganje ("Sva-bo, Sva-bo!"), strašne predrasude i ponosit odbrambeni stav porodice doprinijeli su fundamentalnom nepovjerenju u kolektivne istine, od užasnog komšijskog trača do užasnih floskula političkih glavešina u južnoslavenskom Apsurdistanu. Portfolio takođe uključuje neurotičnu osjetljivost na aroganciju zdravih, moćnih i onih koji su naviknuti na uspjeh; i na patnju oštećenih i nemoćnih. Ništa manje važno, on uključuje šareno poglavlje porodične istorije, gotovo izgubljeno u tišini i zaboravu. Bez lično doživljene traume, istorija ostaje dovoljno udaljena da bi držala emocionalno učešće po strani; ali tijesno isprepleteni tragovi patnje i povezanosti znače da je ona ipak dovoljno blizu da podstakne propitivanje i empatiju.
3
U šta se pretvorila Jugoslavija tokom protekle dvije decenije, u retrovizoru kolektivnog sjećanja? Najdirektniji odgovor se dobija posmatranjem mnemoničnih ekstremista i destilovanjem njihovih zajedničkih stereotipa u tipologiju postsocijalističke kulture sjećanja.
Tako se postjugoslovenski nacionalista pojavljuje kao dominantni tip. Njegov šovinistički svjetonazor se ponekad prenosi sa ranijih generacija (naročito potomci ekstremista emigranata koji su se vratili u zemlju poslije 1990. god.). Ali u većini slučajeva, nacionalisti su preobraćenici, njihov sadašnji svjetonazor je tipičan proizvod previranja tokom ranih 1990-ih. Oni su uspjeli da unište jugoslovensku zajednicu nacija kroz a) otkrivanje religijskih razlika, b) izum novih jezika, c) nasilno restrukturiranje kolektivnog sjećanja, d) oživljavanje mitova nacije kao evropske utvrde protiv varvara, e) upotrebu oružja i noževa, f) etničko čišćenje. Nacionalistička ideja istorije je revizionistička (represija antifašizma od strane antikomunizma), dihotomna (patriote protiv izdajnika), zasnovana na nauci o mučeništvu (istorija nacije kao priča o patnji) i karakteriše je opsjednutost prošlošću (hobiji uključuju novo tumačenje spomenika i brojanje žrtava). Oni pokušavaju da potisnu svoje pristajanje na ili čak identifikaciju sa funkcionisanjem multietničke države kroz sliku komunističke države kao zatvora na otvorenom ili ćorsokaka nacionalne istorije. Nacionalistin pogled unazad na predmet koji je uništio takođe uključuje strahote staljinističkog diktatorskog režima, opštu zaostalost, etnički nepravedan socijalni sistem, politički korumpiranu umjetnost, medij u potpunosti kontrolisan od strane države, zagađene pejzaže i karcinogenu hranu, glavna žrtva ovih uslova je nacionalistina vlastita nacija. (Nije li autor, koji krije ideološku poziciju svojih roditelja i koji umeće svoje post-hoc znanje o smrti države u nekrofilskoj frazi "južno slavenski Apsurdistan", i sam notorni nacionalista?)
Ekvivalent nacionalisti, koji se sada polako javlja iz defanzive, bi, u ovako pojednostavljenom pogledu na stvari, bio post-jugoslovenski nostalgičar. Neki od njih su zbunjeni stariji građani koji žale za svojom izgubljenom mladošću, a neki su zbunjeni adolescenti čije su ljevičarske tendencije našle najridikulozniji mogući ventil. Ali većina nostalgičara su gubitnici tranzicije koji žale za izgubljenim privilegijama, otvoreno ili tajno ostaju vjerni svom jugokomunističkom svjetonazoru, i slave bizarni pogled na istoriju koji kombinuje stare dogme i lična iskustva, stečena u višim ešalonima jugoslovenskog diktatorskgo režima, u harmoničnu cjelinu. Njihovo poimanje istorije je dogmatski zamrznuto (Titoizam, anti-fašizam), dihotomno (ljevičarski kosmopoliti protiv desničarskih šovinista), paranoično anacionalni (poricanje nacionalnih istorija) i opsjednuti prošlošću (hobiji uključuju brigu o komunističkim spomenicima). Nacionalistina retrospektiva izgubljene države za njih je idilična slika etničke harmonije, sveobuhvatne modernizacije, međunarodnog ugleda, socijalne sigurnosti, cvjetanja umjetnosti, uglednih medija i hrane bez genetske modifikacije. Smrt države ima malo veze sa njenim unutrašnjim slabostima, a više sa njenim neprijateljima: razuzdanim nacionalistima, njemačkom inostranom politikom, zavjerom Vatikana i MMF-a. Nostalgičari umanjuju mračne aspekte sistema poredeći ga sa Rumunijom ili sa Istočnom Njemačkom, ili kroz druge vidove kontekstualizacije. Međutim, ideja o kontekstualizaciji drugih era ili država, uključujući i one najskorije, nikada im ne padne na pamet.
Ovo zaokružuje listu likova u postsocijalističkoj kulturi sjećanja. Naravno, to se odnosi na cijelu postjugoslovensku regiju i cijeli period od pada komunizma: lokalne razlike i posljedični razvoj ne mijenja opštu sliku u značajnoj mjeri – naročito pošto je očigledna deradikalizacija povezana ne sa stvarnim promjenama srca među notornim nacionalistima već sa pritiskom od strane EU, UN i Nato. Kao što je, s druge strane, postepeno opadanje patriotizma i nacionalnog identiteta koje se može primijetiti, zasnovano ne nekom stvarnom slabljenju nacionalnog duha već na korozivnom efektu onog što mi, pravi patrioti, zovemo "sunarodnjaci bez doma" i globalizujućem terorizmu EU, MMF i STO.
Prednosti ovog drvorez-pristupa opisu kompleksne situacije su očigledne: stereotipi zamjenjuju portrete miliona pojedinaca, karakteristične tendencije se otkrivaju, dobija se pregled – većinom za pojedince koji slično razmišljaju i poitičke turiste. U sofisticiranijoj verziji ovog pristupa – primjeri uključuju Dubravku Ugrešić (Kultura laži, 1995) ili, skoriji, Todor Kuljić (Sukobljene prošlosti, 2010) – takođe možemo uživati u uspješnoj književnoj stilizaciji ili zavodljivoj teorijskoj klasifikaciji. Ali drvorez-pristup zahtijeva i neke žrtve. Svaka diferencijacija koja se ne može podvesti pod naivne fantome nacionalne homogenizacije ili pod ugodnu pretpostavku nad-nacionalne ekvidistance, mora se odbaciti. Istorijska jezgra prije proizvoljno-definisanog nultog časa svake od politika sjećanja (1941. protiv 1990.) moraju se zanemariti. Svi razvoji na socijalnoj ili statističkoj periferiji društva se moraju ignorisati, čak i ako su oni možda ključni. Mnemonični ekstremizam, sa svojim pojednostavljenim poimanjima, je vjerovatno povezan istorijski sa nezrelošću koja je cvjetala tokom socijalističkih decenija, u sijenci zvaničnog tumačenja istorije i njene grbo konstruisane pozadine. Ali ko je među nama potpuno imun na iskušenja binarne prespektive? Hvala bogu, sve je više znakova da postoji nešto između dvije krajnosti, i da to nešto postoji već neko vrijeme, možda sve vrijeme, u različitim oblicima i sa različitom učestalošću u zavisnosti od zemlje ili regije.
U svakom slučaju, kultura različitosti u ovim zemljama i lokalitetima još uvijek nedostaje. To bi značilo ne samo otvaranje prostora za marginalizovane zajednice sjećanja, već prije svega stvaranje strukturalne različitosti zasnovane na razlikovanju, njegovanju i kombinovanju pojedinačnih oblasti društva i perspektiva na produktivne načine. Razliku između svjedočenja, kulture sjećanja i pisanja istorije, između spomenika i knjige istorije, između kafane i parlamenta, bi trebalo shvatiti malo ozbiljnije čak i u postsocijalističkom Apsurdistanu – a ovdje naročito mislim na Hrvatsku. Konačno treba prihvatiti da sva patnja, bez obzira na devijacije sa kojima je povezana, ima pravo na svjedočanstvo; ali da svjedočanstvo ne podrazumijeva pravo da se grade javni spomenici ili da se piše istorija. Cjelovito shvatanje da ne postoji jedna prošlost već mnoge, mora doprijeti do svakoga; da je Jugoslavija nepravilni reljef sjećanja, ne raj, ne pakao, već oboje ili još više; da to ne čini propitivanje prošlost, naročito njenih paklenih aspekata, površnim, već još i više urgentnim. Shvatanje da se istorija stvara na prolaskom vremena već pregovorima, i kao takva nikad nije potpuna: ni na kafanskoj stolici, ni kod spomenika, ni u knjizi istorije, nikad.
4
Relikvije porodične istorije sačuvane u komodi na ostrvu uključuju diskretnu nadgrobnu tablu načinjenu od pozlaćenog lima, 20 centimetara dužine sa 15 centimetara širine, na kojoj piše "ovdje počiva u miru Dr V. R. (1889-1974)". grob pra-tetka V. – gimnazijalca, studenta prava, poručnika u austrougarskoj vojsci, porodičnog čovjeka, advokata, administratrora, neprijatelja naroda, zatvorenika, nezaposlenog – je još uvijek uvršten u matičnu knjigu Zagrebačkog groblja. Jesu li oni koji su ostali iza njega ostavili njegov grob neobilježen iz opreza ili iz straha? Ili su jednostavno izabrali drugačiji materijal, neki dugotrajniji od lima? Petnaest godina imamo čvrstu najmjeru da potražimo udaljeno groblje i saznamo. Znamo šta ćemo ponijeti sa sobom: električnu bušilicu, dva zavrtnja i tablicu. Zvrjanje bušilice će odjekivati neugodno kroz večernji zrak, kao da neko pokušava na silu da povuče liniju ispod tvrdokorne istorije. Opisaćemo scenu tati M.: grob, sa grobaljskim kičem okolo, pomirbeni stav drveća u alejama. Zlatna nadgrobna ploča će jasno sjajiti u sumraku, u zakašnjelom prkosu, u sramoti, ali uglavnom u poštovanju: Homines sumus.
Original u EUROZINE
Tekst prevela i prilagodila Milica Plavšić
