Imao je svega devet godina kada je ostao siroče usljed etničkog genocida. Živio je u spaljenom automobilu na deponiji smeća u Ruandi, gdje je preturao u potrazi za hranom i odjećom. Preko dana je prosio na ulici. Nije se kupao više od godinu dana.
Kada je američka humanitarka, Clare Effiong, jedne nedjelje posjetila deponiju, druga djeca su se razbježala. Prljav i gladan, Justus Uwayesu je ostao. Na njeno pitanje zbog čega nije pobjegao sa ostalom djecom, odgovorio je:
“Želim da idem u školu.”
I želja mu se ispunila. Ove jeseni, Uwayesu je upisao prvu školsku godinu na Harvardu. Uz punu stipendiju, studiraće matematiku, ekonomiju i ljudska prava. Sa oko 22 godine — datum rođenja nepoznat — u džinsu, duksu i patikama, mogao bi biti samo jedan od 1,667 studenata prve godine.
Ali, naravno, on to nije. On je primjer potencijala koji se krije čak i u mjestima potpunog beznađa, ali i otrežnjujući podsjetnik koliko rijetko zavirimo u ta mjesta.
Tokom 13 godina od njegovog bijega iz gomile smeća koja mu je bila dom, pored vrhunskih akademskih rezultata, Uwayesu je postigao još mnogo toga. Kao student u Ruandi, učio je engleski, francuski, svahili i lingala. Bio je zadužen za program tutorstva u svojoj srednjoj školi. I pomogao je da se osnuje omladinska humanitarna organizacija koja se proširila i u druge srednje škole širom zemlje, a obezbjeđivala je zdravstveno osiguranje siromašnim studentima i davala im medicinsku pomoć i pomoć u učenju.
Uwayesu je zapanjen američkim načinom života.
“Probao sam jastoga. Bila je to velika borba,” kazao je. “Moraš se baš potruditi da dođeš do mesa.” A ukus? “Nisam siguran da mi se sviđa,” kazao je.
Uwayesu dolazi iz zemlje kojom dominiraju dvije etničke skupine — većinska Hutu i Tutsi, koji su masovno stradali u sukobima 1994. godine — kaže da je oduševljen harvardskom mješavinom nacionalnosti i životnih stilova. Bio je prijatno iznenađen nonšalantnim prihvatanjem deklarisanih gej studenata — “to je nešto nezamislivo u Ruandi”— i uznemiren što vidi beskućnike kako prose u državi koja je toliko bogata da ne možete raspoznati “ko je bogat, a ko nije.”
Kaže da su mu njegovi cimeri, koji su porijeklom iz Konektikata, Havaja i drugih mjesta, pomogli da se prilagodi životu u Bostonu. Ali on još uvijek pokušava da shvati američku kulturu, koja je mnogo užurbanija i agresivnija od njegove domovine.
“Ljudi naporno rade za sve,” kaže. “Rade brzo i bro se kreću. Kažu ti istinu; kažu ti o svojim iskustvima. U Ruandi drugačije razgovaramo sa odraslima. Ne vičemo. Nismo drski. Ali ovdje razmišljate nezavisno.”
Rođen na ruralnom istoku Ruande, Uwayesu je imao samo tri godine kada su njegovi roditelji, oboje nepismeni farmeri, poginuli u politički motivisanom pokolju u kojem je stradalo 800,000 ljudi u 100 dana. Radnici Crvenog krsta su spasili njega i njegovog brata i dvije sestre —— i brinuli o njima do 1998. godine, kada su zbog sve većeg broja siročadi bili primorani da ih vrate u njihovo selo.
Stigli su u trenutku kada je suša i glad pogodila njihovu provinciju. “Bio sam pothranjen,” kazao je Uwayesu. “Brat bi mi kazao, ‘Idem da nađem hranu,’ i onda bi se vratio bez hrane. Bilo je perioda kada nismo ništa kuhali cijeli dan.”
Godine 2000., mladi Justus i njegov bratu su krenuli pješke u Kigali, glavni grad Ruande sa oko milion stanovnika, u potrazi za hranom i pomoći. Završili su u Ruviri, velikoj deponiji na rubu grada na kojoj je živjelo na stotine siročadi i krda svinja.
Justus je pronašao sklonište sa još dvoje djece u napuštenom automobilu, razbijenih prozora i poda pokrivenog kartonom. Narednu godinu i po, kazao je, samo je tražio hranu i sklonište. “Nisu se kupali, niti tuširali,” kazao je. “Jedino je bilo važno naći nešto da se ugrijemo preko noći.”
Naučio je da brzo uoči kamione koji su iz hotela i pekara donosili otpatke i da skoči na njih i zgrabi nešto za sebe prije nego što istovare svoje teret drugoj siročadi.
Onih dana kada nije bilo ničeg za jelo — kamioni nisu dolazili nedeljom, veća djeca su uzimala najbolje komade jestivog smeća — skupio bi hranu u odbačene konzerve, i čuvao ih ispod ostataka spaljenog smeća kako bi zagrijao njihov sadržaj.
Uwayesu je ispričao da se jednom povrijedio u padu sa jednog smećarskog kamiona u pokretu, te da ga je jednom umalo živog zatrpao buldožer koji je gurao gomile smeće u rupu.
Sa svega 9 godina, provodio je noći u strahu da će ga napasti tigar za kojeg se pričalo da hoda po deponiji (u Africi nema tigrova). Po danu, proseći na ulicama, vidio je svijet koji mu se činio veoma dalek. “U podne,” kazao je, “djeca bi se vraćala iz škole u uniformama, trčeći i igrajući se na ulici. Ponekad bi me zvali “nayibobo”” — što bukvalno znači “zaboravljeno dijete”. “Znali su koliko se mi razlikujemo od njih.”
“To su bila stvarno mračna vremena, jer nisam mogao vidjeti budućnost,” kazao je. “Nisam mogao vidjeti kako bi život mogao biti bolji, ili kako bih se mogao izvući iz toga.”
Pukim slučajem, humanitarka Effiong je spasila dječaka.
Humanitarna organizacija koju je Effiong osnovala, u mjestu New Rochelle, Esther’s Aid, odlučila je u 2000. godini da pomogne velikom broju siročadi u Ruandi. Jedne nedjelje 2001. godine, nakon što su dostavili kontejner hrane i odjeće, uzela je taksi do deponije, spazila grupu siročadi i, nakon razgovora s njima, ponudila im da ih skloni na bezbjedno mjesto.
Svi osim Justusa su odbili. “Odvela sam ga u svoj smještaj, okupala ga i promijenila mu odjeću, previla mu rane na tijelu i kasnije ga poslala u osnovnu školu,” kazala je.
Prvi razred je završio kao jedan od najboljih učenika. To je bio pokazatelj kakve će ocjene uslijediti: sve petice u nižoj srednjoj školi, nakon čega je dobio mjesto u višoj srednjoj školi, prirodnjački smjer.
Uwayesu se doselio u sirotište koje je vodila humanitarna organizacija Esther’s Aid, sa dvije sestre, u kompleks u kojem živi Effiong kada je u Kigaliju. Tokom školovanja, radio je u ovoj humanitarnoj organizaciji, koja je kasnije otvorila školu kuhanja za djevojčice i koja trenutno gradi kampus za siročad.
“Moj život se promijenio zbog nje,” kazao je.
Ne bi se uspio prijaviti za mjesto na američkom univerzitetu bez pomoći. Poslije srednje škole, prijavio se i dobio mjesto u jednogodišnjem programu, Bridge2Rwanda, koji je vodila američka humanitarna organizacija iz mjesta Little Rock, koja priprema talentovane studente za proces prijavljivanja na fakultete.
Proteklih desetak godina, nadležni za prijem međunarodnih studenata na Harvard svake godine lično traži potencijalne kandidate iz Afrike.
Kao većina vodećih univerziteta, Harvard bira studente prve godine bez obzira da li su sposobni da plate školarinu. Ali sve do ove godine, kampus u Kembridžu imao je samo jednu studentkinju iz Ruande, Juliette Musabeyezu.
To više nije slučaj. Od 25 kandidata iz Afrike koji su se uspjeli upisati ove godine, tri su iz Ruande, uključujući još jednog koji je prethodno prošao kroz program Bridge2Rwanda.
Nije loše za malu zemlju u kojoj živi jedva jedan odsto afričkog stanovništva, koje ukupno broji preko milijardu.
Izvor The New York Times, za BUKU prevela Milica Plavšić
BUKA ARHIVA