Operski pjevači iz Banjaluke osnovali su Udruženje pjevača operske muzike “Figaro”, jer su nakon završene Akademije umjetnosti shvatili da samo svojim angažmanom mogu obezbijediti sebi zaposlenje, nastupe i aktivnosti koje se podrazumijevaju za muzičare.
Do sada su djelovali kao neformalna grupa, ali koncertom “U susret operi” koji je zakazan za večeras u 20 časova u Kulturnom centru Banski dvor zvanično počinju sa radom.
Albina Smajlović i Aleksandar Dragojević za BUKU govore o samom osnivanju Udruženja, operi u Banjaluci, položaju mladih umjetnika i drugim temama.
Možete li nam predstaviti Udruženje Figaro, kad je nastalo, ko ga čini i sl?
Udruženje je osnovano u maju 2014. od strane nekoliko mladih, nedavno diplomiranih, solo pjevača i pijanista. To su Albina Smajlović, Lidija Pajić, Miljana Brezičanin i Ivana Živanić – soprani, Borjana Mikavica i Ana Simanić – mecosoprani, tenor Vlado Danić, bariton Aleksandar Dragojević i pijanistkinja Dunja Marković.
Sve do sada djelovali smo kao neformalna grupa građana, a s ovim koncertom, koji je ujedno i prvi projekat koji smo realizovali, zvanično počinjemo s radom.
Albina Smajlović
Zbog čega ste osnovali ovo Udruženje?
Nakon završene akademije, većina mladih umjetnika polako dolazi u dodir s realnošću, jer dok studirate na nekoj od umjetničkih akademija ulazite u priču puni elana, volje i želje za radom, napretkom i uspjehom, a negdje u sebi ste i potpuno sigurni kako će sve to da se odvija u najboljem redu i da zalaganjem i ulaganjem uspjeh ne bi trebao izostati. Pored toga ste na neki način pod pokroviteljstvom akademije i profesora koji se, u najboljem slučaju (ne i po pravilu), brinu o vama, vašem napretku i djelovanju, tako da studenti, logično, očekuju nastavak svega toga, u smislu samostalne profesionalne angažovanosti, i po završetku studija. Međutim, okolnosti su poprilično drugačije nakon što se nađete sami na ulici sa diplomom u ruci, na šta vas ne upozorava niko od prvobitnih „pokrovitelja“, gdje definitivno uviđate da ne postoji niti jedna institucija u kojoj biste mogli nastaviti sa umjetničkim djelovanjem i daljim razvitkom, te da je prosvjeta jedina slamka za koju možete da se uhvatite i nadate se zaposlenju (što takođe nije ni malo zagarantovano, pogotovo imajući u vidu da muzičkih škola nema mnogo). To se desilo i nama, i tu nastaje „Figaro“…
Zbog čega bi bila važna operska scena? Koliko bi postojanje operske scene pomoglo umjetnicima/pjevačima u Banjaluci?
Osnivanje jedne kulturne institucije koja bi se zvala „Opera“, pa makar i u sklopu neke druge slične institucije, npr. Narodnog pozorišta (što je slučaj u ostalim centrima koji nemaju mogućnosti za samostalnu kuću), s obzirom da se radi o umjetnosti koja je sinteza velikog broja drugih, ako ne i svih umjetnosti, bilo od neprocjenjivog značaja jer bi se otvorio spektar mogućnosti u vidu zaposlenja i šansi za dalji napredak i rad na sebi za sve mlade umjetnike željne profesionalnog angažmana i djelovanja kroz isti, čime bi se riješio veliki problem velikog broja ljudi, ne samo umjetnika sa muzičkih akademija, već i ostalih koji se školuju na drugim umjetničkim akademijama. Takođe bi bila smanjena potreba i želja za odlaskom iz naše države u potrazi za mogućnostima i zaposlenjem čime bi se uticalo i na „odliv mozgova“ koji ostavlja nepregledne posljedice na razvoj društva.
Pored važnosti za same umjetnike, uspostavljanje operske scene bi bilo od velikog značaja za cjelokupno društvo i državu. Osim toga što bi nas drugi posmatrali kao ozbiljnije čime bi smo uticali na stereotipe koji su duboko ukorjenjeni o nama, i sami građani bi bili ponosniji kako sami na sebe, tako i na svoju državu, jer opera, iako ne bi smjela da se elitizmom distancira od običnog čovjeka, ipak ima tu moć da elitistički zrači i stvara takav osjećaj kod pojedinca, što ponekad ima i svoje dobre strane (da ne budemo crno-bijeli).
Aleksandar Dragojević
Akademija u Banjaluci obrazuje umjetnike – pjevače, (sve druge muzičare, glumce, slikare,) iz godine u godinu iako ne postoji dovoljno prostora i događaja da se pokaže njihov talenat. Kako to komentarišete?
Ovo vidimo kao veliki problem, jer se radi o svojevrsnoj „prevari“ mladih ljudi koji započinju studije. Činjenica je da mladi čovjek u uzrastu od osamnaest ili devetnaest godina najčešće nije svjestan ekonomskog, političkog, pa tako i kulturnog stanja u državi, te oslanjajući se čisto na intuiciju i sopstvene želje, ulazi na neku od akademija bez dugoročnog sagledavanja kompletne situacije koja i te kako ima uticaj na njihovo životno opredjeljenje, jer vjeruju da samim tim što akademija postoji, postoji i šansa za njih, te uopšte ne razmišljaju o eventualnim posljedicama. Problem nastaje kako se studij primiče kraju, a zrelost i svjesnost rastu.
Da li je teško baviti se ovom vrstom umjetnosti kod nas?
Jeste. Iz više razloga koji su povezani, tj. prouzrokuju jedan drugi. Naime, stanje s umjetničkom muzikom u Bosni i Hercegovini nije na zadovoljavajućem nivou, za šta smo svi odgovorni, a prvenstveno mediji i institucije zadužene za razvoj kulture. Ne možete da očekujete da umjetnička muzika, a samim tim i opera, ima svoju širu publiku ukoliko toj potencijalnoj publici nije data šansa da se upozna sa istom. A dobro znamo da su termini za klasičnu muziku, što se medija tiče, rezervisani samo za rijetke i neadekvatne termine, najčešće gluvo doba noći, ili na dane žalosti što apsolutno ne imponuje ovoj vrsti muzike jer je distancira od potencijalnih slušalaca karakterišući je kao nešto tužno i morbidno, što ona apsolutno nije, naprotiv. Umjetnička, tzv. klasična muzika, a samim tim i opera (ponajviše) pruža pogled na život putem svih osjećaja, jer kao što znamo muzika ima nepreglednu moć „manipulacije“ kroz sve emocije. Još kada tu dodamo glas koji plasira tekst kroz muziku, granice ne postoje.
Nadalje, kada se radi u koncertima ove muzike koji se održavaju u nekoj od malobrojnih kulturnih institucija, najčešće se dešava da ne budu adekvatno posjećeni (osim ako se radi o nekom masovnom projektu u koji je uključen veliki broj ljudi), kako zbog evidentne smanjenosti interesovanja od strane publike, tako i zbog neadekvatne promocije putem medija i drugih načina oglašavanja. Iz svega ovoga nastaje problematika za same umjetnike, u ovom slučaju klasične pjevače, kojima je teško da održavaju kontinuitet rada, a tako i daljnjeg razvitka u uslovima nekontinuiranog nastupanja. Tako da bi prvenstveno trebalo pružiti šansu publici da se upozna sa ovom vrstom muzike, tako što bi je mnogo više zastupili, a samim tim i dopustili da dopre do slušalaca i eventualnih ljubitelja. Svjesni smo da opera neće nikada imati status kao ostali muzički žanrovi, ali nije ni u redu da se ne potrudimo da je uzdignemo na više grane od ovih na kojima je, nepravedno, danas.
Udruženje “Figaro”
Pratite li strane audicije, pozive, koliko je teško „probiti se“ u inostranstvu?
Pratiti, a pogotovo odlaziti na inostrane audicije je izuzetno teško izvodljivo za pjevače operske muzike sa ovih prostora. Najveći problem su finansije, jer svaki odlazak na audiciju iziskuje određene novčane izdatke (put, smještaj, kotizacije…), a ne može se očekivati da odlaskom na jednu ili dvije audicije uspijete pa da vas angažuju. Osim toga, tu je i konstantni rad na sebi i svom glasu što iziskuje i nastavak sa radom sa vokalnim pedagogom, a kako kod nas gotovo i da ne postoje stručnjaci iz te oblasti, opet smo prinuđeni na velike novčane izdatke odlazeći i tragajući za njima, kao i plaćajući te usluge.
Dakle, potrebno je da konstantno radite na svojoj vokalnoj tehnici, pratite i izlazite na preslušavanja kako biste uspjeli da u vama neko prepozna i nađe ono što traži. Neki rijetki, uporni u tome i uspiju, uz veliku požrtvovanost i odricanja, jer za svakog od nas, ukoliko sami vjerujemo i radimo na tome, postoji mjesto pod zvijezdama.
Možete li nam reći šta nas očekuje na koncertu u Banjaluci?
Na koncertu naziva „U susret operi“, a koji će se održati u Koncertnoj dvorani Banskog dvora u srijedu, 11. februara sa početkom u 20 časova, moći ćete čuti dijelove, tačnije ansamble, iz nekih od najljepših djela operske literature. Biće zastupljena djela velikana kao što su G.F.Handel, W.A.Mozart, G.Verdi, G.Puccini…
Vezan tekst
Maja Manojlović Dobrijević: Nisu svi u prilici da odu, pa se bore s vjetrenjačama