Povodom 15 godina BUKA magazina nastavljamo sa organizacijom kulturnih događaja, sa ljudima i grupama koje imaju veze sa našim radom. Nakon nastupa Borisa Dežulovića i Predraga Lucića u decembru prošle godine, ovog marta u saradnji sa Banskim Dvorom i Gramofon produkcijom iz Sarajeva organizujemo koncert grupe Halka u petak 13-og Marta. Iskoristili smo koncert kao povod za intervju sa Božom Vrećom, pjevačem grupe Halka i samostalnim izvođačem sevdalinki.
BUKA: Tehnologija
u muzici pravi prinčeve od žaba, bez velike bajke. Ti, bez velike pomoći
tehnologije, stvaraš bajkovitu muziku. Ljudi koji slušaju koncerte Halke ili
tvoje samostalne nastupe svjedoče o nevjerovatnom, često katarzičnom slušalačkom
iskustvu. Izabrao si muziku koja polako nestaje, izabrao si da je izvodiš
na prastari način, radiš sve suprotno od onog što je potrebno za popularnost
jednog umjetničkog izraza, a opet si uspio, opet ste kao Halka uspjeli. Reci
mi, da li je bilo lako? Da li je sada lako tako stvarati?
Božo Vrećo: Lako je ukoliko znate što želite, ukoliko
prihvatate jedni druge sa svojim idejama, ukoliko prihvatite jedni druge takve
kakvi ste, bez mijenjanja. Ja ne želim da pjevam sevdah na drugačiji način i
dečki iz benda niti ne utiču na mene da mijenjam svoju interpretaciju. Naravno
da se prilagođavamo jedni drugima, ali je to opet kreativni proces u kojem
iznalazimo najartističnije ono što želimo prenijeti kao emotivnu poruku…
Proces stvaranja je uvijek nešto što
najviše ispunjava i poprilično se razlikuje u radu sa bendom i za moje solo
izvedbe i uopšte snimanje, no to mi pomaže da mogu razlučiti i podijeliti
repertoar na dva djela i tako ispjevavati sevdah sa melodijskim primjesama
nečeg posve novog u domenu aranžmana sa Halkom i onog posve starog i
iskonskog, vraćajući se na praizvedbu bez muzike, na suho, u mom solo opusu…
Mislim da je ključno za sevdah stvarati
nove tekstove i melodiju, jer je to dokaz koliko ste duboko posvećeni tom žanru
i toj umjetnosti življenja koju sevdah itekako zaslužuje.
Ja sam posve unutra.
Muzika
se sve više gleda, a sve manje sluša. Digitalnost je čini sve dostupnijom.
Piraterija bezvrijednom. Nekada se za ploče štedjelo. Danas skineš šta god
želiš sa neta. Preslušaš i izbrišeš.Taj odnos gdje kupovinom nagrađuješ autora
koga voliš gotovo da se izgubio. Kako gledaš na mogućnost, ili tačnije
nemogućnost da živiš od svog autorskog rada ?
Ako bih gledao na to sa aspekta koliko ću
zaraditi ili ne, nikad ne bih ništa stvorio. Ja pišem jer to volim, ja pjevam
jer to osjećam, ja dišem sevdah jer me čini živim.
Bitno je da pjesme koje napišem budu
prihvaćene, da ih ljudi vole, da se zaplaču, da ih one dotiču, postaju dio i
njihovih života i sudbina, da ih sjećaju na nekog…
Već sada znam za Lejliju da će živjeti
vječno i to me posve ispunjava. Naravno, stvaralački niz se nastavlja i u tome
je najveća vrijednost, nastaviti pisati …
Muzika
je izgubila prirodnost. Izgubila je onaj šarm šuštanja gramofonske ploče,
tišine između dvije pjesme. Tebi je jako stalo da kao autor zadržiš taj
prirodni odnos, da u izvođenje uneseš sebe. Rekao bih da jednako vodiš računa o
pjevanju i o odnosu prema publici. Koliko je reakcije publike odgovorna za
kvalitet toga što radite ti i Halka?
Mi stvaramo muziku koju prevashodno mi sami
volimo, u kojoj se osjećamo dobro i koja nam pripada. Sve što bi ugrozilo tu
spontanost, prirodnost, pa čak i tu muško-žensku dualnost, koju ja uvijek
stavljam na pijedestal, jer je prebitna, odvelo bi nas u drugom
pravcu. Sve je bitno…i kako smo snimili albume, bez parcijalnog
dosnimavanja, svi skupa kao nekad u zlatno doba sevdaha 60-tih godina…to
publika osjeti, prepoznaje, nema nikakvih specijalnih efekata koje čuješ
na albumu, pa onda tražiš i u live
izvedbi… Najveći kompliment je što nam uvijek govore da zvučimo kao sa albuma
na koncertima… sve je slobodna improvizacija, vokal koji prenosi emociju i
zna otpjevati sevdalinku, muzičari koji sa posebnim senzibilitetom osjećaju i
prate svaki takt…i tu čarolija počinje, u toj jednostavnosti čula i oslobođenih
emocija…
U svakom svom intervjuu, sevdah
predstavljaš kao nešto uzvišeno, nešto što ti je pomoglo da se osamostališ, da
budeš slobodan. U kojim elementima sevdaha najviše nalaziš tu energiju koja te
hrani?
U liričnosti, u tragediji, u neuzvraćenoj
ljubavi, jer se uvijek neko ili nešto ispriječi, al’ njihova ljubav vječno
traje i kad su predaleko, i kad umiru zbog ljubavi, i kad znaju da se nikad
više neće vidjeti…Ta tuga nas mnogo više spaja, nego i sama ljubav…ja
pronalazim inspiraciju u uzdasima, suzama i čežnji…
Ističeš
svoju posebnost i ponosan si na nju, svoj stil, jedinstvenost, nosiš je
grandiozno i bez ustručavanja. Da li je teško biti poseban u ovom društvu u
kome se svi trude da budu isti?
To ima veze sa hrabrošću da budeš svoj, no
ja nikad nisam niti težio tome da budem neko drugi. Samim tim što volim
slobodu, tad i moram biti posve slobodan i za stvaranje, i za ljubav i za
život uopće. To je psihički test i nije za početnike…mora te život dobro
isklesati da postanes imun na jezike…tek tada si slobodan da budeš što jesi.
Ja jesam.
Stiče
se utisak da voliš ljude, da svojim
i pjesmom izvlačiš iz njih najbolje. Griješim li?
Ne griješiš. Ne bih mogao pjevati o
najtananijim ljudskim osjećanjima da ne volim ljude, i tom ljubavlju i utičem na njih, glasom, emocijom
i iskrenošću…to sam što sam, pjevam kako pjevam, izgledam kako izgledam, sa
mnom su uvijek načisto…Oni koji me vole, potpuno me vole bez zadrške, a oni
kojima nešto smeta, imaju problem sa samim sobom, jednostavna definicija.
Srećom, puno više je onih do kojih dopirem, koje snažim i samim primjerom svoga
življenja bez ikakvih kodeksa i pravila, a upotpunjujem im živote svojom
pjesmom i oslobađam. I to je dar.
Tuga
i radost, dvije glavne emocije sevdaha, balkanski saudade. Izgaramo u obje ove
emocije, pretjerujemo u tome… Opet, čini mi se da uz sevdah mnogo više
volimo da tugujemo, nego da se radujemo. Zašto je ljudima lakše tugovati? Sve rjeđe
i plešemo, ti si sav u pokretu, opet, stalno plešeš…
Zato što poimam stvari posve drugačije…za
mene je sama kretnja žene po toj sobi, kršenje ruku, dodirivanje kose, šuštanje
njenih dimija dok se naginje kroz prozor i viri iza zavjese…ona čeka kraj
otvorenog prozora zavežljaj onog koji negdje čuči ispod stabla u obližnjoj
bašči…onog koji čeka da lampe utrnu da se može prikrasti dvoru, ubaciti
zavežljaj sa đerdanom koji je kupio na nekom bazaru samo za nju i ugledati
odsjaj mjeseca u njenim očima, prije nego oblak naiđe i pretvori sve u uzdah…eto,
vidiš kako ja to sve vidim i osjećam, sve je koreografija, kretnja, pokret,
ples…nema statičnosti…
Za mene ni tuga nije bez teatralnosti,
dapače, bol nas pretače, oblikuje, mijenja, čas smo jedno, čas drugo. To je
sevdah.
Možeš
li zamisliti sevdah na nekom drugom jeziku. Rekao si više puta da te zanima
samo naša sevdalinka. Opet, imaš predivan glas, bilo bi šteta ne probati kao
zvuči na portugalskom, kao Fado, recimo…
Mene sevdah iskreno mnogo više podsjeća na
flamenco, jer mi ima tu notu tužbalice, koja se meni jako dopada…i vokalno i
vizualno je zahtjevnije i, da živim u Španjolskoj, pjevao bih flamenco…siguran
sam isto tako predano i istinski kao i sevdah, al’ ja sam Bosanac, meni je
sevdah dovoljan za cijeli zivot, nek drugi ljudi miješaju babe i žabe, ja neću.
To nije moja priča.
Kafana
i sevdah? Imamo i sve manje kafana i sve manje sevdaha u njima. Možeš li da
zamisliš sevdah klubove gdje ljudi dolaze da slušaju muziku kao u jazz
klubovima? Koliko je mjesto izvođenja bitno za konzumaciju sevdaha. Lijepo je
što zahvaljujući autorima kao što ste ti, Damir Imamović, Amira Medunjanin…sevdah
dobija svoju vrijednost na velikim pozornicama, ali kako ćemo ga vratiti u male prostore,
tamo gdje sve počinje? Ima li potrebe za tim?
Sevdah nije počeo u kafani, on je počeo u
sobi u kojoj je neka žena isplakala suze na jagluku, uzdahnula par puta i
onda propjevala ono što nije uspjela reći voljenom…Ja nisam osoba za kafansku izvedbu sevdaha,
mnogo se ljepše osjećam na pozornici, Sevdah je evoluirao u nešto što zasluženo
pripada World music sceni, toj tradicionalnoj, koja je po meni najvrjednija,
najteža za izvesti, najemotivnija za osjetiti.
Pratio
sam emisije kolega i natpise nakon nastupa Halke po regiji…ne znaju da pišu
ništa drugo do hvalospjeva, postaju dosadni (smijeh). Nastupate po velikim
dvoranama, publika iz njih izlazi zadovoljnija nego što je ušla. Tako visoki
kriteriji su vrlo teški za izdržati. Hoćete li ih uspijeti zadržati?
Ako se budemo slagali, hoćemo. Ako budemo
vrijedni i sposobni, hoćemo. Ako se i dalje budemo voljeli i ako budemo voljeli
muziku koju stvaramo skupa, hoćemo.
Puno je onih koji nas nisu nikada čuli
uživo, a žele…na sve strane svijeta…i onih koji jesu, pa ponovno dolaze na
naše koncerte i prate sve novo što stvorimo s oduševljenjem.
Upravo visoki kriteriji nam i trebaju biti
moto, cilj kome težimo, umjetnost. Optimist sam i vjerujem u nas same i dalje
stvaranje…
Dolaziš
po prvi put u Banjaluku, na koncert povodom 15 godina Buke. Ima li nešto
posebno što očekujete od ovog nastupa, grupa Halka i ti?
Očekujemo ispunjen Banski dvor, ljude koji
će uživati u našoj glazbi, ljude bez predrasuda, ljude koji osjećaju sevdah…Za
nas je jako bitan koncert u Banjaluci, jer sam napisao pjesmu o Biser Nazi,
koja se nalazi na našem drugom albumu i koja predstavlja istinitu
“Romeo i Julija” priču o Biser Nazi i Ibru i njihovoj nesretnoj
ljubavi, a sve se dešava upravo tu, Vrbas svemu svjedoči…
Hvala ti na ovom razgovoru i iskrenim
odgovorima!
Razgovor vodio Aleksandar Trifunović, glavni i odgovorni urednik BUKA magazina