Generalizacije koje radim su uglavnom nenamjerne, tj. čisto su praktične prirode, kako se u razmišljanjima ne bih izgubio u moru političke korektnosti. S druge strane, kada javno iznosim stavove, u većini slučajeva pazim da ne generaliziram jer kao što vidimo iz posljednjih, ali i niza tragikomičnih nacionalističkih divljanja u proteklih 20-ak godina, generalizacije su najopasnije po one koji zapravo sa nacionalistima i njihovim prvolinijašima najčešće nemaju ništa zajedničko osim etničkog porijekla, državljanstva ili samo prezimena.Posljednje u nizu nacionalističkih, fašističkih, šovinističkih divljanja su odjeci utakmice Srbija – Albanija, koja je prekinuta u 42. minuti nakon sat vremena fašističkih povika sa tribina i šovinističke zastave ubačene uz pomoć kvadrikoptera na daljinsko upravljanje. Nakon toga širom Srbije se pale radnje čiji su vlasnici Albanci, dok se u Albaniji, Kosovu i dijelu Makedonije potpiruje nacionalizam veličanjem “herojstva” albanskih fudbalera jer su branili šovinističku zastavu.
Upravo ovo posljednje je još jedan primjer nedosljednosti patriota i domoljuba i dvoličnosti nacionalista i šovinista.
Dan zastave
Svjestan sam činjenice da je Dan zastave najveći i najsvetiji praznik među Albancima, ali odmah da se razumijemo, zastava koja se ukazala na stadionu Partizana 14.10.2014. je sve, samo ne albanska. Svi znamo kako izgleda albanska zastava, pravougaonik sa crvenom podlogom i crni dvoglavi orao u sredini. Istina, zastava sa stadiona imala je ove elemente (crvenu podlogu i orla), ali je njen oblik kao i dodaci oko nje ukazivao na teritorij na kojem su Albanci etnička većina i teritorij na koji pretenziju ima postojeća politika “Etničke Albanije”. Svoje korijene ta ideja ima još od Berlinskog kongresa preko albanskog narodnog ustanka 1912. godine do Drugog svjetskog rata i kvinsliške politike dijela albanskog vodstva. Danas ta politika ima uporište u paralelama sa politikama teritorijalnih pretenzija i etničkih jedinstava naroda bivše Jugoslavije, te se u većini slučajeva time i pravda. Bilo kako bilo, samo zadojeni nacionalisti, ljudi bez muda i časti, ostali mediokritetski idoti i tv patrioti ispranog mozga mogu pravdati šovinizam, pogotovo tuđim pravdati šovinizam u vlastitim redovima.
U moru akcija, reakcija, izjava i pojava u medijima u Srbiji i Albaniji ali i regionu, pokušao sam pronaći barem jednu izjavu nekog od albanskih i/ili srbijanskih političkih zvaničnika u kojoj osuđuje albanski šovinizam i srpski fašizam, ali to je praktično nemoguće za pronaći. Bezbroj je izjava i stavova koji osuđuju jedno a brane drugo, ali su rijetki, ili ih gotovo nema, stavovi koji osuđuju oboje (ili odobravaju oboje, kako god se okrene). Nedostatak objektivnosti i osude je naročito izražen kada je riječ o Albaniji i ostalim teritorijama gdje su Albanci etnička većina, tj. Kosovo, Zapadna Makedonija i sami jug Crne Gore. Prijateljica mi je pomogla, te sam pronašao link na blog na kojem je objavljen jedan (ako ne i jedini) članak koji u svojoj suštini objašnjava zašto je zastava Etničke Albanije šovinizam, a ne patriotizam.
Komentari ispod članka su opet priča za sebe i u potpunosti dočaravaju atmosferu koja vlada u Albaniji, tj. među albanskim stanovništvom na Balkanu, i ne razlikuju se previše od ostatka vijesti i albanskih stavova koji dopiru do nas putem medija i/ili društvenih mreža. Uglavnom se svode na nekoliko javno najprisutnijih teza tipa “mi imamo pravo na to još od prije 100 godina”, braniti svetu zastavu je dužnost svakog patriote, polažemo istorijsko pravo na teritorij Etničke Albanije, svi smo mi Albanci, svi Albanci u jednoj državi, šta su oni nama radili u proteklih 100 godina, šta su oni nama skandirali i vikali na tribinama, a šta je sa Velikom Srbijom, mi smo autohtoni narod oni su došli ovdje, igrači koji su branili zastavu i koji su se tukli su heroji itd.” Zvuči poznato?
Shqiperia Etnike
Osim toga, moram spomenuti i činjenicu da se gotovo na svakoj utakmici albanske reprezentacije u Tirani na centralni dio jedne od tribina postavi veliki transparent “Shqiperia Etnike” (Etnička Albanija) i niko nema problem sa tim, niti ko to osuđuje, niti traži da se makne, mada u suštini nema razlike između tog natpisa ili natpisa Velika Srbija, ili Za dom spremni na stadionima u Beogradu ili Zagrebu. Poražavajuća je činjenica da niko od albanskih zvaničnika nikad nije osudio tu šovinističku parolu, niti tu nacionalističku ideju uopšte, kako prije, tako niti sada poslije utakmice u Beogradu. To se nažalost neće ni desiti jer bi se takav čin smatrao veleizdajom i predstavljao bi kraj političke i bilo kakve druge karijere onoga ko napravi takvu osudu. Izuzeci možda i postoje, ali kao i obično i u ovom slučaju izuzeci samo potvrđuju pravilo. Nije to slučaj samo sa Albanijom. Sve zemlje nastale raspadom bivše jugoslavije dijele istu sudbinu sa komšijama iz Albanije.
Najsličniji mentalitetu albanskih patriota čiji argument je uvijek najjači i čiji šovinisti su uvijek u pravu u zemljama bivše Jugoslavije je zapravo bosanski, preciznije mentalitet i stavovi bošnjačkih nacionalista. Slično kao i Albanci, i Bošnjaci uživaju u vlastitoj viktimizaciji. Uloga žrtve je ta koja bošnjačkom nacionalističkom argumentu daje notu neoborivosti i neupitnosti. Ne postoje ratni zločini počinjeni u ime bošnjaštva i Bosne jer zaboga, Bošnjaci su žrtve agresije, etničkog čišćenja i genocida. Jeste tako je, jesu i to je nepobitno, ali to ne daje za pravo nikome, ali baš nikome da time opravdava vlastiti šovinizam i ratne zločine. Dodajte na to i hiljadugodišnje pravo Bošnjaka na teritorij Bosanskog Kraljevstva i paralela je potpuna. S druge strane, veliki broj državljana BiH srpske nacionalnosti koji žive u bh. entitetu Republika Srpska svoj patriotizam najčešće ispoljava negiranjem činjenice da je omeđeni teritorij na kojem žive nastao na etničkom čišćenju i genocidu. Poricanje ide to te mjere da graniči sa ludilom i rezultira sa nebulozom kojom se entitet praktično smatra državotvornim teritorijem i time se pumpa nacionalizam i sa tom pričom se bolumenta koja pljačka sve redom održava na vlasti već deset godina.
U Hrvatskoj, koja je btw članica EU i NATO-a, neoustaštvo i šovinizam su u posljednje četiri godine mandata socijaldemokratske i deklarativno antifašističke vlade doživjeli pravi procvat i prolaze nekažnjeno u većini slučajeva. I opet razlog je skoro pa isti. U Hrvatskoj je tanka linija između domoljublja i ustaštva (u nekim dijelovima zemlje je to jedno te isto) i svakako javna osuda bilo kakvog koketiranja, a kamoli direktne podrške neoustaštvu znači sukob sa dijelom branitelja i automatski sije strah od gubljenja fotelja. Osim toga, hrvatska Vlada nije u stanju osigurati službeni protokol prilikom komemoracija i obilježavanja godišnjica stradanja i pobjeda, a sve u strahu da se ne zamjeri braniteljskoj tzv. domoljubnoj populaciji jer bi to značilo potpisivanje političke smrtne presude. Skrivajući se iza tobože tolerancije i uvažavanja različitosti, Vlada RH ostavlja svoje građane drugih (čitaj srpske) nacionalnosti na milost i nemilost podivljaloj šovinističkoj rulji koja se isto tako vješto skriva iza domoljublja i hrvatstva. Što se građana RH tiče, oni su svoje pokazali gromoglasnim zajedničkim skandiranjem ustaškog pozdrava sa Joem Šimunićem na kraju utakmice Hrvatska – Island. Kako je Šimunić zbog toga prošao znamo, ali što se “navijača” tiče, oni još uvijek većinom tvrde da su u pravu i da je u pitanju domoljublje. A većina u Hrvatskoj će, poput Albanaca nakon utakmice u Beogradu, smatrati vlastiti šovinizam domoljubljem, a u glas će osuditi bilo kakvo srpsko koketiranje ili veličanje četničkog pokreta. Osim toga, u Hrvatskoj je normalno da se procesuiraju ratni zločinci za zločine nad Hrvatima, dok se za ratne zločine nad Srbima procesi i ne počinju.
Srbija je priča za sebe. Svojevremeno su u Srbiji zakonom izjednačena prava četnika i partizana, i time je praktično izjednačen fašizam sa antifašizmom. To poistovjećivanje fašista sa antifašistima svoju kulminaciju je doživjelo dva dana nakon famozne utakmice, kada su na vojnoj paradi povodom 70. godišnjice oslobođenja Beograda, uz državni vrh i počasnog diktatorskog gosta, sjedili osuđeni ratni zločinci i osvjedočeni fašisti, a najmanje je bilo stvarnih heroja i antifašista. Dodajmo na to da je Predsjednik Srbije četnički vojvoda, a da je Premijer (doduše “reformirani”) te iste zemlje osvjedočeni radikal, fašista i podržavatelj ratnih zločinaca, etničkog čišćenja i genocida, i da je vojska koja je paradirala direktno odgovorna za agresije i etničko čišćenje. Društvo u Srbiji je toliko bolesno ogrezlo u fašizam da danas imamo situaicju da u Srbiji nisi patriota ako ne mrziš, prijetiš ili negiraš zločin, a praktično je nemoguće pobrojati sve primjere i ukazati na sve devijacije. Rezultat toga je i situacija u kojoj povici ubij, zakolji… nož, žica… klaćemo…i sl. su savršeno normalni i svakodnevni, i da je tek zastava Etničke Albanije šovinizam i provokacija. Sva albanska pravdanja zastave i politike Etničke Albanije u Srbiji ne piju vode iz jednostavnog razloga što su ti “argumenti” u Srbiji već znani i fašisti u Srbiji dobro znaju da su to samo propaganda za paljenje naroda koju i sami upotrebljavaju. Nema tu patriotizma, samo mržnja i korist. U Srbiji je ta priča prožvakana stotinu puta i svi razlozi su već hiljadu puta saopšteni kako bi se opravdali ratovi, agresije, etnička čišćenja, pljačke, mobilizacija, siromaština, bombardovanje itd…
Izmišljeni makedonski identitet
Nisu daleko odmakli niti Makedonci (skupa sa Albancima iz Makedonije) gdje kao posljedica Ohridskog sporazuma i amnestije za ratne zločine vlada potpuna nacionalna podijeljenost društva, a u pojedinim dijelovima Makedonije je uspostavljena diktatura veteranskih pseudopatrotskih organizacija, bez čijeg se aminovanja ništa ne može uraditi. Još nebulozniji je projekt izgradnje makedonskog nacionalnog identiteta, gdje se kroz niz izmišljenih konstrukcija pokušava Makedoncima nametnuti neka druga, drugačija historija od one koju zajednički dijele sa ostalim slavenskim narodima. S druge strane, na mala vrata, pod krinkom nacionalnog identiteta i patriotizma, u Makedoniju je praktičnu uvedena diktatura, ugušene su slobode izražavanja, ugašeni su nezavisni mediji itd. A dovoljno je samo ukazati na činjenicu da tu nema patriotizma jer se dikatura sprovodi u sprezi makedonskih i albanskih političkih subjekata.
Atmosfera na Kosovu je jako slična onoj u Albaniji sa dodatkom činjenice da Kosovari danas rade istu stvar koju su njima u proteklih 30-ak godina radile vlasti Srbije. Iako su prava manjina deklarativno zagarantovana ustavom Kosova, realnost nam ipak govori da su Srbi na kosovu građani drugog reda.
Postaje sve očiglednije da savremene civilizacijske norme do Balkana dopiru skoro pa samo putem interneta i televizije, dok na ulici još uvijek živimo neka prošla vremena. Hrvatska se u raljama povijesnog revizionizma koprca i nevješto balansira između ustaštva i antifašizma, često mijenjajući strane ovom dvoma, u Srbiji također, antifašisti su praktično proglašeni fašistima, a fašisti antifašistima, u BiH je kritikovanje tuđeg nacionalizma pravdanjem vlastitog prešlo u sasvim drugu dimenziju, a Albanci nam na vlastitom primjeru pokazuju da nema prevelike razlike i da što se tiče odnosa “vlastiti šovinizam je patriotizam, ali tuđi nacionalizam je fašizam”, mogu se komotno podvesti pod zemlje bivše Jugoslavije.
Bilo kako bilo, svaka generalizacija je pogrešna, pa tako i ova. Ja se najiskrenije nadam da je u ovom divljanju u pitanju samo glasna manjina i da je tiha većina u svakoj zemlji zapravo taj izuzetak koji potvrđuje pravilo. Ono što me zabrinjava je zapravo činjenica da je većina, ako jeste tiha ipak, već dugo, predugo tiha!