Pravno gledano, u BiH postoje dobri zakoni kada je u pitanju zaštita LGBT osoba i akti su prilično dobro usklađeni sa zakonima Evropske unije, međutim stručnjaci smatraju da se problem nalazi u sprovođenju ovih zakona, njihovoj implementaciji i poštivanju.
Jedan od problema sa kojima se suočava LGBT zajednica jeste nemogućnost ozakonjenja istopolne veze, jer homoseksualne osobe ne mogu da stupe u brak, a ne postoji ni bilo koja druga slična registrovana zajednica koja bi regulisala ovo pitanje. Kada je riječ o transrodnim osobama, postoji velika pravna praznina u BiH po pitanju promjene pola.
Homoseksualnost je u BiH dekriminalizovana već 1991. godine izmjenama i dopunama Krivičnog zakona tadašnje Republike Bosne i Hercegovine, što je kasnije i potvrđeno donošenjem krivičnih zakona koji ne kriminaliziraju homoseksualnost, prvo u Republici Srpskoj, 1996. god., a potom i u Federaciji BiH, 1998.
Zabrana diskriminacije na osnovu seksualne orijentacije u BiH prvi put je uvedena 2003. godine, donošenjem Zakona o ravnopravnosti spolova Bosne i Hercegovine, kojim je zabranjena diskriminacija na osnovu spola i seksualne orijentacije (član 2.). Bolja zaštita LGBT osoba od diskriminacije propisana je 2009. godine kada je donesen Zakon o zabrani diskriminacije Bosne i Hercegovine, koji eksplicitno pominje “pol, polno opredjeljenje i polno izražavanje” kao zabranjenje osnove diskriminacije (član 2.).
Damir Banović, izvršni direktor Centra za političke studije i viši asistent na pravnom Fakultetu u Sarajevu, rekao je da, kada govorimo o LGBT populaciji, moramo razlučiti o čemu govorimo, jer tu sa jedne strane govorimo o lezbejkama i gejevima, a sa druge strane govorimo o transrodnim osobama, pa moramo imati na umu i odrednicu T (transrodne osobe).
“ U okviru ovog novog Zakona o zabrani diskriminacije (2009), LGBT osobe su dobro zaštićene. Jedino u pogledu mogućnosti zaključenja braka LGBT osobe još uvijek nisu izjednačene sa drugim građanima. Ukoliko komparativno gledamo, možemo reći da u BiH ne postoji nešto što se zove ‘registrirana zajednica’, odnosno nešto što bi ozakonilo istospolne veze. Što se tiče zabrane diskriminacije tu je BiH gotovo u potpunosti implementirala ono što postoji na Zapadu, osim ovog segmentu koji se odnosi na brak ili neku sličnu ozakonjenu zajednicu između homoseksualnih osoba”, rekao je Banović za BUKU.
Kada govorimo o transrodnim osobama, Banović kaže da Zakon ne poznaje izričito rodni identitet, nego koristi odrednicu koja se tiče spolnog identiteta, što u biti ne odgovara u potpunosti onome što je vezano za transrodne osobe, iako, kada govorimo o pravnom tumačenju, to ne bi trebalo da predstavlja prevelik problem.
“Kada govorimo o transrodnim osobama, Zakon o jedinstvenom matičnom broju omogućava promjenu matičnog broja u onom dijelu koji se tiče spola. Osoba koja promijeni spol može da tu odrednicu promijeni u matičnom broju. Isto tako, zakon o ličnom imenu omogućava promjenu imena. Međutim, oblast postupka promjene spola uopšte nije regulisana. U BiH ne postoje medicinski centri koji se bave ovim pitanjem, niti je ova oblast na neki način pravno regulisana, kao što ne postoji ni mogućnost da se na bilo koji način operacija pokrije iz zdravstvenog osiguranja. Tu imamo jednu pravnu prazninu, pa osobe koje žele da promijene spol ili su u toku tog postupka moraju ići u zemlje regije, najčešće u Srbiju i tek nakon promjene spola kreću u postupak promjene matičnog broja i imena, ali čitava procedura kada govorimo o promjeni spola uopšte nije regulisana”, ističe Banović.
Banović kaže da, kada gleda regionalno i komparativno, može reći da se BiH antidiskriminacijski dobro približila pravnim standardima koji su prisutni u Zapadnoj Evropi.
“Ima tu još nekih stvari koje se trebaju doraditi, poput definisanja pojmova kao što je rodni identitet, jer bi bilo dobro da on postoji u Zakonu o zabrani diskriminacije. Ali u antidiskriminacijskom segmentu, mi smo se tu dosta probližili EU. Međutim, ja o ovome govorim uvijek u kontekstu bh. društva, jer je Zakon o zabrani diskriminacije donesen zbog pritiska Evropske unije. Naše institucije nisu spremne da ovaj Zakon primjenjuju, ne zato što one to ne žele, možda, već može biti da je riječ o nečemu što je potpuno novo za njih i one ne znaju kako da ga primijene”, kaže Banović, ali dodaje da su, u normativnom smislu, zakoni dosta približeni zakonima EU.
Banović kaže da nije siguran koliko su same institucije upoznate sa pravnim okvirom koji postoji u BiH, jer se čini kao da je normativni okvir koji postoji i koji je usvojen zapravo izmješten iz društvenog konteksta. To možda objašnjava činjenicu da se u javnoj sferi i danas od strane političara i političarki mogu čuti mnoge diskriminatorske izjave i da se nekad potpuno ignoriše zakon.
Prema mišljenju Banovića, institucije je moguće podstaći da rade svoj posao samo putem edukacije i aktivizma.
“Ovdje imamo situaciju da je Zakon donesen zbog političkih pritisaka, a društvo bi trebalo da se u skladu sa tim zakonom ponaša. Tu ja vidim prostor za edukaciju na jednom širem novou. Edukacija se ne odnosi samo na osobe koje bi trebale te zakone primjenjivati, nego mislim i na obrazovni sektor, fakultete i visoko obrazovanje. Tu je pisutan aktivizam u koji su uključene organizacije koje se bave zaštitom ljudskih prava, a koje trebaju i širu javnost i institucije upoznavati sa ovim zakonom”, kaže naš sagovornik.
Marija Markanović, portparolka Centra javne bezbjednosti iz Banjaluke, rekla je da CJB BL ne pravi razliku među građanima po bilo kom osnovu, pa tako i ni po osnovu seksualnog opredjeljenja, jer svi građani imaju jednaka prava i obaveze, zagarantovane Ustavom Republike Srpske i zakonima.
“Na području Centra javne bezbjednosti Banjaluka u toku 2014. i 2015. godine, evidentirana su tri događaja koja se dovode u vezu sa LGTB populacijom, i to: u jednom slučaju je prijavljeno da su dva nepoznata izvršioca lupala na balkonska vrata prostorija sjedišta LGTB populacije u Banjaluci. U toku je rad na pronalasku izvršioca. U dva navrata, pripadnici LGTB populacije su prijavili Centru javne bezbjednosti Banjaluka da je na društvenoj mreži ‘facebook’ objavljen tekst za koji smatraju da ih ugrožava”, rekla je za BUKU Markanović Marija.
Ističe da su o navedenim prijavama sačinjene službene zabilješke, koje su proslijeđene Upravi kriminalističke policije, na dalje postupanje.
Iz CJB Banjaluka kažu da u slučaju da je neka osoba napadnuta, ona treba da to prijavi u najbližu policijsku stanicu ili pozivom na broj telefona 122, a policijski službenici će odmah izaći na lice mjesta i preduzeti mjere i radnje u skladu sa zakonskim propisima.
Važno je napomenuti da je Institucija ombudsmena za ljudska prava BiH nedavno izdala preporuku Upravi za Policijsko obrazovanje MUP-a Republike Srpske da u okviru stručnog osposobljavanja, usavršavanja, obuke, edukacije ili kroz bilo koji drugi vid informisanja policijskih službenika, preduzme mjere iz svoje nadležnosti sa ciljem unapređenja senzibiliteta policije za rad sa pripadnicima LGBT zajednice, proaktivnog i preventivnog djelovanja, te provođenja i primjene strožije prekršajne i kaznene politike za prekršaje i krivična djela počinjena prema pripadnicima LGBT zajednice, te da u roku od 30 dana obavijesti Instituciju ombudsmena o poduzetim mjerama.
Do ovoga je došlo nakon brojnih prijava i nesankcionisanih napada na LGBT osobe. Ombudsmani su, između ostalog, naveli da nikakve kulturne, tradicionalne ili religiozne vrijednosti, niti pravila ”dominantne kulture” ne smiju da se koriste kako bi se pravdao govor mržnje ili neki drugi oblik diskriminacije, uključujući i seksualnu orijentaciju ili rodni identitet kao osnov.
Iz Banjalučkog Udruženja Kvir Aktivista rekli su da će iskoristiti ovu preporuku, te da će i dalje aktivno raditi sa MUP-om Republike Srpske na boljoj saradnji i edukaciji policijskih službenika/ca a u cilju što boljeg i efikasnijeg sankcionisanja krivičnih djela počinjenih nad LGBT osobama.
Na kraju je važno spomenuti da je u Rozom izvještaju: Godišnjem izvještaju o stanju ljudskih prava LGBT osoba u BiH koji izdaje Sarajevski otvoreni centar istaknuto da BIH i dalje ostaje država koja već godinama ignoriše potrebe jednog velikog dijela stanovništva, koje kroz određene zahtjeve za konkretnim aktivnostima artikuliše civilno društvo i međunarodna zajednica.
U ovom Izvještaju ističe se da trenutno nema naznake da će se ovakav odnos bh. vlasti promijeniti, a homofobija i transfobija i dalje imaju dominantan uticaj u samim državnim institucijama i tijelima.
Sve dok se prava svih građana u našoj državi ne počnu poštovati, teško je očekivati da ćemo moći napredovati prema boljem i tolerantnijem okruženju.
Tekst nastao u saradnji sa Sarajevskim otvorenim centrom, u sklopu MATRA programa Ambasade Kraljevine Nizozemske.
Vezan tekst
Koliko i na koji način političari iz BiH podržavaju LGBT zajednicu?