<img height="1" width="1" style="display:none" src="https://www.facebook.com/tr?id=198245769678955&ev=PageView&noscript=1"/>

TV duel Dodik-Tadić sa stanovišta struke

Prva predsjednička debata u Republici Srpskoj odigrala se sinoć na Alternativnoj Televiziji

10. oktobar 2014, 12:00

Kandidati Milorad Dodik i Ognjen Tadić dobili su priliku da građanima predstave svoje programe na tri definisane teme: položaj Republike Srpske u Bosni i Hercegovini, ekonomija i problem kriminala i korupcije. U ovom tekstu predstavićemo tri aspekta debate: neverbalna komunikacija kandidata, diskurs i argumentacija, kao i položaj novinara u cijeloj emisiji. Cilj teksta je da se ponudi jedan ugao koji nije opterećen navijanjem za neku od političkih opcija, kao i to da se ponudi osnova za zaključivanje. Autor ne garantuje da će iznijeti apsolutnu istinu, te poziva na iznošenje drugačijih stavova.

Neverbalna komunikacija

Neverbalnu komunikaciju ćemo analizirati kroz „efekte prikazivanja“, koji su prvi put temeljnije upotrebljeni za analizu poznate debate Kenedi – Nikson u Sjedinjenim Američkim Državama. Scenografija je postavljena tako da kandidati sjede u stolicama koje nisu okrenute jedna prema drugoj, nego prema novinaru. Pozadina je bila plave boje, sa elementima crne. Oba kandidata su nosila crna odijela sa bijelim košuljama, tako da nije bilo problema sa isticanjem kandidata. Naime, ponekad se dešava da jedan gost ima istu boju odijela kao što je pozadina scenografije, pa se stiče dojam da se ne vidi dovoljno.  Što se tiče položaja sjedenja, kandidati Dodik i Tadić su pokazali dva potpuno drugačija pristupa. Ognjen Tadić je veći dio emisije sjedio okrenut prema drugom kandidatu, dok je zadržao minimalan kontakt sa novinarom. S druge strane, Milorad Dodik se većinu vremena obraćao novinaru, nije gledao Tadića u oči, dok je blago okrenut leđima drugom kandidatu. Ovi položaji govore o dva različita stava kandidata: Dodik je položajem tijela dao do znanja da ga ne zanima dijalog sa drugim kandidatom, što je pokazao izbjegavajući kontakt očima sa Tadićem. Nasuprot tome, Ognjen Tadić je gotovo  sve vrijeme gledao u drugog kandidata i obraćao se direktno njemu, što nam govori o tome da je imao namjeru ličnog „obračuna“ sa kandidatom.

Takođe, gestikulacije dva kandidata su bile potpuno drugačije. Ognjen Tadić je na otvaranju svake teme bio prilično smiren, umjeren, tih; koristio je lagane pokrete rukom i često tragao za dokumentima koje je imao u emisiji. Međutim, kako bi tema odmicala i kako bi se gubila konkretna priča, Tadić je pokazivao nervozu tako što se pretjerano okretao prema Dodiku, koristeći „kiseli“ osmijeh. Na polovini druge teme, počeo je vidno vrtiti olovkom u desnoj ruci koju je prinosio mikrofonu i škljocao, što je odalo veliku količinu nervoze. Dokaz o nervozi je i zvuk nehotičnog rušenja čaše, što se doduše nije vidjelo u kadru. Kao i drugi kandidat, kada je govorio o temi koja njemu ide na ruku, vidno se naslanjao u stolicu i prekrštao ruke, a dok je govorio o nekim drugim temama, blago se naginjao naprijed i izbjegavao kontakt očima.

Milorad Dodik je isto tako počinjao smireno, ali što bi tema više odmicala, počeo bi se komešati u stolici, gledajući u prazno. U situacijama kada govori njegov protivkandidat, nije komentarisao verbalno, ali je svojim gestovima pokazivao šta misli: kolutanje očima, ciničan smijeh, odmahivanje rukom. Za razliku od Tadića, nervozu nije pokazivao škljocanjem olovke, već je otvorenom šakom prelazio preko lica. Uvijek se obraćao novinaru i u Tadića je gledao samo u rijetkim situacijama. Kada se Tadić verbalno ubacivao, naglo je širio ruke i odmahivao, pokazujući da ne odobrava ovakvo ponašanje.

Dakle, dva kandidata su koristili pristupe koje bi mogli nazvati „ignorisanje“ i „obračun“. Milorad Dodik je neverbalno pokazivao da mu nije stalo do mišljenja drugog kandidata: okretanje leđa, nedostatak kontakta očima, odmahivanje rukom (u jednom trenutku je čak napravio pokret kao da želi napusiti svoje mjesto). S druge strane, Ognjen Tadić zauzima stav za obračun: isključivo je okrenut prema Dodiku, spreman je iznositi materijalne dokaze, poziva na dijalog. Jedino odstupanje se dogodilo u drugom dijelu emisije kada je Tadić svoje vrijeme za repliku iskoristio za direktno obraćanje kameri, koje je bilo spremno za „svaki slučaj“ kada se ukaže prilika (pozivao je ljude da glasaju). Takođe, mnogi spominju neverbalni akt na kraju emisije, kada je Dodik navodno „izigrao“ Tadića sa rukovanjem. Pažljivijim praćenjem tog detalja postaje jasno da se tada desio obični nesporazum, kada je Dodik pružio ruku, Tadić jednostavno nije vidio.

Diskurs i argumentacija

Kvalitet onoga što su kandidati iznijeli u jednoj emisiji je najvažniji segment, ali u ovom tekstu nećemo ponuditi transkript njihovih izjava. Kroz nekoliko primjera, pokušaćemo pokazati dominantni tip argumentacije, te razotkriti najzastupljenije logičke greške.

Što se tiče Ognjena Tadića, njegov diskurs se bazirao na navođenju podataka i konkretnih informacija, barem kada je u dio njegovog obraćanja koji nije bio opterećeno svađom. Na taj način je želio sebe predstaviti kao racionalnog, elokventnog i sposobnog političara. Međutim, disonantni efekat se javio u trenutku kada je tokom Dodikovog obraćanja počeo govoriti „Dobro je Bajo, gotovo je, dosta“. Od tog trenutka se racionalna rasprava gubila, Tadić je koristio lične napade na Dodika, često se verbalno ubacujući u njegov govor. Kao opravdanje, Tadić u nekoliko navrata nudi argument „Ja sam ovakav da ti pokažem da to može svako“. S druge strane, Milorad Dodik nije imao diskurs koji bi nudio neke konkretne podatke, već je svoju priču bazirao na prozivanju Tadića i iznošenju ličnih uvreda. Značajna novina u Dodikovom diskursu je prozivanje kandidata da „ne barata stručnim pojmovima“, što je on konstantno isticao. Međutim, pažljivim pregledom emisije se može uočiti da je Dodik prvi napravio grešku prilikom navođenja „bruto domaćeg proizvoda“. Na njegove prozivke, Tadić nije ostao ravnodušan, već je vraćao uvrede (tvoje vrijeme je prošlo, dosta je, na čemu si ti – aludirajući na korištenje opijata).

Zaista, najveći dio emisije se svodio na lični obračun dva kandidata, što se može dokazati čestim intervencijama novinara, koji ih je molio da se vrate temi. Kada su u pitanju argumenti i logika, niti jedan od kandidata se ne može posebno pohvaliti: često su se upotrebljavali lažni argumenti „argumentum ad hominem“, „argumentum ad populum“, a najčešća logička greška je bila „ne slijedi“ ili „zamjena teza“. Prvi argument se ogleda u čestim prozivkama na ličnoj osnovi (šalabajzer, brondanje, površan, baja). Drugi pogrešan argument se koristio u onim segmentima kada su kandidati spominjali „građani su prepoznali“ ili „ja imam podršku milion birača“. Logička greška „ne slijedi“ se ogleda u dobrom izvođenju zaključka, ali sa pogrešnim premisama: Dodik kaže „mi smo povećali plate za 100%“, a da pri tome ne spominje kontekst u kojem to nije realno povećanje; Tadić spominje „dug Elektrokrajine od 29%“, ne navodeći stanje u kojem se nalazila ranije.

Debata je trebala ponuditi građanima konkretne informacije o programima, dijalog koji bi omogućio biračima da donesu odluku. Međutim, analizom onoga što je rečeno, mora se zaključiti da je apsurdno govoriti o tome da je bilo ko „pobjednik“ ili „gubitnik“. Prema autorovom mišljenu, oba kandidata su izgubila, jer debatu nisu shvatili kao sredstvo da nešto ponude biračima, već su je iskoristili za lični, neargumentovan obračun. Lične uvrede, konstantna upadanja u riječ nisu sredstva koja priliče bilo kome, a pogotovo ne predjsedničkim kandidatima.

Odnos novinara


Nažalost, debata se odigrala tako da novinar nije imao nikakvu kontrolu nad situacijom. Krivica nije samo na kandidatima, jer postoje metode za kontrolu: isključivanje mikrofona, postavljanje konkretnijih pitanja i pomaganje da se riješe sporni argumenti. To je, nažalost, izostalo. Autor teksta smatra da se debata trebala urediti tako da novinar i kandidati stoje za govornicama, što bi omogućilo više prostora za kontrolu.

Međutim, pozitivan potez novinara se desio na kraju, kada je odlučio prekinuti posljednju temu i preći na završnu riječ. Kandidati su izgubili kompas, građani nisu dobili apsolutno ništa, tako da svakako nije imalo efekta nastavljati emisiju.